Krleža – život i djelo: Igre na ivici balkanske provalije

Pisati danas o Miroslavu Krleži u isti mah iznimno je važno koliko i problematično. Važno je zbog toga što se o njegovom ogromnom književnom opusu enkcilopedijskoga karaktera kojim je obilježio jednu epohu ne zna puno, a problematično jer se i danas, trideset godina nakon Krležine smrti, vode polemike oko njegove ličnosti, političkog angažmana i karaktera njegove književnosti kojom je nedvosmileno razotkrio mitomaniju svih balkanskih nacionalizama. Suvremena razmatranja Krležinog djela najviše su naštetila samome piscu jer njihovi dometi odlaze u dvije krajnosti. Današnje se polemike kreću od otvorene negacije Krležina djela poput teze Radovana Ivšića da je ”Krleža najveća katastrofa koja nam se mogla dogoditi” do nekritičkog precjenjivanja Krležine ostavštine i samim time nedovoljne spremnosti za kritičko istraživanja njegovog pisma.

Piše: Nenad Obradović

Krleža je iza sebe ostavio preteško breme za suvremene generacije jer se njegova ostavština nalazi u velikom moru tekstova, knjiga, polemika, eseja, drama, pjesama koje se tematski kreću u raznorodnim granama ne samo književnosti, već i likovnosti, glazbe i prirodnih znanosti. Osim toga, njegov je narativni diskurs gusto obilježen pojmovima, metaforama i relacijama na kulturno i političko polje, na kulturno povijesni trenutak u kojemu nastaje i koji Krležu, kao pisca, u tome trenutku obilježava. Stoga, suvremeni čitatelj Krležina književnog opusa neupitno mora biti dovoljno obazriv i u isto vrijeme upoznat s nekim povijesnim obilježjima vremena koje daje kordinate Krležinom djelu i njegovoj društvenoj pronicljivosti u markiranju povijesnih zabluda i ”suludo neuračunljivih ispada” u povijesti naroda.

Krleža je, prije svega, kroničar pozitivnih i negativnih karakteristika Europe nakon krvavih grobnica Prvog svjetskog rata, oštar polemičar protiv nacionalista i mitomanskih ideja i pjesnik koji slika tamu i mračni kaos ljudskog bića na razmeđu velikih povijesnih lomova. U svojim književnim djelima on se čini kao ”moralizatorsko zanovijetalo” koje i samo ne poštiva ono za što se zalaže ali je to tek privid dublje riješenosti da se sitnim, malograđanskim sredinama ukaže na činjenicu da se njihova sredina sastoji od ”perverzne smjese ljudskog mesa i krvi, gdje umiju plivati ribe od sasvim druge tjelesne i živčane građe”. Krleža, dakle, sve povijesne ili društvene zablude analizira kao dio šire slike zasljepljenosti ili stoljetne manipulacije europskog čovjeka, ne zalazeći u patetiku ili neumjesno naricanje nad sudbinom balkanskih krčmi i njihovih mitomanskih ideja. Na taj način Krležino djelo postaje crvena nit jednog povijesnog trenutka obilježenog ratom i naletom nazadnih ideologija jer se u svakom povijesnom vremenu, između dva svjetska rata i više političkih režima, on očituje svojim stavom, nekada pada u zabludu, ali nikada ne napušta svoj cinizam prema nepismenim i arogantnim ”zastavama vlasti”. To obilježje Krležina stvaralaštva doprinosi njegovoj želji da kroz igru ironije u svojim djelima čitatelja usmjeri na širi društveni kontekst, čitanje i interpretaciju u ključu povijesnih ”marginalija” i europskog načela tradicionalnog koje počesto postaje tek privid za tiraniju i upotrebu oružja.

Na razmeđi Zagreba, Budimpešte i Beča narodi jugoslavenskoga prostora početkom prošlog stoljeća zaokupljaju Krležu jer se kroz njihovu sudbinu iskušava sudbina cijele Europe. Stoga će Krleža veći dio svojih knjiga posvetiti pitanju naroda koji godinama trpi pod naletima raznih vojničkih čizmi a koji opet, zbog svoje zasljepljenosti, podržava one krvnike koji uvijek imaju ”patetični pro domo pred historijom”.  Sve anomalije Krleža potencira na granici stvarnog i fiktivnog, on se igra sa onim življenim i izmišljenim stavljajući u središte pozornosti pitanje svijesti i moralnih načela europskog kontinenta, smještenog uvijek negdje blizu nestvarnog. Takva tendencija u europskoj književnosti koju bismo mogli nazvati eksperimentalnom ili ekspresionističkom dvadesetih  godina  prošlog stoljeća Krležu svrstava u tzv. bečki krug pisaca jer je, kako bilježi Boris Škvorc, Krležino mjesto u krugu autora kao što su Musil, Svevo, Ady, Kraus i drugi, kasnije izravno ili neizravno potvrdio i veći broj kritičara.

