-TopSLIDEKolumne

Krdo mijenja smjer?

Praktički je nevažno tko je na čelu SAD (i ma koje ine države), tako dugo dok vodi politiku onih čiji je eksponent – kapitalističke ekonomske vrhuške – a država smjerno jezdi tim putem

Autor: Ladislav Babić / pcnen.com

Opet vlada svesvjetsko, a naročito regionalno (doduše, s izuzetkom  Slovenije i Srbije) oduševljenje američkom demokracijom. Barem se tako atribuira sistem koji se svijetu uvaljuje kao paradigma koju svi trebaju slijediti, jer drukčije demokracije ni ne može biti! Biden je smijenio  Trumpa, to je kao pobjeda demokracije i demokratskih procesa, pa se nitko ni ne pita gdje je ona lunjala ili spavala tijekom četiri godine vladavine „luđaka“ (i njegovih sljedbenika) nad američkom nacijom, nad najmoćnijom vojnom silom u povijesti? Svijet je četiri godine oblizavao  Trumpovu stražnjicu, pa je već red da se demokratskim procesom promijeni sladoled. Jer, demokracija je, pustiti pomahnitaloga da se iživljava za svoga mandata, strpljivo čekajući da se demokratski smijeni. Imaju doduše oni opoziv (impeachment), ali ako strateški rasporediš svoje suradnike po institucijama, uglavnom to biva deveta rupa na svirali. Dobro, dobro, ipak Trumpovih 230 tisuća preminulih od virusa nisu baš kao i milijuni svijesno pobijenih u Auschwitzu, ali mrtvac je mrtvac – barem oni tako misle (ako išta misle na onom svijetu). Uostalom, njegovo čudesno izliječenje od koronavirusa (zarad njegove starosti skoro pravo čudo) u svega par dana, možda bješe tek predizborni reklamni trik majstora zavođenja glasača. Koliko se ljudi i njihovi „demokratski“  izabrani predstavnici vole uvlačiti, ne svjedoče samo nacizam i staljinizam, pa i jugoslavenski samoupravni socijalizam, nego i niz suvremenijih primjera. Nije li se, primjerice, hrvatski Sabor tek nakon Tuđmanove smrti – još dok ni okus njegove guze nije iščezao s jezika sabornika – usudio riješiti njegovog polupredsjedničkog sistema, u kojem je imao sve pod kontrolom (on i Sabor, ali potonji sasvim formalno)?

Portal Index.hr proveo je anketu s pitanjem „Mislite li da je Biden bolji izbor od Trumpa“, na što tričetvrt čitatelja potvrdno odgovara, mada je ono tipa „Dali je bolji Jack Trbosjek od The Zodiac Killer-a?“.

Istina, Biden je devedesetih u Senatu osudio ratove u bivšoj Jugoslaviji, svrstavajući se na stranu žrtava (12) – zato ga trenutni srbijanski režim ne voli, i može ga (za sada) tek smisliti kao budućeg predsjednika – no, jeli to dovoljno za zaljubljenost regionalaca u njega? Jer on bijaše i Obamin potpredsjednik, ali ne baš tako rezolutan o američkoj umješanosti u IrakuAfganistanuSirijiLibiji,…, da ne spominjemo trajnu okupaciju kubanskog teritorija, jer se ne može baš izuzeti od naslijeđa prvog crnca na čelu Amerike, nositelja Nobelove nagrade za mir u času kad još nije ništa poduzeo, sem što se rodio tamne boje kože. Optužbe za silovanje koje ga prate (Biden ih je negirao), u vezi čega nije bilo istrage, mnogo su ozbiljnije negoli video kojim ga se vrlo naivno pokušalo diskreditirati na Twitteru, što je ova mreža klasificirala “pokušajem objavljivanja slika zlostavljanja djece“ i zabranila njegovo objavljivanje (u skladu s puritanizmom američkih društvenih mreža). Video koji prikazuje Bidena kako dodiruje djevojčice prilikom polaganja zakletve njihovih roditelja, na tragu je puritanskim pokušajima da se seksualnim manijakom proglasi svatko tko djevojčicu takne po ramenu ili ruci. Ipak, odsustvo istrage oko silovanja pokazuje, da su u „demokratskim svjetovima“ širom zemljine oble svete krave posvuda jednake, kao i sposobnost zaborava, te opraštanja krda svojim vođama.

