Goraždanka Jasmina Djana, magistrica odgojnih nauka autorica je knjige zanimljivog naslova “Star pas se ne uči lajati” inspirisane dugogodišnjim radom sa djecom i odraslim, učenjem NLP-a i dobrim rezultatima u radu.
“Ovo je svjetski poznata metodologija, nažalost ne toliko na našim prostorima, ali na Balkanu da. Neurolingvističko programiranje je metodologija nastala 70-tih godina 20. stoljeća u SAD, kao novi komunikacioni model koji je dao stotine metoda, alata i tehnika za promjenu u ponašanju i komunikaciji, a danas ih koriste milioni ljudi u u raznim područjima, od upravljanja ljudskim resursima, obrazovanja, terapije, odnosa sa javnošću, marketinga, sporta..”, pojašnjava Djana.
Zasniva se na modelovanju uspješnih pojedinaca koji žele da uvedu promjenu u svoj život.
“Prvo moramo shvatiti kako funkcionišemo, koja uvjerenja imamo, šta smo slušali godinama, a nikada se nismo pitali da li je to zaista istina. Roditelji su naši najupečatljiviji učitelji, a veliki uticaj na naše odrastanje ima škola i dominantno okruženje. Učili smo razne poslovice, slušali narodne izreke koje su se “urezale” u naš um i prihvatili ih kao apsolutne istine. Mnogi ljudi su proživjeli cijeli život živeći prema njima bez obzira da li su im one služile ili ne”, ističe Jasmina.
Štetna uvjerenja
Zato je i svoju knjigu nazvala po jednoj od općeprihvaćenih narodnih izreka “Star pas se ne uči lajati”.
“Onog momenta kada prestanemo da učimo i povjerujemo u ovu izreku predali smo se i pustili životu da nas nosi. Svakodnevno učenje znači dublje upoznavanje sebe, svojih interesovanja i pronalaženje aktivnosti u kojima ćemo uživati”, ističe Djana.
Dodaje da ukoliko se u porodici često priča o bolesti, patnji života, lošim ljudima, skromnosti, i dijete nesvjesno preuzima te obrasce ponašanja.
“U porodicama koje pristupaju životu pozitivno i dijete dobija takvu energiju i sa lakoćom prolazi svoj put odrastanja. Nažalost, mnogi roditelji i učitelji iz neznanja primjenjuju metode zastrašivanja djece, s ciljem da djeca budu poslušna i rade ono što je za okruženje prihvatljivo. Vrlo često ocjena u školi postaje sredstvo regulisanja djetetovog ponašanja, nagrada ili kazna za učenje, a rijetko ko se ozbiljno bavi posljedicama koje ostavlja na razvoj djetetove mape, odnosno uvjerenja koje dijete stiče dobijajući za njega “dobre” ili “loše” ocjene. Ocjena bi trebala biti pomoćno sredstvo, putokaz koliko i na čemu treba raditi, a nikako da izaziva strah kod djeteta i kočnicu za prirodno učenje. Nažalost, praksa pokazuje da je cjelokupnom sistemu jako bitna ocjena kao sredstvo za rangiranje i selekciju u društvu. I sve to ne bi bilo tako strašno da mnoga djeca ne usvajaju tako štetna uvjerenja koja im otežavaju dalji razvoj i svakodnevni život”, mišljenja je Djana.
Ističe kako realnost pokazuje da veliki broj pojedinaca i pored izvrsnih ocjena, ne uspijeva postići značajne rezultate u životu zbog čega obično nastupa okrivljavanje drugih za situaciju u kojoj se nalaze. Smatra da svaki pojedinac ima jedinstvenu mapu, koja je u najvećem broju slučajeva nesvjesno stvorena.
“Sva područja našeg života u kojima ne postižemo željene rezultate popločana su nekim od uvjerenja koja nam ne služe. Nažalost, malo ljudi istražuje uzroke svojih ponašanja. Čini se lakšim da okrivljujemo svoje okruženje, situaciju, teška vremena i da pronalazimo različite izgovore kao razloge zbog čega mi nismo uspješni” smatra Jasmijna.
Najvažnija spoznaja je da se uvjerenja mogu mijenjati, a samim tim i kvalitet života.
