Projekat Sarajevski ćilim u principu je uspješan poduhvat. To se vidi ako detaljno analiziramo sve aspekte. Imamo u konačnici i vrijedne rezultate koji nisu vezani za estetiku i funkcionalnost
Uz rizik da zvučim patetično, odmah na početku želim reći da je Sarajevski ćilim veoma uspješan projekat! Tu nema nikakve dileme, kao što nema dileme da je ovakav početak teksta dijelom reakcija na negativnu i neobično veliku pažnju koju je dobio jedan ipak ograničen i nevelik projekat. Izgradnjom šetnice u centru Sarajeva o kojoj se pričalo nekoliko zadnjih godina, postiglo se sve što su Opština Centar i arhitekta Amir Vuk Zec govorili da će se postići. Zaista su dosadašnje kritike bez utemeljenja – izuzimajući drukčija estetska i funkcionalna rješenja drugih arhitekata – a neke od njih su očigledno zlonamjerne. Čini se da većina kritičara izlaze u javnost jer im se aktivira nekakav balkanski refleks negativnosti pa krenu udarati po stručnjacima. To nema nikakvog smisla, a možda govori i o stavu svjetine prema ljudima koji se bave svojim poslom.
Da obrazloženje započnem s najvažnijim obećanjem arhitekte Zeca: osjećaj širine kojem se težilo je očigledan i neporeciv! Zec je imao pravo kada je govorio kako su starinske široke žardinjere, nasumično postavljeni reklamni panoi te drveće u sredini šetnice smetnja da se doživi širina ovog prostora; širina koju nema ni jedan drugi sličan prostor u centru grada. Uklanjanjem svih navedenih elemenata, lomljenjem i na nekim mjestima povlačanjem zidića koji je ujedno i granica šetnice prema voznim trakama te uključivanjem spomenika ubijenoj djeci Sarajeva u jedinstven i velik prostor dobio se maltene trg! Pored navedenog – kao što je Zec ranije također tvrdio – spomenik je zaista dobio “adekvatan odgovor u podu”. To je nešto što je nedostajalo i tek se sada vidi koliko je stari i neravni asfalt – u kišno vrijeme pun lokvi – bio ambijentalno loš za Spomenik.
Sam spomenik – u vezi kojeg je ranije bilo dosta primjedbi po pitanju estetike i poruke – u ovakvom okruženju izgleda neuporedivo bolje. To je bio zadati element i Zec je morao raditi s onim što je bilo tu.
Iz izgrađenog je također jasno da su odabrane prave i oštre linije bosanskog ćilima – uz različite vrste korištenog granita – odličan izbor dekoracije poda. Bez obzira što su ljudi (i ja sam) očekivali da će to biti u jačim bojama (kao što znamo da inače izgledaju bosanski ćilimi), bljeđe i neutralnije boje prirodnija su opcija za pod jedne šetnice napravljene od materijala koji treba biti dugotrajan.
Konačno, treba reći da su pravolinijski i izlomljeni oblici poda šetnice, klupa i zidića znalački uklopljeni s oblinom spomenika. U tom smislu treba spomenuti i velike okrugle bijele lampione koji komuniciraju sa starim nakrivljenim bašlucima u parku.
Uz navedene, veoma uspjele aspekte, da spomenem i par nejasnih i dijelom spornih detalja:
Zaista lijepe i odgovarajuće klupe koje ukoso, prema parku, izranjaju iz površine i u tom smislu prate geometriju ćilima “u vertikali”, su izložene suncu. Ko će sjediti na tim klupama na ljetnoj vrelini? Istina, kada poraste posađeno drveće to će se dijelom riješiti, ali se čini da se ovdje suviše insistiralo na estetici kontra funkcionalnosti i oduzeo se jedan veoma važan aspekt parka i šetnice. S druge strane, treba reći da je kosina klupa okrenuta prema travi pa se tako nadovezuje na zeleni prostor i povećeva osjećaj veličine prostora što je još jedno pametno rješenje.
