-TopSLIDEKolumne

Kraljevstvo Božije i masoni

KRALJEVSTVO BOŽIJE I MASONI

ERA PRAZNINE – „Doći će vrijeme (možda je već i došlo), kada će se ljudi priviknuti na život bez cilja i smisla”.

Priča Andrićeve Proklete avlije počinje tamo gdje sve priče završavaju – na groblju. Na samom početku se uspostavlja granični topos. Riječ je o prozoru samostana sa kojeg se pruža pogled na groblje, koje je pod snježnom bjelinom, koja je u jedan ton obojila čitav svijet. Prema tome,  roman počinje sa univezalnim toposom groblja, koji uvijek ima i zagrobne, eshatološke konotacije, pored toga što nam i govori o ironiji života. Ta ironija života do izražaja dolazi preko časovnika u ćeliji fra Petra, preko brojnih časovnika koji još rade, a neki su se i zaustavili, baš kao i fra Petrov život, jer nisu bili navijeni. Tu se u pripovjednom tekstu i uspostavlja problematika hronotopa, jer priča počinje na groblju, gdje se dokida mehaničko mjerenje vremena, koje je uvjetovano čovjekovim životom, odnosno potrebom da se ti satovi navijaju, dok se na groblju uspostavlja kosmičko trajanje vremena, ono kojem se ne zna prvi i posljednji otkucaj, a čovjekovo posljednje mjesto na groblju, je najbliže tom poimanju vremena.

 U Novom Zavjetu piše kako je Pontije Pilat, rimski guverner Judeje, pokušao da spase Isusa Krista od nepravedne i bolne smrti na križu. U svom naumu, on je predložio da uskrsne drevni jevrejski običaj, kada su ljudi imali pravo za neki praznik da spasu život jednom od osuđenih na smrt:

« A onda ih je upravitelј pitao: koga, od ove dvojice hoćete, da vam pustim? Oni rekoše: Varavu. Pilat im reče: šta ću onda sa Isusom, nazvanim Hrist? Oni mu govore: “Neka bude razapet! Upravitelј je pitao: Kakvo zlo je on uradio? Ali oni su još jače vrištali: “Neka bude razapet! Kada jePilat video da ništa ne pomaže, ali da se bunt uvećava, uzeo je vodu i oprao ruke pred narodom, i rekao: ja sam nevin za krv ovog pravednika; I sav narod odgovarajući reče: krv njegova na nas i na našu decu. Onda im je otpustio Varavu, a Isusa predao da bude razapet…»

ERA PRAZNINE

-Još 1983. godine čuveni filozof i profesor na Univerzitetu u Grenoblu Žil Lipovjetcki u svojoj čuvenoj knjizi „Era praznine“ rekao je kako će „doći vrijeme kada će ljudi osvijestiti da je moguće živjeti bez cilja i smisla”. Da, dobro ste pročitali. Najopasnija riječ u ovom narativu čuvenog filozofa je “osvijestiti”, dakle pristati biti zombijem. E, to je nama naša korona dala, da imamo zombija za maršala. I nije bitno gdje taj, ili neki drugi maršali sjede. U Kini, Americi, Rusiji, moćnim masonskim ložama, ili kabala društvima. Činjenica je da smo pristali na manipulaciju. Mi smo postali društvo spektakla. Mi se vodimo prazninom-, izjavio je pored ostalog glumac Emir Hadžihafizbegović za jedne lokalne novine.

FRANCUSKI VELIKAN EMIL ZOLA JE REKAO: NON PASARAN

Emile Zola – mason koji se pokajao i objasnio ciljeve

masonerije

Godine 1896. Emile Zola piše sljedeće pismo biskupu u kojem je objasnio svoju životnu promjenu, kao i namjere masonske lože kojoj je do tada pripadao:

“Ja, dolje potpisani, član Velike lože i ujedno viši svećenik i najviši majstor (nositelj višeg reda časti), osnivač reda slobodnih zidara i njegovih loža u Egiptu, pojašnjavam ovim dopisom da sam bio član sekte slobodnih zidara 30 godina i 20 godina majstor tog reda i na taj način imao dovoljno vremena za temeljno sagledavanje njegovih nazora i planova:

– Slobodni zidari smatraju sebe potpuno čistim filozofskim i liberalnim redom kojem je stalo do istine i napretka morala i koji teži znanosti, umjetnosti i dobročinstvu.
– On lažno prikazuje sigurnost i tolerantnost prema ostalim religijama, te da se na sastancima ne raspravlja o politici i religiji.
– Osim toga red obmanjuje javnost da slobodno zidarstvo nije religiozna sekta već hram pravde milosrđa i dobročinstva prema bližnjemu.

Posve suprotno tvrdim da slobodno zidarstvo nije ono za što se izdaje. Sve navedeno kao dobro u njihovim zakonima i ritualima lažno je. Sve su to same drske laži. Sve to pusto pretvaranje oko vrlina kao što su pravednost, dobročinstvo, milosrđe i ljubav jesu obmana kako u ložama tako i u srcima slobodnih zidara, čak su one njima potpuno strane – čast iznimkama – i ne prakticiraju ih. Istini nema mjesta u slobodnom zidarstvu; ona je braći lože potpuno strana. U redu slobodnih zidara caruje laž koja pred ničim ne preza. Pod prividnim plaštom istine gospodare tamo laž i zloba koje su lakomisleni i površni narod potpuno zarobile.

Stojim iza toga da je slobodno zidarstvo vjerska sekta čiji je cilj razoriti sve postojeće religije i sebe postaviti na njihovo mjesto te svijet uvjeriti u idolopoklonstvo.

