Dogodilo se na današnji dan – 8. juli

Događaji:
1497 – Vasco da Gama je krenuo na prvo direktno putovanje iz Evrope prema Indiji
2007 – Izabrano novih sedam svjetskih čuda; Kineski zid, Koloseum, Tadž Mahal, Machu Picchu, kip Krista Otkupitelja, grad Petra, Chichen Itza.

Rođeni:

1809 – Ljudevit Gaj (Krapina, 8. srpnja 1809. – Zagreb, 20. travnja 1872.), hrvatski političar, jezikoslovac, ideolog, novinar i književnik. Središnja osoba ilirskog pokreta koja je imala važnu ulogu i u hrvatskom narodnom preporodu.
Godine 1830. u Budimu tiska knjižicu Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisaňa‎, dvojezično, na hrvatskom i njemačkom, koja mu je pronijela ime cijelom domovinom. Potaknut primjerom i nastojanjima Pavla Vitezovića, a po uzoru na već ustrojeni češki pravopis, slovnom reformom nastoji za svaki fonem u hrvatskom jeziku uvesti jedan grafem latiničkog pisma, zbog toga se po njemu hrvatska abeceda naziva još i gajicom, čime je ujedinio slovopisno cijeli hrvatski narod te je, uz to što je bio središnja osoba ilirskog pokreta, postao važna osoba u cijelom narodnom preporodu.
A kad mu je 1834. uspjelo ono što petnaest godina ranije Šporeru nije, naime, pribaviti kraljevsku suglasnost za pokretanje hrvatskih dnevnih novina s književnim prilogom, vidio se on već sasvim u ulozi vođe. Napokon, 6. siječnja 1835. pojavile su se Novine Horvatske, a 10. siječnja i njihov književni prilog Danicza horvatzka, slavonzka y dalmatinzka; bio je to golem napredak u ostvarivanju zadanog cilja, nagovještaj da će se hrvatska književnost konstituirati kao jedinstvena cjelina, time je bio uspostavljen moderni književni instrumentarij za okupljanje svih književnika. Sve do kraja prvoga godišta ta glasila vodit će preporodni pokret pod hrvatskim imenom; do kraja te godine Novine izlaze na kajkavskom, a Danicu će usporedo s kajkavskima tiskati i štokavski pisane priloge. Promjena njihova imena u “Ilirske narodne novine” i “Danicu ilirsku”, početkom drugoga godišta (1836), značila je korak dalje u provođenju Gajevih zamisli.
Politički ideolog, organizator i vođa preporoda, Ljudevit Gaj bio je i književnik. Njegove književne, upravo pjesničke sposobnosti bile su izrazite. Budnica “Još Horvatska ni propala”, napisana još 1833, bila je najpopularnija pjesma u ono doba, a pjeva se često još i danas. Pjesme su mu, pisao je Barac, bile “pune osjećaja i zaokružene, a riječi njihove, povezane ritmom i građom stiha, doimaju se snažno”, a osobito njegovi članci i proglasi. Oni nose izrazito književna obilježja živih slika i prispodoba, dobra stila i skladne kompozicije, Barac ih je pribrajao “među najbolju hrvatsku prozu u doba ilirizma.”
Gaj je umro u prostorijama svoje tiskare u Ćirilometodskoj ulici u Zagrebu. Pokopan je u obiteljskoj grobnici na Jurjevskom groblju. Godine 1885. ostaci su preneseni u arkade iliraca na groblju Mirogoj.
Hrvatsku abecedu koju je reformirao hrvatski preporoditelj Ljudevit Gaj za Hrvate i hrvatski jezik, koriste i susjedni narodi Slovenci, Bošnjaci, Srbi i Crnogorci.

