Država je politička organizacija društva, ili političko tijelo, ili, još uže, institucije vlasti. Država je oblik ljudskog udruživanja koji se razlikuje od drugih društvenih grupa po svojoj namjeni – uspostavljanje reda i bezbjednosti; po svojim metodama – uspostavljanje zakona i njihova primena; po svojoj teritoriji – područje nadležnosti ili geografskih granica; i najzad po svom suverenitetu.
Shvatanje države kao socijalne ustanove je vrlo rašireno. Neki teoretičari slave državu kao način uzdizanja društva do statusa božanstva. Neki misle da je dobronamjerna, mada ne uvijek i efikasna organizacija za dostizanje društvenih ciljeva. Ali skoro svi smatraju da je država neophodno sredstvo za ostvarenje ciljeva čovječanstva.
Koncept države koji se naročito u 20. vijeku dominantno razvio je koncept države blagostanja, koncept vlasti u kojem država ima ključnu ulogu u zaštiti i promociji ekonomskog i socijalnog blagostanja njenih građana. Fundamentalna karakteristika države blagostanja je socijalno osiguranje, koje ima za cilj da obezbedi beneficije licima i porodicama tokom perioda njihove najveće potrebe. Opšte je poznato, međutim, da su u praksi ova novčana davanja znatno manja od nivoa namenjenih za ta davanja prilikom osmišljavanja planova socijalne sigurnosti.
Kojim metodom država postiže taj cilj? Država je, kaže Openhajmer, “organizacija političkih sredstava”. Preciznije, država je jedina organizacija u društvu koja svoje prihode ne obezbjeđuje iz dobrovoljnih priloga ili dobrovoljnog plaćanja njenih proizvoda ili usluga već prinudom. Dok druge organizacije i pojedinci stiču svoj dohodak proizvodnjom dobara ili usluga, kao i miroljubivom i dobrovoljnom prodajom ovih dobara ili usluga, država stiče prihode korišćenjem prinude.
Pošto iskoristi prinudu da obezbijedi prihode, država najčešće ide dalje, reguliše i diktira i mnoge druge odluke svojih članova.
Regulativa je popularno pitanje mnogih konverzacija među poslovnim ljudima. O njoj se najviše raspravlja prevashodno zato jer ona ima snažan uticaj na njihove aktivnosti; recimo uticajne grupe lobiraju za usvajanje određene regulative; u debatnim TV emisijama često se raspreda o njoj, dok fizička lica razgovaraju o uticaju regulative na njihove živote. Skoro sva razmjena mišlenja u medijima završava zahtjevima za dodatnom ili novom regulativom.
A pošto proizvodnja mora da se odigra prije redistribucije i regulacije, slobodno tržište prethodi državi.
Slobodno tržište i liberalizam
Liberalizam je doktrina koja društvo uzima kao zajednicu slobodnih, u odlučivanju autonomnih ali istovremeno i odgovornih pojedinaca, odgovornih za svoj ekonomski i finansijski položaj, za svoju dobrobit i za realizaciju sopstvenih životnih planova i profesionalnih ambicija.
Prema liberalima, slobodno tržište je među najvažnijim primjerima spontanog poretka (iako nije jedini). Oni tvrde da pojedinci treba da proizvede i trgovuju da bi opstali i napredovali i da je slobodno tržište od suštinske važnosti za stvaranje bogatstva i dobrobiti. Kada vlada počne da distribuira prihode na osnovu političkog pritiska, pojedinci i grupe će se angažovati u nepotrebne i čak nasilne sukobe radi sticanja prednosti na uštrb drugi. Više puta je u pravnoj i u ekonomskoj literaturi istaknuto da svaki postupak koji država preduzme, bez obzira na šire koristi ili štete koje taj potupak uzrokuje po društvo u cjelini, stvara pobjednike i gubitnike na tržištu. Ovaj rezultat je toliko neizbježan da se naziva gvozdenim zakonom državne politike.
Liberalizam kao politička doktrina uzima zloupotrebu moći, a time i slobode pojedinca, kao centralni problem vlasti.
