Kolumne

Kriza liderstva je zapravo kriza liberalizma

Još jedan predstavnik iz Aleksandrije Ocasio-Cortez-a je zapalio konzervativni svijet smijehom, ali tema koju je iznela je sasvim valjana i kritična za razumijevanje „krize liderstva“ u kojoj smo sada.

Na MSNBC-u, nesistemskom kandidatu je sistem dao mnogo  vremena za emitiranje kako bi razgovarao o svojim planovima da promijeni sistem putem  privremeno neuspjelog Green New Deal-a . U jednom trenutku je odlučila da iznese izreku 22. amandmana u smislu neke vrste anti-progresivne zavjere. Ona je rekla…

“Morali su izmijeniti Ustav Sjedinjenih Država
kako bi bili sigurni da se Roosevelt ne bira ponovo.”

Iako je gospođa Ocasio-Cortez pogrešila, budući da je Roosevelt već bio mrtav do tog trenutka i zbog toga nije mogao biti izabran, u duhu, međutim, ono što je ona rekla bilo je ispravno. 22. amandman je bio jaka reakcija na dugogodišnje predsjedništvo. U stvari, bio je najduži u istoriji SAD. Bila je u pravu što je ovaj amandman napravljen kao sredstvo da se spreči još jedan “Roosevelt” da dođe na vlast i ostane čitava generacija ili više u Ovalnoj kancelariji.

Danas, bez sumnje, pretpostavljamo da premještanje predsjednika / premijera svakih nekoliko godina osigurava neku vrstu legitimnosti i efikasnosti u strukturama moći koje nas vladaju, ali da li je to zaista slučaj? Zapravo, širom Zapadnog sveta postoji rastući “mem” da postoji “Kriza liderstva”. Postoji percepcija da je neefikasnost i posebno stagnacija, koju vidimo u vladi, rezultat nedostatka kvalitetnog rukovodstva. Čini se da ovo razmišljanje potiče iz  Svetskog ekonomskog foruma 2015. godine, na  kojem su predstavljeni sljedeći statistički podaci …

“Zapanjujuća 86% ispitanika u Anketi o globalnoj agendi
slaže se da danas imamo krizu lidera u svijetu.”

To je prilično čvrsta većina. Naravno, “kriza” često može biti osjećaj, ako mediji stvaraju dovoljno panike o bilo kojoj temi dovoljno glasno, ljudi će osjetiti krizu. Navodna kriza liderstva, ako ona postoji, nema ništa sa bilo čim što se odnosi na moral ili neku vrstu izborne mehanike koja nas iznevjeri. To je to što sadašnja stabla u kojoj živi većina svijeta ne dozvoljava da postoji istinsko vodstvo.

Čini se da mase imaju vrlo paradoksalan pogled na to šta je vodstvo u našem modernom sistemu. Iz američke perspektive, možemo vidjeti da je stanovništvo ponosno na američku demokratiju, da u potpunosti vjeruje u nju, a ipak želi glasati u novom apsolutnom diktatoru svake četiri godine, koji će ući i promijeniti sve u njihovu korist.

Ljudi biraju predsednike na osnovu širokog spektra izbornih obećanja da će napraviti ogromne promene u birokratskom liberalnom sistemu u kojem živimo, koji je posebno osmišljen tako da sada dozvoljava naglu promenu od strastvenog vođe. Američki ustav predstavlja prepreku autoritarnim vođama koje prave promjene koje masa želi da naprave kada glasaju za crveno ili timsko plavo.

Predsjednički kandidati bi zapravo trebali dati obećanja o tome koji bi potencijalni zakoni stavili na veto, jer to je nešto što oni zapravo mogu učiniti. Proces izrade zakona je 1) a ne odgovornost predsjednika, kako se smatra Ustavom SAD i 2) je u rukama Kongresa i na milost i nemilost budnog oka Vrhovnog suda. Znači da čak i ako Trump želi  svim srcem i dušom  da izgradi “Zid”, on do sada nije bio u stanju to učiniti jer mu sistem neće dopustiti. Ako Ocasio-Cortez iskreno vjeruje u svoj novi Zeleni dogovor (za koji se čini da) onda nema garancije da bi ga mogla dobiti kroz obje kuće i pored sudaca, ako ikada postane prva ženka POTUS. Ovo nije stvar volje ili iskrenosti, to je rezultat načina na koji Zapadni politički sistem funkcioniše.

Liberalne republike u kojima živimo imaju ovlasti podijeljene sa kontrolama i balansima, tako da nikakva strast ili promjene u vodstvu ne mogu donijeti smelost. Pa zašto smo toliko iznenađeni da postoji stagnacija i takozvana kriza liderstva, kada je liderstvo u suštini zabranjeno.

Na Zapadu nemamo vladara samo menadžere

Biti lider (vladar) zahteva moć da se preduzme akcija i sloboda od birokratije neophodna da bi se ta akcija desila. Da biste vodili morate imati moć, ako ste bespomoćni i vezani, ne vodite ništa nigdje. Menadžeri mogu da kažu ljudima šta da rade i da premeste novac i resurse oko sebe, ali oni nemaju mogućnost da biraju smer svog rada. Kriza sa kojom se suočavamo je pravilo kvazi bespomoćnih “menadžera” i prisilno sistemsko isključivanje pravih lidera. Kada otvorimo svoj um ovome, sve nam se čini prilično očiglednim pa kako smo došli ovamo, zaglavili u ovoj nevolji?

Dugo, davno, kada je prosvetiteljstvo bilo sveže i još uvek treperilo, ideja o razdvajanju i ograničavanju moći činila se razumnim odgovorom na apsolutnu moć naslednih monarha.Međutim, stotinama godina kasnije sada se nalazimo da nas ne potiskuje nesposobni nezaslužni sin nedavno mrtvog kralja, ali pod teškom težinom birokratije koja nam ne daje sredstva za rješavanje tog problema. Nasljedna monarhija je barem pružila mogućnost da se odrubi neuspjeli Monarh da bi se na njegovo mjesto stavio bolji koji bi potisnuo zemlju / carstvo naprijed. Naš sadašnji sistem vam omogućava da glasate za drugu korumpiranu stranku da bespomoćno mlatara u močvari birokratije.

Zapad se nalazi u poziciji da vidi sebe kako izumire ili je zamijenjen, gdje je kulturni mazohizam postao norma, a gdje su ljudi tako nesretni da ne mogu stvarati obitelji i imati djecu. Za ljude koji imaju sve svoje potrebe zadovoljili su iznos koji je voljan da se uništi sa zloupotrebom supstanci. Globalni “pomak u desno”, koji sada vidimo, je reakcija na to, ali to u konačnici neće biti važno jer nijedan lider ne može pobijediti u sistemu namještenom protiv ideje o vodstvu, osim ako ne razbije sam sustav.

Kriza vodstva o kojoj se raspravlja je zapravo kriza liberalizma. 

strategic-culture.org

Tim Kirbi je nezavisni novinar, TV i radio voditelj.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close