Pored povijesnih i političkih tema koje Krležu zaokupljaju veći dio života on potencira i pokreće pitanja ženske podređenosti i ličnosti, portretišući neke od najupečatljivijih književnih heroina. Analizira pitanje odnosa vlasti i puka, bogate klase i običnog čovjeka, slika sudbine malih ljudi predodređenih za patnju, nesretnih intelektualaca zarobljenih stereotipima, ranjenike i djecu, invalide i studenate. Raspravlja o glazbi, o odnosu umjetnosti i vlasti, o pitanju kazališta i njegovoj ulozi u društvu, slikarstvu i njegovim modernim pravcima i prirodnim znanostima, poput biologije ili fizike. U njegovim se djelima, iako razlitim po uspjelosti naracije, uvijek razvija živopisna slika likova, od najnižih slojeva do bogate klase i građanstva, pomoću kojih Krleža svojoj literaturi daje socijalnu i aktivističku notu. Taj se prostor živopisnih likova negdje na marginama slavenskih, ugarskih ili germanskih političkih debata uzima kao najreprezentativniji dokaz Krležina književnog talenta, osebujnog jezika i tematike koju razvija u duhu enciklopedije.

Izvan književnih debata o Krleži se može raspravljati na osnovu njegovih političkih (ne)stalnosti, stavova i polemika. Stanko Lasić u Krležologiji II – O moralnoj strukturi i totalitarnoj svijesti ističe da je Krleža u svojoj djelatnosti odabrao ‘’realistički arhetip umjesto pragmatičkog, esencijalističkog i egzistencijalističkog’’, a da njegovu moralnost vidi u Krležinoj vječitoj borbi za dokazivanje svojeg izbora jer je znao ‘’da je i njegov izbor nešto relativno i da su svi izbori ekvivalentni u moralnom paralelogramu u kojem nema rješenja nad rješenjima nego samo tjeskobe koja najintenzivnije živi upravo u moralnoj samospoznaji ili metastrukturi’’. Ova se teza može tumačiti kao Lasićev dokaz da je Krležina književna djelatnost tek poticaj za razmatranje neke fiktivne realije jer se sadržaj ovoga svijeta ne određuje spram utvrđenih normi ili moralnih naputaka već prema onome što čovjek u datoj situaciji čini ili postupa. Zato je važno Krležinu ličnost ispitati u kompleksnim tokovima njegove biografije, književnog rada i aktivističkog djelovanja i na taj način zaključiti koliko je tačnog u tezi da je Krleža bio ‘’salonski intelektualac’’ željan osobne promocije ili ispitati drugu stranu medalje – koliko se radi o nepotkupljivom intelektualcu enciklopedijskog uma koji sažima svu našu povijest. Da li je danas, kako piše Predrag Matvejević, Krležu lakše zaobići nego zanijekati?

Rani tekstovi kao obilježje stvaralaštva

Rani period Krležina stvaralaštva još uvijek je nedovoljno istražen iako se u njemu nalaze smjernice za sve ono što je u budućnosti, nakon Drugog svjetskog rata, pisao i radio. U prvim dramama, tekstovima i esejima otvara sve one teme koje će ga zaokupljati tijekom života, od ženskog pitanja do ratničkih pohoda, nacionalnih zabluda i ljudske malodušnosti. Također, u prvim godinama stvaralaštva Krleža vodi niz polemika i tako pokazuje svoju zainteresiranost za dijalog o najznačajnijim kulturnim i političkim prilikama tadašnjeg slavenskog prostora, posebice naglašavajući problematičnost pitanja jugoslavenske ideje. Tu svoju polemičnost i žustrost prema nepravdama Krleža pokazuje još u trećem razredu dolnjogradske gimnazije u Zagrebu gdje se sukobljava s profesorom latinskog i grčkog i prelazi u drugu školu. Taj period njegova života, između 1906. i 1911. godine kada upisuje Kadetsku školu u Pečuhu a školovanje nastavlja u Budimpešti na vojnoj akademiji Ludoviceum, obilježen je nezadovoljstvom, odlascima i portagom za idealima u filozofiji i književnosti. U tome razdoblju posebice je zainteresiran za egzistencijalističku filozofiju, čita Schopenhauera i Nietzschea, što će pokazati u jednom od svojih prvih tekstova Zaratustra i mladić, koji objavljuje u listu Savremenik lipnja 1914. godine. Tekst je nastao na tragu egzistencijalističke filozofije i dijaloške forme tipične za Wildea sa naglašenim poetskim karakteristikama. Tekst je u osnovi analiza misli njemačkoga filozofa gdje je Nietzscheovom Zaratustri Krleža ”prišao s kritičkom skepskom” i jedan od rijetkih tekstova gdje Krleža piše o ovom filozofu za kojeg u dnevničkim zapisima  Davni dani piše da je od njega ”naučio misliti” .