Drugo, projektna ideja da se prikrije granica između trave parka i granita šetališta je izgledala odlično na papiru i ne znam zašto se od nje odustalo. (Sada su tu rešetkasti jednolični odvodi.) Prikrivanje se htjelo dostići prožimanjem dvije vrste poda, odnosno nepravilnim uvlačenjem pojedinih kamenih blokova u travu parka. (“Zelenilo bi ulazilo u pod i obratno”- svojevremeno je predviđao Zec pri prezentaciji plana projekta). Ovakav raspored je dodatno trebao proširiti prostor i učiniti ga sjedinjenim s parkom!
Moguće da je rješenje odvoda bilo glavni razlog promjene plana, ne znam, ali mi je žao što se od prvobitne ideje odustalo. Ovako to izgleda jednolično, fabrički i dosadno.
Dakle, da još jednom zaključim: bez obzira na rezervisanost u vezi posljednje dvije tačke, ovo je izuzetno dobar i uspješan projekat! Zec je napravio dobar posao!
Govor o uspješnosti projekta nikako ne može proći bez spominjanja organizatora i finansijera projekta – radi se Opštini Centar te njenom načelniku Srđanu Mandiću. Svakako i njima treba odati priznanje za ovaj projekat. Postignut je cilj kojem su težili – onaj koji su svojevremeno ovako definisali: „Cilj projekta je obezbijediti sigurnu i vizuelno primamljivu šetnicu sa pratećom infrastrukturom, u urbanom centru grada. Važnost realizacije ovog projekta posebno se ističe u kontekstu Spomenika ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva koji zauzima centralno mjesto novog šetališta, a koji bi ovakvim uređenjem dobio okruženje kakvo mu priliči.“
Ovdje se pomalo postavlja pitanje centralnosti spomenika, ali vjerovatno nije moglo bolje imajući u vidu situaciju na terenu. Da se moglo, ne sumnjam da bi ljudi iz Opštine insistirali da to bude “centralnije”. Njihov stav je izraz oficijelnog i od naroda prihvaćenog stajališta o važnosti i poruci Spomenika i nema nikakve sumnje da su u tom smislu bili pokretačka snaga njegovog pozicioniranja u okviru veće cjeline. Prethodni stav Opštine bio bi takav bez obzira da li je trenutno na poziciji načelnik Srđan Mandić ili njegov prethodnik Nedžad Ajnadžić. (Svakako je sve ovo počelo za vrijeme bivšeg SDA-ovskog načelnika.) Ipak, valjalo je ovo izgraditi i to je urađeno za vrijeme Mandića, ne Ajnadžića.
Važno je istaći da je ovo projekat koji u mnogome odskače od drugih sličnih u Sarajevu i drugdje u BiH. Kontrast kvalitete se najbolje vidi kada se ovaj projekat uporedi sa sličnima u manjim bh. mjestima gdje je to sve još mnogo lošije izvedeno. Iz Zecovih stavova se vidi da i on ima slično mišljenje po tom pitanju. I njemu su upali u oči loši provincijski projekti. Evo jednog njegovog upozorenja s početka 2020., iz perioda kada je inicijalno prezentirao projekat: „Nemoj da činimo od centra Sarajeva ono što su mnogi načelnici, u najboljoj namjeri ali i neznanju i spremnosti za kreaciju, učinili od malih mjesta po Bosni. Pokoja fontana, dosta klupa i po krajevima cvijeće jeste možda gramatika takvih prostora ali ostaje uvijek ono najvažnije – kako to uraditi.“
Bez ikakve dileme, čovjek je u pravu. Mislim da još nešto treba dodati – često se ljudi iz manjih mjesta ugledaju na Sarajevo pa prenose sarajevska rješenja u svoja mjesta. U tom poslu na svoj način tumače estetiku, funkcionalnost i poruku. E sad, loša sarajevska rješenja logično vode do još gorih adaptiranih rješenja u mjestima koja ih kopiraju! Da su pak sarajevska rješenja dobra, to što bi ih neki provincijski načelnik ili arhitekta loše prenio ne bi učinilo toliko štete. U svakom slučaju, ako kompetentni arhitekti budu radili dobre projekte u Sarajevu, načelnici iz manjih mjesta će biti u mogućnosti da dođu do njih i zamole ih za saradnju. (Pored Zeca imamo i druge kvalitetne arthitekte koji mogu raditi ovakve projekte: Adnana Harambašića, Ibricu Jašarevića, Beru Bostjančića, Vedinu Babahmetović, Sanju i Igora Grozdanića, Vedada Islambegovića…) Oni bi mogli predložiti bolje solucije i učestvovati u kvalitetnijoj gradnji.