“Ljudi koji stalno slušaju ili čitaju ružne vijesti to sami biraju, a zatim pričaju o tim vijestima, obično imaju prijatelje sa sličnim interesovanjima, prepričavaju, polemišu, osuđuju, dok se u njima stvaraju negativne emocije poput ljutnje, ojađenosti, sažalijevanja, straha. Iako su svjesni da oni ne mogu uticati na većinu tih ružnih stvari koje se dešavaju u svijetu njihov fokus je i dalje na ružnom. A zašto se ne mogu fokusirati i na lijepe vijesti? Jer bi tada morali da čitaju o nečijem uspjehu, o onome što sami priželjkuju za sebe, a svjesni su da se nisu usudili da ga naprave. Loše vijesti daju lažni legitimitet da im neko drugi sve radi, da ne mogu da uspiju zbog toga što je situacija teška, zato što nema posla i novca jer su ga pokrali oni koji su na vlasti i slični izgovori jer nisu spremni da prihvate odgovornost za svoj život i da ga mijenjaju. A onda ih gledaju i slušaju njihova djeca i obično preuzimaju model njihovog načina života, odrastaju uz priču da su svi oni koji imaju novca nepošteni, da je teško pronaći posao, da je situacija kriva za uslove u kojima žive”, smatra Jasmina.
Uvjerenja o novcu su uglavnom duboko uvriježena u mentalitetu ljudi, prenose se iz generacije u generaciju i postala su apsolutna istina za većinu populacije. Neka od najčešćih o kojima Jasmina piše i u svojoj knjizi su “Novac je teško zaraditi”, “Pošteni nemaju puno novca”, “Ko ima puno novca nije ga sigurno stekao poštenim radom”, “Novac i sreća ne idu zajedno”, “Bogati nisu sretni”, “Škola ne da pod put”, “Novac kvari ljude”, “Novac je teško zaraditi”.
“Ako imamo ovo uvjerenje sigurno nemamo novca koliko bi željeli i vjerovatno ga nećemo ni imati dok ne promijenimo uvjerenje. Obično nam je fokus na plati kao jedinom izvoru primanja. Svi ostali načini za zaradu novca su nam zatvoreni. I tako iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, do kraja života. Ako živimo sa tim uvjerenjem najvjerovatnije je da ćemo ga prenijeti i na svoju djecu koja nastavljaju živjeti sličan život jer se on nalazi u njihovoj mapi, roditelji ih nisu naučili da može drugačije. A sigurno može. Ne padaju nam na pamet neki drugi načini zarade, prodaje naših znanja, vještina ili ulaganja u sebe kako bismo naučili načine zarađivanja novca. Zanimljivo je da ćemo mnogo energije potrošiti na svoje nezadovoljstvo, na prepričavanje priča kako niko ne misli na radnike, kako je država kriva za sve, urušen sistem, političari koji kradu i sl. Mudro bi bilo da svu tu energiju usmjerimo na istraživanje načina kako su uspjeli oni što su uspjeli”, smatra Djana.
Pošteni nemaju puno novca?
“Ovo uvjerenje je najčešći izgovor onih koji nemaju dovoljno novca. Odnosi se na predrasude i generalizaciju da su svi bogati ljudi nepošteni, što apsolutno nije tačno. U informacionoj eri u kojoj živimo vidimo da mnogi zarađuju putem interneta, na različite načine. Veoma mladi ljudi su postali milioneri, jer su uspjeli da prodaju svoju “priču” drugima. Svijet se mijenja i napreduje, samo je pitanje koliko smo mi otvoreni prema svim mogućnostima koje se pružaju i spremni za promjenu. Za početak je bitno prihvatiti uvjerenje da pošteni ljudi mogu biti jako bogati i da svoj novac mogu zarađivati na pošten način. Imamo jako puno takvih primjera u svijetu, kao što imamo primjera da su mnogi siromašni ljudi nepošteni. Postoje bogati pošteni ljudi, bogati nepošteni, siromašni pošteni i siromašni nepošteni ljudi, kao i sve druge manifestacije ljudskih ponašanja koje mnogi neosnovano kombinuju, generalizuju i ubacuju u svoju mapu uvjerenja koja žive. U suštini bogatstvo i poštenje su dva različita pojma koja uopšte ne treba dovoditi u vezu. Bogatstvo je rezultat otvorenog uma koji nije opterećen blokadama o novcu. Poštenje je također kategorija koju svako od nas definiše na svoj specifičan način, a u suštini je određeno legitimnim nelegitimnim načinima ponašanja ljudi”, smatra Jasmina.
Škola ne da pod put
“To uvjerenje se prenosi iz generacije na generaciju. Naravno,škola i treba da bude bitna, ali ono što treba biti bitnije je kako formalno školovanje utiče na razvoj ličnosti. Mnogobrojna istraživanja su pokazala da škole ne prate stvarni razvoj društva i da ne pripremaju učenike za buduća zanimanja,već za ona provjerena, već postojeća. Roditelji očekuju od djece da uče dobro, budu odlični učenici, završe srednju školu ili fakultet, da se zaposle i rade za platu. Ukoliko nema radnih mjesta u struci, obično su razočarani i kivni na državu i sistem. Ulaze u ulogu žrtve. Poslije određenog vremena kada izgube svaku nadu da će pronaći posao u svojoj struci, prihvate bilo kakve poslove koji će im pružiti sigurnu platu, iako je ona minimalna. Pa tako, na primjer profesor prihvata posao u nekoj firmi gdje radi za mašinom, u proizvodnji i ne može upotrijebiti ništa od svog znanja koje je stekao na fakultetu. Obično ostaje na tom radnom mjestu cijeli svoj radni vijek. Međutim, rijetko ko se pita zašto se u toku školovanja djeca ne osposobljavaju za vlastito poduzetništvo i iznalaženje različitih načina kako da iskoriste i unovče svoje znanje i vještine umjesto što su fokusirani na tačno određena radna mjesta na koja smatraju da treba da se zaposle”, ističe Djana.
Skromnost je najveća vrlina
“Svi podrazumijevaju da biti skroman znači zadovoljavati se sa malo. Možemo se upitati, kome ovo uvjerenje služi? Možda poslodavcu koji plaća radniku minimalno za posao, a radnik se ne buni? Možda roditeljima koji nemaju dovoljno novca, pa su sretni što se djeca zadovoljavaju sa malo i ne traže više? Ali to ne znači da ne žele više. Osobe koje usvoje ovo uvjerenje guše svoje stvarne potencijale jer ne iskazuju potrebu za više, kako od života, tako i od samih sebe. Ako nismo skromni to ne znači da ćemo krasti, uzimati od drugih da bismo imali više. Ne biti skroman znači očekivati puno više od sebe, vjerovati u sebe da možeš postići onošto želiš na legitiman način”, kaže Jasmina.
Sveži konja gdje gazda kaže
“Ovo je obično dobronamjeran savjet onih ljudi koji žive ovo uvjerenje i smatraju ga ispravnim, da se ne smije proturječiti onome od kojeg zavisiš, bilo da se radi o roditelju, nastavniku, supružniku koji zarađuje, šefu ili bilo kojem drugom “gazdi”. Posebno je opasno ako roditelj ili nastavnici u školi smatraju da je ovo uvjerenje ispravno, jer to znači da djeca budu poslušna i bez pogovora izvršavaju što im se kaže. Kako onda možemo očekivati da razvijaju kritičko mišljenje, da u budućnosti imaju jasne stavove, predlažu rješenja i mijenjaju svijet na bolje? Sutra će na svom radnom mjestu “vezati konja gdje gazda kaže”, prihvatati situacije koje im se sviđaju, gutati knedle, ali će se teško odvažiti da kažu svoje mišljenje. Postaće tzv. poslušnici, bez ličnog stava. Postavlja se pitanje da li i koliko određeno društvo može napredovati ako njegovu kritičnu masu čine poslušnici? Često se pitamo zašto “narod” šuti i ne reaguje na mnoge stvari koje nisu u redu u nekom društvu? Iako nisu zadovoljni, nemaju hrabrosti da se pobune i traže svoja prava. Jedan od razloga je što su naučeni da “vežu konja gdje gazda kaže”. Uz poslušnost obično ide i strah. Ovakvim ljudima je najlakše vladati. Međutim, ukoliko društvo istinski želi da napreduje onda ozbiljno mora stvarati takve obrazovne sisteme koji će sistemski poticati djecu na razmišljanje, a ne na poslušnost. Treba puno vremena i kontinuiranog rada da prođe da sve te generacije stasaju u odrasle ljude kako bi stvorili kritičnu masu nad poslušnicima”, smatra Jasmina Djana.
Život je težak / Život je borba
“Ljudi koji imaju ovo uvjerenje, oni ga sigurno i žive i stalno svjedoče teškim situacijama. Njihov fokus je na nesreći, bolesti, siromaštvu, teškom radu. Smatraju da su svi drugi krivi za položaj u kojem se oni nalaze, a ovakva uvjerenja usvajaju i njihova djeca. Svako u životu nailazi na teškoće, ali je razlika kako ih ko doživljava. Neko kao izazov koji ga motivira da se takmiči sa samim sobom i pobjeđuje. Biti svjestan da si dobio šansu da živiš i imaš mogućnost izbora, da je tvoj život na ovoj planeti prolazan i da od tebe zavisi kako ćeš iskoristiti svaku minutu, jer je odbrojavanje počelo momentom rođenja je sasvim dovoljan razlog da život posmatraš kao blagodat, a ne kao teškoću”, smatra Jasmina.
Klix