Danas se iskreno kajem zbog toga što sam 30 godina živio u zabludi, ali priznajem u čemu sistem cijelog slobodnog zidarstva počiva i da sam šireći tu nauku zavodio ljude koji su me masovno slijedili. Nakon što me je Bog prosvijetlio svjestan sam svega lošeg što sam počinio.

Zbog toga se odričem slobodnog zidarstva priznajući pred Crkvom kajanje za moje stranputice.

Molim Boga za oproštenje za sve loše što sam uradio za mog pripadanja redu slobodnih zidara i molim nadpastira njegovu svetost papu Lea XIII. da mi oprosti i sve one koje sam na neki način zaveo. Rim, 18. travnja 1896.”Emil Zola (Vox Vitae, svibanj 1996. – iz ZP 2/2002)

Proces pokretanja ovakvog potpunog obraćenja i okretanja smjera života dogodio se nakon što je Zola slomio nogu i došao ismijati u jednu seosku crkvu „glupi i primitivni kršćanski narod koji se moli Bogu“. To je uzrokovalo tešku povredu da su liječnici razmišljali o amputaciji noge.

Na Badnjak te godine usnio je san u kojem je bio u onoj istoj crkvi, a svi prisutni su se radovali što su im noge zdrave, a on hoda pomoću štaka. U jednom trenutku pojavila se žena sa djetetom i naredila mu s prijekorom da ostavi štake i prohoda. Bila je to poruka i na tjelesnom i na duhovnom nivou, za potpuno Zolino ozdravljenje. Zolina žena je čula da je u snu počeo pjevati “Dominus vobiscum”, istu molitvu koju je čuo one kobne večeri u crkvi. Kada mu je žena to drugo jutra priopćila, osjetio je snažne trnce i toplinu u bolesnoj nozi, te je osjetio potrebu da stane na noge.

Noga je čudesno u trenutku ozdravila, a Zola je ustao.

Zola odmah nakon toga odlazi župniku i svjedoči mu o čudesnom ozdravljenju, ispovijeda se, piše pismo biskupu i nastavlja živjeti do smrti kao vjernik.

Neko nas posmatra? Ne boj se, nisi sam. Ima i drugih kao ti… ohrabruje nas Tin kroz stihove svoje pjesme „Pobratimstvo ljudi u Svemiru“. Možda glumca Emira Hadžihafizbegovića očima njegove Elze gledaju neke božanske oči? Sudbina umjetnika je da u životu pada iz jedne neiskrenosti u drugu i da vezuje protivrječnost za protivrječnost. Za Andrića je umjetnik, „sumnjivo lice“. Maskiran čovjek u sumraku, putnik sa lažnim pasošem. Lice pod maskom je divno, njegov rang je mnogo viši nego što u pasošu piše, ali šta to mari? Ljudi ne vole tu neizvjesnost i tu zakukuljenost, i zato ga zovu sumnjivim i dvoličnim. A sumnja kad se jednom rodi, ne poznaje granica. Sve i kad bi umjetnik mogao nekako da objavi svijetu svoju pravu ličnost i svoje pozvanje, ko bi mu vjerovao da je to njegova posljednja riječ? I kad bi pokazao svoj pravi pasoš, ko bi vjerovao da nema u džepu sakriven neki treći? I kad bi skinuo masku u želji da se iskreno nasmeje i pravo pogleda, bilo bi još uvjek ljudi koji bi ga molili da bude potpuno iskren i povjerljiv i da zbaci i tu posljednju masku koja toliko liči na njegovo lice. Ta misterija o kojoj je divno pisao naš Nobelovac će trajat sve dok ne sretnemo neko božansko biće. Možda su te božanske oči kojima Elza posmatra glumca Emira Hadžhafizbegovića, oči majke Ive Andrića, kojoj je on, svojevremeno, renovirao nadgrobni spomenik, dok je bio na funkciji ministra za kulturu u vladi kantona Sarajevo. Podsjetimo se, naše je samo ono što smo darivali ili dobrotom pomogli drugome. Ali na koga se osloniti, danas, u vrijeme kad je, kako to lijepo kaza Esad Bajtal, vjera izdala religiju? (Gosp. E. Bajtal je moj fejsbuk prijatelj i na to prijateljstvo sam jako ponosan). Pa ima ih, nema ih puno, ali ih ima. To su ljudi koji svojim velikim srcem i dobrotom grade porušene mostove. Jučer je to bio Vaclav Havel, a danas je to legendarni Novak Đoković.

U Novom Pazaru je kritična situacija kada je zaraza koronavirusom u pitanju i svaka pomoć je dobrodošla. Novak je sa suprugom Jelenom odlučio donirati pet miliona dinara (oko 80.000 KM) kako bi pomogli najugroženijima. Novac će biti utrošen da se nabave neophodna medicinska sredstva u najugroženijem gradu u Srbiji. Đokovići, koji su zaraženi koronavirusom nakon što je održan Adria Tour u Zadru i trenutno se nalaze u samoizolaciji u Beogradu, su već na početku epidemije koronavirusa u Srbiji izdvojili milion eura, a također su isti iznos poslali italijanskom gradu Bergamu.

Tekst i foto: Marko Raguž

Sarajevo, 03. 07. 2020. God.

Šta dvojicu velikih humanista: Vaclava Havela i Novaka Đokovića, osim njihove dobrote još povezuje?

Pokušao sam to dočarati ovim svojim fotografijama. Vi procjenite, koliko sam u tome uspio.

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close