Na kraju, da spomenem jedan detalj šetališta koji je najprije neobičan i neočekivan: u prosjeku svaka 2-3 metra, jedan ili dva reda neravno isklesane granitne kaldrme malo je podignuto u odnosu na ostatak poda cijelom širinom šetališta. Očigledno je da će to, koliko-toliko, smetati ljudima koji budu tuda prolazili tokom dana. Posebno onima koji žure poslom kao i turistima koji dignutih glava budu gledali okolne zgrade. Pitanje je šta je Zec ovim mislio postići. Na prvu, moglo bi se reći da je htio unijeti dodatnu bosansku autentičnost i reljefnost. Kao i u ranijem slučaju, moguće je da se i ovdje preferirala estetika na račun funkcionalnosti. Ne znam koliko je to opredjeljenje uredu jer je najvažnija funkcija šetnice – kako joj samo ime kaže – da služi da se po njoj šeta. A šetanje ne bi trebalo biti s preprekama.
S druge strane, gotovo je nemoguće da arhitekta kao što je Zec ne zna kako na taj način postavljena kaldrma predstavlja određenu smetnju za hodače. Ne veliku, ali ipak smetnju. U tom smislu želim ponuditi jednu lirsku interpretaciju njegovih motiva koja je drukčija i koja mi se intimno jako dopada. Nešto što Zec možda nije htio javno iznijeti ili o čemu nije mislio, a što čini da se u konačnici ove “prepreke” mogu prihvatiti.
Naime, poznato je da Zec odlično razumije dinamiku prostora bosanskih avlija i mislim da je možda htio prenijeti nešto iz tog svijeta u ovu šetnicu. (Ne samo estetski aspekt nego i neke druge aspekte.) Recimo da je htio da šetač na ovom prostoru uspori, pažljivo pogleda kamen pod nogom i odmjeri korak, da se unese u taj korak. Da šetač bude prisutan u datom trenutku na isti način na koji su ljudi prisutni u starim bosanskim avlijama – mjestima punim kamenih oblutaka – gdje moraš paziti da ne padneš ili se ne oklizneš. Zec ovako u prostor unosi istočnjački princip mirne pažnje i prisutnosti, potpune usmjerenosti na čula te usporenog i gustog vremena. U takvom stanju čovjek se smiruje i odvaja od misli i planova, prošlosti i budućnosti, pa time doprinosi svojoj ravnoteži i zdravlju. Volim misliti da je Zec to htio.
Ako ovako postavimo stvari, možda možemo drukčije racionalizovati prethodno spomenutu zamjerku i kontrirati joj: ova šetnica najprije služi onima koji će polako, korak po korak, tuda ići. Oni koji žure neka idu drugom stranom ulice, onom koja bi svakako ostala mnogo prometnija i da je šetnica napravljena od najravnijeg betona. Ili neka malo pripaze. Mala je to cijena za korist mirne pažnje i prisutnosti. Pa makar da koji turista zapne i zatetura se.
Ima još nešto zanimljivo u vezi uređenja ovog prostora a radi se o imenovanju šetnice “Sarajevski ćilim” te postavljanja te estetike na ovakvo mjesto. Donoseći nešto iz unutrašnjosti kuće u vanjski javni prostor – a ovdje se radi upravo o takvom slučaju pošto je ćilim ultimativni unutrašnji detalj – simbolički se internalizuje cijela ta šetnica. (Inače, moglo bi se o tendenciji internalizacije vanjskog prostora pričati nadugo iz psihološke perspektive.) Tako i spomenik ubijenoj djeci posredno postaje dio čovjekovog intimnog kućnog i zatvorenog prostora što stvara novu relaciju s njim – relaciju drukčijeg prihvatanja rane koja je tu i neće otići. To, zajedno s mirnom pažnjom i posmatranjem koju nam donosi usporenost hoda stvara jedan nov doživljaj spomenika, doživljaj bez konteksta i drugog misaonog sadržaja, politike i planova. Taj je bolni doživljaj vrijedan sam po sebi.
Faris Čengić, Prometej.ba