Tako, shodno liberalnom razumijevanju, minimalna vlada je ključ za minimizaciju društvenog konflikta. Iako većina liberala veruju da je neki oblik vlasti od suštinskog značaja za zaštitu slobode, oni smatraju da je država – vlada opasna institucija čija se snaga mora strogo ograničiti. Institucionalna ograničenja posebno obuhvataju ustavna i zakonska ograničenja: zakon i vladavinu prava liberali uzimaju kao centralne elemente svog teorijskog sistema, a insistirajući na slobodi kao centralnoj individualnoj i društvenoj vrijednosti, jasno shvataju i eksplicitno ističu da su slobode za svakog aktera društvenih procesa principijelno ograničene jednakim sloboda ma za sve druge članove zajednice. Vladavinu prava i poštovanje zakona oni uzimaju kategorički i bezuslovno, univerzalno i gotovo dogmatski.
Ipak, privatna svojina i slobodno tržište su pod jakim napadom tokom većeg dijela 20. vijeka i u dosadašnjem dijelu 21. vijeka, naročito pod uticajm social-demokratke logike, ljevičara, socijalista, nacionalista i sličnih ideologija, koje podržavaju ideologiju države blagostanja.
Odnos države i tržišta – Regulacija
Pravila su esencijalan dio života. Ali uspostavljanje pravila nije neophodno funkcija vlade: pravila se mogu (i veoma često se) uspostavljaju kroz dobrovoljne aktivnosti. Institucionalni aranžmani koji određuju odnose među individuama i institucijama u razvijenim liberalnim demokratijama kao što su one u Zapadnoj Evropi i Sjevernoj Americi, nastajali su vjekovima kroz prizmu iskustva. Ne bi bilo moguće prolaziti kroz svakodnevni život da se, tokom godina, nisu razvila pravila življenja i standardi ponašanja (neka od njih su naknadno integrisana u zakone i propise).
Intelektualna podloga koja opravdava državnu regulativu je zasnovana na mišljenju da određena tržišta mogu biti poboljšana jer ne ostvaruju ciljeve javnog interesa. Zato država treba da se umiješa u tržišne procese kako bi poboljšala tržišni rezultat.
Ali tu je i fundamentalni problem ovog pristupa kreiranju regulative: uzima se kao standard ono što mejnstrim ekonomisti smatraju da je model savršene konkurencije sa aspekta dugog roka. To je idealizovano stanje koje se nikada ne može ostvariti u praksi. Upoređivanje realnog života sa takvim standardom stvara impresiju da je svako tržište neuspješno. Zato korišćenje ovog modela vodi preporukama za široku državnu intervenciju u ekonomiji, i to ne zato što postoji realan problem na tržištu već zato što rezultati nisu u skladu sa idealom. Mnogi neuspjesi u stvari su dio normalnog procesa na tržištu.
Važno je zapitati se da li je regulativa efikasan način usmjeravanja tržišta i kako regulativa tržišta utiče na ostvarivanje javnog interesa. U vezi sa tim Hajek ističe da je tržišna cijena informacija koja promoviše javni interes. Cijena je informacija koju tržište šalje svim učesnicima. Na osnovu cijena učesnici prilagođavaju svoje ponašanje na tržištu, npr. kupovinu ili prodaju, na način da najefikasnije koriste svoja sredstva. Nijedna agencija ili institucija ne može sakupiti, analizirati i distribuirati informacije o stanju na tržištu kao što to prirodno rade cijene. Svaki pokušaj da se kontroliše tržišno ponašanje nekim spoljašnjim sredstvom daće slabije rezultate.
Regulativa treba da potpomogne razvoj tržišta. Međutim, regulativa ne treba da bude restriktivna već njom samo treba da budu postavljena pravila igre i da se promoviše transparentnost tržišta, a ne da se određuju pobjednici na tržištu. Suprotno konvencionalnoj mudrosti, alternativa državnoj regulativi nije izbjegavanje regulative već širok dijapazon dobrovoljnih aranžmana. U praksi se oba vida regulative mogu uočiti, mada je realna opasnost da državna regulativa bude značajno obimnija, jer je uvriježeno mišljenje da država ima spreman odgovor na svaku krizu i da ta regulativa može donijeti više koristi nego troškova. Iskustvo ukazuje da ta pretpostavka nije utemeljena. Uz to, model državne regulative koji nastaje zbog neuspješnosti na tržištu pretpostavlja savršenu državnu administraciju, altruističku i sveznajuću, tako da može da odredi javni interes i da radi u cilju njegovog ispunjenja. Podrazumijeva se da je takva dobronamjerna administracija je u stanju da detektuje neuspjehe u ostvarivanju javnog interesa na tržištu i da ih ispravi.
