Prema podacima centara za socijalni rad u BiH za 2018. godinu, koje je objavila Agencija za statistiku, skoro 130.000 maloljetnika koristi usluge socijalne zaštite u našoj zemlji. To znači da se svako peto dijete nalazi na evidenciji centara za socijalni rad kojih u BiH ima 117.Na evidenciji je približno jednak broj muške i ženske djece, a najviše ih je u kategoriji ugroženih porodičnom situacijom i osoba u stanju različitih socijalno-zaštitnih potreba. Najveći broj djece, blizu 40.000, je uzrasta od 7 do 14 godina.
Predsjednik Saveza socijalnih radnika FBiH Mirnes Telalović poručuje da su to zabrinjavajuće činjenice i da prikazuju realnu sliku o ekonomskom stanju velikog broja građana BiH.
“Zakonom o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom FBiH, kao i kantonalnim zakonima iz ove oblasti propisano je pravo na dječiji doplatak. Ovo pravo je pravo iz socijalne zaštite, a korisnici prava na dječiji doplatak su porodice koje se neposredno brinu o djetetu, čiji mjesečni prihodi po članu domaćinstva ne prelaze 15% od prosječne neto plaće kantona. Cenzus se ne odnosi na porodice koje se brinu o djetetu bez oba ili jednog roditelja, porodice koje imaju dijete ometeno u fizičkom ili psihičkom razvoju i porodice u kojoj dijete ili jedan od roditelja imaju najmanje 60% oštećenja organizma. Ovo pravo se ostvaruje po svakom djetetu uzrasta do 15. godine života i dalje sve dok je na redovnom školovanju, a najdalje do 27. godine života. Najveći procenat maloljetnika korisnika socijalne zaštite ostvaruje ovo pravo”, kazao je Telalović za Klix.ba.
Pored ovog prava, dodao je, značajan broj maloljetnika koristi pravo na smještaj u ustanove socijalne zaštite. Ovim pravom zbrinjavaju se djeca bez roditeljskog staranja, djeca čiji je razvoj ometen porodičnim prilikama.
Sve više slučajeva zapuštanja djece i nasilja u porodici
U BiH je 597 djece bez oba roditelja, a 34 djece nepoznatih roditelja. Njih 579 su djeca napuštena od roditelja, dok 743 djece ima roditelje spriječene da obavljaju roditeljsku dužnost. Na evidenciji je 2.520 djece roditelja koji ih zanemaruju ili zlostavljaju te 7.635 djece čiji je razvoj ometen porodičnim prilikama.
“Nažalost, sve je veći broj maloljetnika koji se zbrinjavaju zbog odgojnog zanemarivanja i zapuštanja, zbog nasilja u porodici, zatim poremećaja u ponašanju. Svi ovi podaci ukazuju na činjenicu kako bismo trebali posvetiti veću pažnju očuvanju i jačanju porodice i porodičnih odnosa kao i pravovremenom prepoznavanju i prevenciji rizičnog ponašanja djece i mladih”, kaže naš sagovornik.
Više od 15.000 djece u BiH ima smetnje u psihičkom i fizičkom razvoju, a blizu 1.000 ima poremećaje u ponašanju i ličnosti. Više od 5.500 su maloljetnici društveno neprihvatljivog ponašanja, 771 ih je sklono skitnji, 1.344 prosjačenju, a 116 prostituciji.
Mirnes Telalović (Foto: E. M./Klix.ba)
Telalovića smo pitali i jesu li socijalne mjere u BiH dovoljno snažne i uređene.
“Socijalna zaštita u Bosni i Hercegovini vrlo je kompleksan sistem. Na nivou države ne postoji niti jedna ustanova socijalne zaštite, niti je propisana njena nadležnost. Socijalna zaštita je propisana i data u nadležnost entitetima i Distriktu. U Federaciji BiH je dodatno spuštena na kantonalne nivoe, te je data mogućnost lokalnim zajednicama da prošire socijalna prava. Ovako uređen sistem nedovoljno je efikasan, prava i visine naknada po pravima su neusklađena i nejednaka i ovisna su o ekonomskim mogućnostima kantona, čime su korisnici dovedeni u diskrimisan položaj. Sistem funkcioniše na osnovu ostvarenog prava, a ne prema stvarnim i realnim potrebama korisnika. Često je pojava da korisnici ostvaruju ista prava sa različitih nivoa upravo zbog nepostojanja adekvatnih sistema praćenja. U jednom ovako postavljenom sistemu, kolika god da su izdavanja za socijalna prava, nedovoljna su”, istakao je predsjednik Saveza socijalnih radnika FBiH.
On je dodao da je, ako se analiziraju budžeti, vidljivo da se značajna sredstva izdvajaju za socijalna prava te da se postavlja opravdano pitanje kako ih adekvatno usmjeriti.
Cjeloživotno davanje je neodrživo, neophodne su reforme
Telalović je uvjeren da je ključ u adekvatnim reformama koje će biti usmjerene na transformaciju sistema – na identifikovanje realnih potreba pojedinaca i porodica, targetiranom davanju u cilju prevazilaženja životnih poteškoća s jedne i uspostavljanja realnih pretpostavki, socijalne rehabilitacije pojedinca i porodice po principu pomoći do samopomoći sa druge strane, kao ključnih pravaca razvoja sistema socijalne zaštite.