Ne radi se ovdje o pokušaju diskreditiranja Bidena koji je daleko od statusa sveca, već u (zaludnom) pokušaju smanjivanja euforije što je neki manijak zamijenjen mogućim debilom, i ukazivanje na činjenicu koja se – u gotovo općem oduševljenju – previđa. Praktički je nevažno tko je na čelu SAD (i ma koje ine države), tako dugo dok vodi politiku onih čiji je eksponent – kapitalističke ekonomske vrhuške – a država smjerno jezdi tim putem. Dok se sustav ne promijeni, Amerika naprosto ostaje Amerika – imperijalna velesila kojoj plus u suvremenijoj politici uglavnom tvori tek učešće u 2.svjetskom ratu. Birali vi u tom miljeu, crnca, bijelca, ženu, muškarca ili pesonju (koji zasigurno nije bez pedigrea, već više boravi u psećim hotelima i manikirnicama negoli lunja ulicama), oni uvijek dolaze iz kruga bogatuna, čije interese i zastupaju. Ako se demokracijom smatra tek način glasanja i kapitalistički višestranački parlamentarizam, i nad svim tim se likuje, što je onda sa posljedicama realnog stanja stvari „na terenu“, unutar spominjane države?

“Sada 43 milijuna ljudi u Sjedinjenim Državama živi ispod granice siromaštva, dvostruko više nego prije pedeset godina. 1,5 milijuna djece je beskućnika, tri puta više nego tijekom Velike depresije 1930-ih. Cijele obitelji bacaju se s jednog mjesta na drugo da rade nestabilne poslove koji im jedva omogućuju preživljavanje. U povijesno siromašnoj Apalačkoj rudarskoj regiji ljudi se oslanjaju na bonove za hranu. U Los Angelesu se drastično povećao broj beskućnika. U najsiromašnijim četvrtima udruge nude male drvene kolibe onima koji više nemaju krov.”

Ako je to posljedica toliko hvaljene kapitalističke demokracije – a jeste – skoro da je i deveti krug pakla bolji od toga.

Ne kaže zalud, pomalo ironično, moj prijatelj Sabahudin Hadžialić„Ne volim demokratiju, jer umjesto jednom, služim mnoštvu idiota“. Za cjelovitiju percepciju američke politike upućujem na elektronsku zbirku eseja „Lik stvari koje prolaze“ (str. 20), ili portalski tekst „Amerika – rasanjivanje“.

Naši regionalci su tek okupljanjem u Jugoslaviji (daleko od savršene države!) prvi put u povijesti ostvarili mogućnost vođenja politike nezavisno od svjetskih velesila (primjerice RimaOsmanskog carstvaA-U, pa i Amerike te SSSR-a), mada će neki ustvrditi da je – ratosiljanjem od Jugoslavije – ona upravo sada nezavisna. Pod skutima EUNATOAmerike ili Rusije. No, valjda su takvi ovdašnji narodi, što Zapad itekeko prepoznaje. U televizijskoj emisiji tijekom američke izborne kampanje, američki voditelj poručuje sugrađanima: „Ako se ne ujedinimo postat ćemo poput Hrvata, Srba i Muslimana“. Tko je čitao Tolkinova “Gospodara prstenova” (ili barem gledao film) zna što je Mordor. Prokleta zemlja iz njegove mašte, gdje caruje zlo. Tolkin se izričito protivio shvaćanju svojega djela kao alegorije, ali kada ga je jedan novinar upitao, aludirajući upravo na alegorijsko tumačenje, o lokaciji Mordora, odgovorio je kako je Mordor smješten otprilike na Balkanu, (Michael White„Tolkin – biografija“). Moguće ste kao vrlo mladi čitali Karl Maya koji je pisao i o Balkanu, tretirajući ovo područje zemljom razbojnika i ubojstva. Eto kakvima još od davnina na Zapadu, a sad to i Amerikanci potvrđuju, shvaćaju ljude s ovih prostora, a oni kao da se naročito trude opravdati takvo mišljenje. Neću suviše idealizirati stvari jer većina prihvaća svijet kakav jeste, prilagođujući mu se, i ne mari u svakodnevici baš previše za pozitivne utopije, samo želim napomenuti da se o politici ne sudi prema vođama, već prema mnogo širem kontekstu. Ali, što ćeš, kad izgleda još nije prevladan atavizam slijeđenja vođe krda, alfa mužjaka ili ženke, jer on(a) navodno zna kuda vodi krdo slijepaca koje progleda prekasno, a potom počne slijediti novog vođu namjesto da ono odredi smjer u kojem želi ići.