Krležu tih godina zaokuplja rad na drami Kraljevo za koju se smatra da je prvi primjer ekspresionističkog dramskog pisma u Europi. Iste, 1915. godine piše i drame U predvečerje i Leševi i nudi ih ravnatelju drame HNK u Zagrebu Josipu Bachu, koji ih odbija sa obrazloženjem da su neuprizorive. Godine nakon toga događaja iznimno su važne za Krležino dramsko pismo jer će uslijediti njegova oštra polemika sa upravom HNK što će kulminirati incidentom tijekom izvedbe predstave U naviljcima P. Petrovića početkom 1919. godine kada Krleža uz bučne povike prekida predstavu ne mireći se sa malograđanskim repertoarom narodnog kazališta toga vremena.  Iste godine objavljuje pripovijetke Hodorlahomor Veliki i Veliki meštar sviju hulja. U prvoj se razračunava sa prividnim zanesenostima intelektualaca koji bespogovorno grade određene ideale prema neistraženim europskim gradovima (‘’Onda je uzeo iz džepa svoj buldog i ispalio svih šest hitaca na Pariz.’’), dok se u drugoj bavi intelektualcem izgubljenim u svakodnevnim radnjama poslijeratnog svijeta i nekim vidovima malograđanske poslušnosti i koristoljublja samovoljnih likova. Znakovita je i pojava novele Hrvatska rapsodija kojom Krleža otvara svoju preokupaciju pojedincem u ratnom okružju. Radnja novele događa se u vlaku svibnja 1917. godine. Krleža likove slika pojednostavljeno, bez jačih psiholoških analiza, a čitav svoj pripovedački ton podređuje mračnim slika u kojima ‘’cijeli vagon hriplje, svija se u bolovima, baca krv. Umire.’’ Novela je izazvala brojne suprostavljene reakcije tadašnje kritike. Dok u Srpskom književnom glasniku Milan Bogdanović Krležu vidi kao ‘’jednu od najsnažnijih pojava u mladoj hrvatskoj književnosti’’ čiji su likovi ‘’zadahnuti jednim rijetko toplim životnih dahom’’ kritičar Književnog juga J.A. Glonar piše doslovce: ‘’Njegova rapsodija je bolji materijal za psihopatologa, nego za književnog kritičara.’

Noć povijesnih slutnji

Jedna novemrska noć 1918. godine obilježit će Krležino pobunjeništvo i deklarirati ga kao ”osionog negatora” tadašnje jugoslavenske politike. Te noći Krleža prisustvuje proslavi dolaska srpskih vojnika, upravo pristiglih u Zagreb na poziv privremene vlade Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba i Demokratskog udruženja jugoslavenskih žena. Među vojnicima bio je i potpukovnik S. Kvaternik koji je želio nazdraviti srpskim vojnicima. ‘’Lapidarno mi je pred očima bilo ovo: junkeri Hohenzollerna silaze sa pozornice, a ovdje ovi provincijalni glupani rehabilituju nekakvu graničarsku dripčinu, kelnera i cuheltera posljednje sorte. Zašto? Zato, da bi policijski mogli da nametnu Karađorđeviće! I sve se zbiva u ime hrvatstva! Uzeo sam riječ u ime bezbrojnih mrtvaca ovoga pokolja, koje su poklali ovi isti Kvaternici. Dok je nekoliko stotina hiljada našeg hrvatskog svijeta krepavalo u blatu i u snijegu, ta su se gospoda Kvaternici gostila po ovakvim istim carskim menzama, u kakvima se goste i večeras’’, sjeća se Krleža. Događaj iz 1918. preradio je u memoarskom zapisu iz 1942. u tekst Pijana novembarska noć 1918.  Kako piše u Krležijani: ‘’U njemu je Krleža mnogo prostora posvetio atmosferi čajanke, društvenom statusu i mentalitetu prisutnih, a jugonacionalistički zanos sudionika postavio je na široku podlogu hrvatske političke povijesti i suprotstavio mu dojučerašnju lojalnost hrvatskoga građanstva Beču i Habsburzima.’’

Iste te večeri Krleža se u govoru poziva na Lenjina nakon čega biva izbačen na ulicu. U tim se danima mladi pisac bavi Lenjinovom povijesnom ulogom, on mu privlači pozornost i okupira ga, a vidi ga kao” simbol mira” koji je 1917. doveo do toga, kako piše u putopisu Izlet u Rusiju, da su ”ljudi ustali iz groba i opkopa, prerezali bodljikave žice i rukovali se, poljubili se i zaplakali kao braća”. Krleža anticipira tezu da je za oporavak društva potrebna lenjinovska revolucija predviđajući da samo ona može spasiti tadašnju Europa koja se industrijalizirala i povukla pred umjetnošću u korist robe. Sva ova mladenačka stajališta pokazuju duboku prodornost i zanesenost kojima nastupa mladi Krleža, njegovu nadu da će iz rovova rata i močvara krvi izniknuti neko pravednije, mirnije društvo socijalne jednakosti, ali i mladenačku pogrešku u revolucionarni spas budući da se pokazalo da lenjinovska vlast ne podrazumijeva puno više od terora bez kojega se, kako je to tvrdio Lenjin, ne bismo mogli održati niti dva mjeseca. Unatoč tomu, bile su to godine kada je Krleža pokazao svoju principijelnost – kao ljevičar borio se protiv svakog oblika desnog militarizma i ‘zloupotrebe’ naroda, dok se kao osvjedočeni intelektualac nije olako predavao niti lijevim idejama kritizirajući umjetnost koja izdaje socijalne vrijednosti.
tačno.net