“Cjeloživotno davanje, osim kategorijama koje zaista ne mogu doprinositi u ostvarivanju osnovnih životnih potreba, u današnjim društvenim okolnostima, je neodrživo. I centri za socijalni rad kao nosioci sistema socijalne zaštite trebaju što prije mijenjati metodologiju pružanja usluga, a djelatnost prilagoditi novim trendovima i potrebama korisnika i društvenog razvoja”, poručuje.
U izvještaju Agencije za statistiku je navedeno da je u 177 centara za socijalni rad u BiH zaposleno ukupno 1.552 ljudi, od čega je 528 socijalnih radnika, 59 pedagoga, 97 psihologa, 19 defektologa…
Broj korisnika njihovih usluga sve je veći, rad s njima sve je zahtjevniji, a često im se delegiraju i poslovi koji ne bi trebali biti u nadležnosti centara za socijalni rad.
“Korisnici socijalnih prava potpuno opravdano traže pažnju, razumijevanje i podršku. Nažalost, često centri za socijalni rad građanima postaju zadnja nada u rješavanju njihovih nagomilanih, porodičnih i egzistencijalnih problema. Centri za socijalni rad postaju mjesta gdje mogu reći sve što ih tišti, žaliti se na sistem, iskazati svu svoju ljutnju i nemoć zbog čega često ispoljavaju verbalnu, u zadnje vrijeme i fizičku agresivnost. Rad u centrima za socijalni rad i ostalim ustanovama socijalne zaštite je rad sa živim ljudima, ljudima sa životnim problemima. Adekvatna podrška zahtijeva stručan pristup i rad. Stoga je jako važno da radnici koji rade u ustanovama socijalne zaštite budu stručni i edukovani, osposobljeni za profesionalan rad. Rad u ustanovama socijalne zaštite nije humanitarni rad, to je stručan profesionalni rad”, pojašnjava Telalović.
Nekompetentni radnici kao poseban problem
On naglašava da samo stručan i edukovan socijalni radnik može adekvatno i pravovremeno prepoznati problem i znati kako ga riješiti.
“Ovaj segment nikako da postaje jasan donosiocima odluka koji zapošljavaju osobe, smatrajući da svako može raditi ovakve poslove. Sistematizacije radnih mjesta treba raditi prema potrebama korisnika i djelatnostima ustanova, a ne da budu podređene zapošljavanju kadrova koje treba zbrinuti. Zbog svega navedenog, u ustanovama socijalne zaštite sve je manji broj socijalnih radnika. Mijenjaju se sistematizacije, na njihova mjesta zapošljavaju se radnici drugih stručnih profila koji nisu educirani za poslove socijalnog rada i provođenja mjera socijalne politike. Danas već postoje slučajevi da se na poslovima starateljstva, maloljetničke delinkvencije i primjeni odgojnih preporuka i mjera i slično zapošljavaju potpuno nekompetentni stručni profili koji ne poznaju sistem socijalne zaštite, osnovne principe, metode i tehnike u radu. U ovakvim okolnostima teško je očekivati bolji sistem. Ko će predlagati mjere i aktivnosti na unapređenju sistema, na osnovu čega, ko i kako da ih realizuje?“, pita Telalović.
Ilustracija: Shutterstock
Zbog svega toga centri uglavnom reaguju sekundarno, odnosno bave se posljedicama. Preventivni rad, iako izuzetno važan, gotovo je zapostavljen. Programi primarne prevencije skoro da i ne postoje, nema vremena ni adekvatnog kadra da ga realizuje.
“Primarna prevencija, rad sa porodicama i djecom u riziku, korištenje medija u pozitivnom smislu se vrlo malo ili gotovo nikako koriste. Da ne spominjemo istraživačke projekte kojim bi se identifikovali uzroci, te u skladu s tim izrađivale strategije, poduzimale mjere i slično. Potrebno je što hitnije naći prostora i mehanizme kako i na koji način provoditi preventivne politike i programe. Ne moraju se samo centri za socijalni rad baviti preventivnim radom. U ove aktivnosti mogu i trebaju se uključiti fakulteti, studenti, ministarstva, NVO i drugi”, poručuje naš sagovornik.
On je također naglasio pitanje sigurnosti uposlenika u sistemu socijalne zaštite, nakon nedavnih dešavanja u Hrvatskoj i Srbiji.
“Skoro svakodnevno su uposlenici u sistemu socijalne zaštite izloženi verbalnim napadima, u zadnje vrijeme sve su češći i fizički, prijetnje su svakodnevna pojava. Stoga, smatram vrlo važnim da viši nivoi vlasti što prije donesu zakonske pretpostavke kojim će se osigurati status službene osobe uposlenicima u sistemu socijalne zaštite. Mi smo kao Savez socijalnih radnika FBiH već uputili inicijativu nadležnom federalnom ministarstvu. Molimo nadležne iz federalnog ministarstva rada i socijalne politike da što prije upute u proceduru Zakon o djelatnosti socijalnog rada kojim će se uređuje osnivanje komore, pitanje licenciranja i stručnog usavršavanja. Pitanje sindikalnog organizovanja uposlenika u sistemu socijalne zaštite je nešto čime se moramo baviti u narednom periodu. Nedovoljan broj stručnih radnika, neadekvatni prostorni kapaciteti, pitanje stručnog usavršavanja su također problemi sa kojima su uposlenici u sistemu socijalne zaštite svakodnevno suočeni”, kazao je na kraju razgovora za Klix.ba Mirnes Telalović, predsjednik Saveza socijalnih radnika FBiH.