Vrijedi u potpunosti citirati slijedeći kratki tekst:

„Istraživači sa sveučilišta Leeds predvođeni profesorom Jensenom Krauseom napravili su seriju eksperimenata u kojima su dobrovoljci upućeni u to da nasumično šetaju prostranom dvoranom bez međusobne komunikacije. Nekolicini njih dane su detaljne upute kuda da hodaju. Znanstvenici su ustanovili da ljudi na kraju završe slijepo slijedeći jednog ili dvojicu ljudi koji izgledaju kao da znaju kuda idu. Objavljeni rezultati pokazuju da ako postoji samo 5%, kako ih znanstvenici zovu – “informiranih individua”, oni će utjecati na smjer gomile od oko 200 ljudi. Njih 95%, slijedit će ih bez da toga uopće budu svjesni. 

‘Postoji čvrsta poveznica sa ponašanjem životinjskih skupina,” tvrdi profesor Krauss koji je studiju objavio s John Dyerom u časopisu Animal Behavior. “Svi smo se našli u situaciji kad nas ponese gomila, ali ono što je zanimljivo kod ovog istraživanja je to da je odluka donesena konsenzusom unatoč činjenici da im je bio zabranjen bilo kakav oblik komunikacije. U većini slučajeva sudionici nisu ni bili svjesni činjenice da nekog slijede.’

Ovo je izvanredan primjer prilagodbe čovjekovog mozga na društveni život. Čak i bez bilo kakve organizacije i bez ikakvih očitih pravila društvo čini da sve sjeda na svoje mjesto. Nažalost taj “mentalitet krda” ne donosi uvijek samo prednosti. Ako nismo dovoljno upućeni u nešto, skloni smo tome da slijedimo one za koje mislimo da znaju više od nas. Takva vrsta ponašanja utječe na više od samog smjera u kojem ćemo hodati. To činimo u svakodnevnom životu od biranja političara kojeg ćemo zaokružiti na izbornim listićima, do izbora vrste automobila koji ćemo kupiti.“

U realnom svijetu čovjek pravi izbor između onoga što se nudi. U osnovi, jedina prava ponuda su dobro i zlobijelo ili crno, a sve između je “50 nijansi sive”. Zato se ljudi opredjeljuju za veće ili manje zlo, za veće ili manje dobro, lutajući bez putokaza i „znakova pored puta” koji bi ih uputili što bliže dobru. Trump je „idiot“ (ne u psihološkom koliko u političkom smislu); kakav je Biden baš me puno ni ne zanima, jer ih mogu procijeniti tek prema državnoj politici i onima koji je podržavaju, ili joj se protive. Iskustvo unutrašnjih socijalnih odnosa, kao i onih međunarodnih, pokazuje da se nemamo čemu radovati, sem što je idiot zamijenjen čovjekom koji se tek mora dokazati. Ne kao medijski, formalni kontrapunkt gluposti Trumpovoj, niti prema izjavama, već prema djelima. U okviru sustava u kojem će djelovati, unaprijed je jasno čije i kakve stavove će zastupati, stoga ne dijelim oduševljenje drugih. A hrvatsko-srpska desnica? Posve je razvidno da će zauzimati pozicije gdje nijanse sive vuku prema crnoj, mada će javnosti svoje sivocrnilo nastojati prikazati čistim bjelilom. Takav je svijet u kojem živimo. Ne po mjeri čovjeka, više po onoj licemjera. Što mu, ako analiziramo karakter nekog uprosječenog stanovnika planete, skoro pa dođe na isto. Na skali između bijeloga i crnoga, sudeći po raspoloženju Amerikanaca, krdo se zadržava negdje na sredini, barem prema prvom dojmu (uglavnom jalovom) i nadanjima – zericu bliže bijeloj boji.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close