Navedeni stav ne uzima u obzir interese članova te administracije ili, generalno gledano, politička razmišljanja. Upoređivanje nesavršenog tržišta sa savršenom administracijom vodi zahtjevima za više državne intervencije nego što bi to bilo ako bi se nesavršenosti administracije uzele o ubzir.
Odgovarajući na tvrdnju da je državna intervencija neophodna da riješi određeni problem, Alfred Maršal je odgovorio: “Mislite li na vladu koja je potpuno pametna, pravedna, moćna, ili mislite na vladu kao što je sada?”
Prilikom razmatranja odnosa države i tržišta treba voditi računa da se ciljevi vrlo često izjednačavaju sa ishodima. Naime, nedostaci samog političkog i regulatornog procesa nijesu ni iznenađujući ni nepredvidljivi. Sve institucije imaju svoje nedostatke, pa tako i država. Ipak, kada se govori o prednostima i nedostacima državne intervencije na tržištu, često se raspravlja kao da je riječ o izboru između nesavršenog tržišta sa jedne, i savršene alternative – donošenja pravila kojima će se uticati na tržište – sa druge strane.
Realnost je, naime, da je uvijek riječ o izboru između nesavršenog tržišta sa jedne i nesavršenih pravila, sa druge strane.
Veliki broj teškoća na koje se nailazi prilikom usvajanja ekonomske regulative proističe iz same činjenice da država i tržište funkcionišu na sasvim različite načine. Država i tržište imaju nekoliko posve različitih karakteristika.
Ne/efikasnost ekonomske regulative
U pokušaju da se nađe odgovor na pitanje zbog čega ne možemo govoriti o efikasnoj regulativi tržišta, u literaturi se došlo do najmanje pet razloga kojima se objašnjava ova situacija, odnosno neefikasnost regulative tržišta, i to:
– Inercija: Državnu regulativu je teško primijeniti zbog dugog i često kompleksnog procesa donošenja regulative. Kada se neki propisi donesu oni se često odnose na svijet i život koji više ne postoji. Takođe, regulatori (država) vrlo rijetko blagovremeno donose pravila. Od dana kada se ustanovi postojanje problema do donošenja pravila, pretpostavljeni problem je katkad riješen drugim mehanizmima, ili se pokazuje da on nije bio od onolikog značaja koliko se pretpostavljalo, ili se on pak već pretvorio u neki drugi problem. Ova inercija ima za posljedicu ne samo da je državu teško pokrenuti da reaguje na probleme na tržištu, već i da kada je jednom pokrenuta, teško je zaustvaiti. Naime, kada je jednom donijeta regulativa kako bi se odgovorilo na nastali problem na tržištu, malo je vjerovastano da će usvojena regulatorna rješenja brzo biti zamijenjena novim, čak i ukoliko se pokaže da ona nijesu adekvatna. Tržište je upravo suprotno.
– Fragmentiranost: pravila koje donosi jedan organ mogu imati pozitivne efekte po razvoj tržišta, ali se ustanovljem pravila drugog organa proces može preokrenuti u sasvim drugom smjeru.
– Težnja ka standardizaciji: Država i njeni organi teže da donose uniformna i ekstenzivna pravila, koja će na jednak način primjenivati u gotovo svim, i ne baš sličnim, situacijama. Regulatori nastoje da standardizuju stvari i eliminišu razlike kako bi lakše primijenili vrlo kompleksna pravila. Sa druge strane, osnovna karakteristika tržišta je nestalnost i neizvjesnost. Tržište konstanto usavršava i rafinira fine razlike između dobiti i gubitka, uspjeha i neuspjeha, i nije sklono standardizaciji, tako da su napori regulatora za standardizacijom u suprotnosti sa ovakvim karakterom tržišta.
– Hitnost postupanja: regulatori donose pravila uslijed postojanja određenih problema na tržištu i često ih donose hitno, kako bi sa tržišta što prije uklonili nastali problem. Pri tome često ne vode računa o dalekosežnim poslijedicama tako donijetih pravila. Država kao regulator, prilikom usvajanja određene regulative, nema u vidu dugoročne posljedice koje može imati njeno usvajanje, niti se one smatraju dovoljno bitnim ukoliko se usvajanjem određenih zakonodavnih rješenja uspije riješti problem iniciran njenim usvajanjem. Tržište predstavlja stalan odnos sadašnjosti i budućnosti. Na tržištu se uvijek mora razmotriti kako određeno ulaganje danas na određen način ima posljedice na cjelokupan ekonomski sistem u odnosu na isto to ulaganje u nekom budućem trenutku – dakle, uvijek se moraju sagledati sadašnje odluke u odnosu na neki budući trenutak. Regulatori najčešće ne vode računa, kako izričito ističe Lohner, da konkretno pravilo možda i služi svrsi kojoj je namijenjeno, ali sva pravila, u svojoj ukupnosti, predstavljaju prevelik teret biznisu.
– Težnja za poboljšanjem i redistribucijom: Država po prirodi stvari mora da zadovolji i mnoge druge, šire društvene, a ne samo ekonomske interese. Usljed toga, država mora da se suprostavlja određenim ekonomskim izmjenama, jer izmjene, za mnoge ljude, uzrokuju “ekonomski bol koji uvijek prati određene ekonomske promjene” Zato, regulatori nastoje da ekonomsku neizvjesnost tržišta predvide i normiraju. Sa druge strane, dok se država suprostavlja određenim ekonomskim izmjenama, tržište na te izmjene gleda sasvim drugačije. Tržište je “agnostično na promjene i posmatra ekonomsku bol kao signal da je određeno ekonomsko stanje potrebno izmijeniti”. Tržište jasno ukazuje na neefikasno ponašanje i daje signal da određeno ekonomsko ponašanje mora biti zamijenjeno drugim. Mnogi ljudi koji traže dodatnu državnu regulaciju možda se ne bi opredijelili za taj model ako bi imali u vidu kako tržišta i državna administracija funkcionišu. Takođe, problemi sa praktičnom primjenom regulative su nezaobilazni.
Rast redistribucije i državne intervencije
Iako su ideje poboljšanja tržišta podložne istom kriticizmu kao i ideje centralnog planiranja, te ideje su preživjele. Te ideje su potka za intelektualno opravdavanje državnih aktivnosti i redistribucije.
Istorijski gledano, danas su javna potrošnja i poreska zahvatanja u mnogim državama na najvišem nivou. Prije samo jednog vijeka, situacija je bila daleko drugačija. Javna potrošnja bila je na nivou 10% BDP-a. Ekonomska uloga države u to vrijeme bila je ograničena, i fokusirana na “jezgro” funkcija, kao što su odbrana, zaštita pojedinaca i svojine, uprave, pravosuđa, i velikih javnih radova.
Veliko ubrzanje u rastu javne potrošnje desilo se u period između 1960. i sredine 1980-tih, kada su mnoge zemlje, a posebno evropske zemlje, kreirale sistem države blagostanja, koji je usmjeren na ekonomsku zaštitu pojedinaca po principu “od kolijevke pa do groba”.
Ostvarajući socijalnu funkciju države blagostanja, države su akumulirale veliki novi javnog duga.
Javni dug najjačih evropskih ekonomija, kao i prosjek zemalja Evropske unije, kreće se u rasponu od 80-100% GDP-a.
Veća javna potrošnja često je usmjerena ka plaćaju za socijalne usluge zdravlja, obrazovanja i drugih beneficija, uključujući penzije, direktno kroz javni sektor.
Neka nezavnisna istraživanja o stvarnom nivou javno preuzetih obaveza od države, koji pored zvničnih podataka o javnom dugu uključuju i obaveze preuzete kroz penzioni sistem, zdravstveni sistem i druge troškove održavanja države blagostanja, pokazuju da je sistem neodrživ.
Preuzete obaveze kao procenat GDP
Grčka 875%
Francuska 549%
Portugal 492%
Velika Britanija 442%
Njemačka 428%
Irska 405%
Italija 364%
Španija 244%
Prosjek EU 25 434%
Ovi podaci su rezultat funkcionisanja države blagostanja, odnosno sadašnje situacije u kojoj najveći dio javnosti vapi za intervencijom države.
Slična reakcija države se dogodila kao odgovor na poslednju globalnu krizu i nastojanje da država zaustavi „krizu“, odnosno da zaustavi gubitke na finansijskom tržištu. Političari su brzo shvatili i prihvatili pozive birača za intervencijom.
Te aktivnosti su se ogledale u:
− donošenju posebnih zakona o pomoći bankarskom sistemu, kojima se garantuju depoziti i međubankarske pozajmice, i
− obezbjeđivanje ogromnih količina novca iz emisije i budžeta radi održavanja likvidnosti i dokapitalizacije najvažnijih banaka i osiguravajućih kuća.
Podaci iz bilansa FED-a i Evropske centralne banke pokazuju da je novčana masa višestruko uvećana u poslednjih nekoliko godina.