1818 – Ivan Franjo Jukić, bosanski franjevac, prosvjetitelj, etnograf, pjesnik i književnik, rođen je u Banjaluci 1818. godine, a preminuo u izgnanstvu u Beču 1857. Pokretač je jedne od prvih svjetovnih škola u Bosni 1849. godine. Istovremeno Jukić slovi i kao pokretač i urednik prvog književnog časopisa u Bosni i Hercegovini Bosanski prijatelj[1]. Njegov “Zemljopis i Poviestnica Bosne” dugo su smatrani najznačajnijim djelom za izučavanje historije i geografskih odlika zemlje Bosne. Zagovarao je kulturne i lične slobode, slobodu štampe i svjetovno školstvo. Pisao i pod pseudonimom Slavoljub Bošnjak, čime je isticao svoju bezgraničnu ljubav prema Bosni i svoje bošnjaštvo. Bio je pristalica Ilirskog pokreta i podržavao je ideju ujedinjenja svih “hrvatskih” zemalja. Kako je živio u 19. vijeku za vrijeme srpskih i hrvatskih nacionalnih pokreta, koji su vršili jak pritisak na Bošnjake Ivan Frano Jukić je 1848. godine objavio i sljedeći tekst:
Citat „…Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao očenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas…. Vrime je da se i probudimo od dugovične nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca očistimo od predsudah, fatajmo za knjige i časopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo…“
Bio je narodni prosvjetitelj i književnik. Objavio je više djela i bio jedan od osoba koji su uvodili bošnjačku književnost u moderne evropske tokove. Bio je član franjevačke provincija Bosna Srebrena. Branio je bošnjašto u njegovim do tada možda najtežim vremenima. Mnogi ga smatraju simbolom bošnjačkog jedinstva i pripadnosti Bošnjaka Evropi.

1819 – Vatroslav Lisinski (Zagreb, 8. srpnja 1819. – Zagreb, 31. svibnja 1854.), hrvatski skladatelj.
Lisinski je rođen u Zagrebu 8. srpnja 1819. u obitelji njemačko-židovskog podrijetla.[1][2] Glazbu je učio kod J. K. Wiesnera von Morgensterna. Prve poticaje za skladanje daje mu amaterski pjevač Alberto Ognjan Štriga, pristaša ilirskog pokreta koji je 1841. godine osnovao prvo ilirsko pjevačko društvo i pridobio Lisinskog za dirigenta. Iste godine sklada svoje prvo djelo – solo pjesmu Iz Zagorja od prastara na tekst Pavla Štoosa (kasnije zamijenjen novim tekstom Dimitrija Demetra Prosto zrakom ptica leti). U to vrijeme mijenja svoje obiteljsko ime Ignatius Fuchs (Fux) u Vatroslav Lisinski. U razdoblju od 1842. do 1847. godine zaposlen je kao bilježnik banskog stola i tada stvara više zborova, solo-pjesama, nekoliko klavirskih kompozicija (Slavonsko kolo) te prvu hrvatsku operu Ljubav i zloba. Libreto ove opere prema zamisli A. Štrige napisao je Josip Car, a zatim preradio Dimitrije Demeter dok je instrumentalizaciju dotjerao Wisner-Morgenstern. Praizvedba opere, 28. ožujka 1846. godine, protekla je u znaku slavlja ilirskih ideja i taj datum označen je kao povijesno važan u stvaranju hrvatskog umjetničkog izražaja. U ljeto 1847. godine Lisinski sa Štrigom, Livadićem i dr. kreće na koncertnu turneju po Srbiji i Vojvodini izvodeći ilirske i srpske skladbe. Iste godine na jesen odlazi na usavršavanje u Prag gdje studira kod K. Pitscha i B. Kittla. Za boravka u Pragu sklada orkestralnu idilu Večer (1850.), niz uvertira (najuspjelija je revolucionarna Bellona iz 1849.) i najveći dio opere Porin (libreto je za ovo djelo napisao Dimitrije Demeter) koju je dovršio 1851. godine po povratku u Zagreb. Praizvedbu ove opere Lisinski nikada nije doživio.
Vrativši se u domovinu u doba Bachova apsolutizma proživljava svoje posljednje godine kreativno sputan materijalnom bijedom. U periodu od 1851. do 1853. godine bio je besplatni nadzornik školskih učionica Glazbenog zavoda, a nakon što je otpušten iz te službe prihvaća mjesto sudbenog auskultanta. Razočaran, osamljen i gotovo posve zaboravljen sklada malo. Njegovo posljednje djelo Opijelo nije sačuvano. