“Jedna od kazni za nesudjelovanje u politici jeste da završite na kraju tako da vama vladaju nestručni.”
Platon
Slobodan Antonić, srpski politikolog, sociolog, politički analitičar i univerzitetski profesor je u javnom diskursu reafirmirao pojam “KORISNI IDIOT” – označava saradnika nekog totalitarnog pokreta, koji ne djeli sasvim njegovu ideologiju, ali je korisno sredstvo u političkoj propagandi, a posebno u napadima na političke neprijatelje.
“KORISNI IDIOT” – POLITIČAR ili …. ?
Njihov skorojevićki prezir prema neistomišljenicima rezultat je nezadovoljene ambicije i stalnog osjećaja za uskraćenost političkog radikalizma i avanturizma kao “vlastitog viđenja stvari za dobrobit zajednice”, čežnja da se ospori svako pravo drugima i neistomišljenicima i konačno uzme „ono što mu pripada“.
To je revolucionarnost pripadnika višeg sloja čije lične ambicije nisu zadovoljene sa dovoljno moći i novca, pa želi da uz pomoć rulje i fabrikovanjem neprijatelja, sruši postojeće stanje i uspostavi neograničenu ličnu vlast. Na tom putu prema moći i novcu ne biraju se saveznici, pa je tako moguće kolairanje iz dan u dan – sa svim i svakim, i po svakoj cjeni; samo i jedino da bi se uživalo u ehu vlastite misli i istomišljeništva.
Političare i idiote vesele priznanja socijalnog i društvenog statusa, publikacije hvalospjevnog karaktera, a ko god misli da ih zanima društvena zajednica, u krivu je. Njihov ego trip, najbolje definira Čarls Bukovski mišlju da njih ne zanima “činjenica da traće svoje živote – uopšte to ne primjećuju”.
Trivijalnost njihova bitisanja se ogleda u spoznaji da nemaju društvenog statusa – da su “društveno bitni” tek toliko koliko taj status kupuju društvenim dobrima.
“Korisni idiot” ima ambicije da sve promjeni, da, kao pripadnik elite i duhovnog plemstva, svima vlada, a sve to sa izraženim osjećajem uskraćenosti za ono što mu pripada, zbog čega on strasno mrzi sve koji mu ne daju „ono što je njegovo“.
Političari lažu i kada ćute
Ne može se konstantno zastupati ideja, a neprestano trošiti poreski novac od nekoga ko je ipak najveći neprijatelj svake ideje – građana.
Sa svojom savješću se mogu napraviti jedan ili dva „kompromisa“. Ali, kada se ti „kompromisi“ pretvore u svakodnevnu izdaju ideje, ideja iščili i ostane samo izdaja.
Čovjek se onda loše osjeća i mrzi samog sebe, pa se stvara agresija koja se usmjerava napolje. Zato su POLITIČARI toliko agresivni prema istinskim liberalima, prema svima koji veruju u moral i prema svima koji koriste sopstvenu glavu za mišljenje i prosuđivanje.
POLITIČARI su majstori agresije, talentovani rugači i cinici, majstori verbalnog sadizma i cinizma. Svi ti ljudi oko njih su im dosadni, a kao dio orgijaške gomile, podsjećaju ih na nesupjeh i ispraznost nastojanja.
I zato ONI, sa druge strane, djelićem svoga egocentričnog uma, osjećaju divljenje prema razigranim bogohuljiteljima, prema veselim ružiteljima NJIHOVIH ŠUPLJAKA i prema bestidnim propovjednicima – “izdajnicima”.
Ovo je njihovo vrijeme. I sve što možemo da učinimo jeste da čekamo dok se njihovo vrijeme ne završi. A ono će se završiti, to zna svaki čovjek od knjige. To znaju čak i ONI. Zato se na njih ne treba ljutiti, niti ih uzmati zdravo za gotovo. Možda Bog ima naročite planove sa njima. I možda će na kraju, ipak, neko od NJIH ledenog, ciničnog uma, uspjeti da pronađe načina i da spasi svoju dušu, te shvati da i “mali ljudi imaju veliku nuždu”
Možda prije toga shvate, jer ne dozvoljavaju da im se argumentirano dokaže, da bi najveću USLUGU čovječanstvu učinili vlastitim političkim suicidom – da nas poštede u javnom diskursu sebstva.
Privatiziranjem društvenih i državnih vrijednsti u cijelom “normalnom svijetu” smatra se terorizmom koji prerasta u teror nad onima koji se još uvjek usuđuje protiviti “NJIHOVOJ POLITICI”.
ONI su odavno advokati vlastitog i udruženog organizovanog kriminala. Dva desetljeća sisaju dividende iz najmoćnijeg preduzeća – DRŽAVE. Za njih su građani ovce za šišanje i samo ih šišaju od izbora do izbora.
A šta građani misle o političarima – da su lopovi i kriminalci.
Tako je uspostavljenja ravnoteža na relaciji političari – građani, koliko komična, surovo istinita i egzistencionalno uslovljena.
POLITIČARI se iživljavaju rasipanjem novca, između ostalog kupujući društveni status – GLASOVE, dok sa druge strane je bijeda i besparica – gola borba za biološki egzistencionalizam, koja se osigurava prodajom “GLASA” i obraza.
“Ako danas kažete da vas politika ne interesuje, vi ste idiot. Tako su u antičkim društvima zvali sve one koji nisu bili zainteresovani za život u zajednici.”
F.M. Dostojevski – Idiot
Idiot, idiotizam – grč.(idiotes – nestručnjak, neznalica, šeprtlja; privatan, samostalan)
1. slaboumnost, tupoglavost, blesavost, glupost;
2. gram. osobitost, osebujnost u govoru, narječju; idiot – slaboumnik, tupoglavac, glupan, priglup čovjek; blesan; duševno zaostao čovjek
„Idiot je u atenskoj demokratiji podrazumijevao osobu koja se bavila isključivo samo sobom, svojim privatnim (unutrašnjim) problemima kao suprotnost javnim i poslovnim interesovanjima. Idiotizam je smatran za prirodno stanje u kojem su sve osobe rođene, a formalno obrazovanje je gradilo čovjeka. ‘Idiot’ je izvorno označavao laika ili osobu bez neke stručne vještine, te osoba sa mentalnim nedostatkom u nemogućnosti da normalno rasuđuje. Odbijanje sudjelovanja u javnom životu, kao što je demokratska vlast u polisu, smatrano je nečasnim, a idioti su smatrani kao ljudi sa lošim rasuđivanjem u javnim i političkim pitanjima. Vremenom se pojam idiota udaljio od svoje izvorne konotacije i danas označava iduvidu sa mentalnim zaostatkom i lošim rasuđivanjem, ukratko, glupu osobu. “
P.S.
Svako prepoznavanje stvarnih i ovdašnjih POLITIČARA kroz prethodnu pisaniju je do čitatelja, a ne namjera autora.
magazinplus.eu
Prvi puta objavljeno 18.10.2015.