Sistem Federalnih rezervi povećao je svoje bilansne pozicije (ukupnu ponudu primarnog novca) sa 915 mlrd $ na kraju 2007. godine na preko 2.825 mlrd $ kraju 2012. godine. Dakle, više od 300% je povećanja ponude primarnog novca kao rezultat državne intervencije i spašavanja bankarskog sistema, a kroz bankarski sistem i velikog broja kompanija. Na sličan način Evropska centralna banka uvećala je svoj bilans. Podaci pokazuju da je povećanja ponude primarnog novca kroz državnu intervenciju u istom period bilo veće od 200 %.
Dakle, Vlade su preuzele komandu u pokušaju da se smiri panika i uspostavi normalno funkcionisanje finansijskog sistema. Posegnule su za novcem poreskih obveznika kako bi garantovale za funkcionisanje bankarskog sistema u njihovim zemljama i obezbijedile povjerenje u banke na njihovoj teritoriji.
Ipak, kako je još Mizes u svojoj monetarnoj teoriji podsjetio, društvo nema nikakve koristi od povećanja novčane mase. Povećanje novčane mase izaziva inflaciju i poslovne cikluse, i čini depresije neizbježnim. Inflatorni rast je uvijek praćen recesionim padom. To je neophodan process kroz koji tržište likvidira loše investicije.
Sve ove karakteristike, odnosno razlike u funkcionisanju države i tržišta, čine izvjesnim da će državna intervencija i ekonomka regulativa biti neefikasne.
Zaključak
Svi ovi razlozi, koji ograničavaju sposobnost države da kreira efikasnu regulativu, ukazuju da država ne treba da utiče na tržište, već treba da nastoji da pomogne razvoj tržišta uspostavljanjem samo osnovnih pravila igre.
Transparentan zakonodavni okvir, praćen najmanjom mogućom državnom intervencijom, predstavlja polaznu tačku za stvaranje i održavanje transparentnog i efikasnog tržišta.
U principu, država bi trebalo da opozove svu regulativu koja je donijeta sa ciljem da zaštiti pojedince od njih samih, odnosno od njihovih odluka.
Iako mnogi ljudi prepoznaju neadekvatnost takve regulative, politička osjetljivost takvih odluka sprečava bilo kakvu značajniju deregulaciju.
Pišu: Zoran Đikanović i Neda Ivović (rad s detaljnim referencama možete pronaći ovdje na str. 307)
Literatura:
1. Blundell J, Robinson C, Regulation Without the State, Occasional Paper 109, Institute of Economic Affairs, London, 1999.
2. Buchanan, James, Toward a Theory of Rent-Seeking Society, Texas University Press, 1980.
3. Encyclopædia Britannica. Ultimate Reference Suite. Chicago: Encyclopædia Britannica, 2014
4. Gwartney J., Stroup R., Ekonomija i prosperitet, šta svako treba da zna o tržišnoj privredi?, Institut ekonomskih nauka, Beograd, 1996
5. Hayek F. A., The Use of Knowledge in Society, University of Chicago Press, 1948.
6. Leone R., Who Profits: Winners, Losers and Goverment Regulation, Basic Books, 1986
7. Lochner, Philip R., Economic Regulation and Democratic Government, Journal of Corporation Law, Summer 2000.
8. Macey J. R, Regulatory Globalization as a Response to Regulatory Competition, Emory Law Journal, 2003
9. Madžar LJ., Antiliberalizam u 22 slike, Beograd, JP Službeni glasnik, 2012
10. North D., Understanding the Process of Economic Change, Occasional Paper 106, London, Institute of Economic Affairs, Mart 1999
11. Pejovich S., Why is Culture Important?, Preduzetnička ekonomija, Vol. 2, Podgorica, 2003
12. Rothbard M., Šta je država uradila našem novcu, Novi Sad Global book, 1999
13. Rothbard M., Anatomy of the State, Auburn, Ludwig von Mises Institute, 2009
14. Tanzi V., The Economic Role of the State in 21st Century, Cato Journal, Vol. 25, No. 3 (Fall 2005)
15. Tanzi V., Globalization and the Future of Social Protection, IMF, Working Papers, 2000
16. Vukotić V, Pejović S: Tranzicija i institucije, Zbornik radova, IDN, Beograd, 2002.
17. Vukotić V., Teorijske osnove crnogorske ekonomske škole, Podgorica, decembar 1999. godine
18. Vukotić V., Istorija budućnosti, Podgorica, Mediasystem, 2011
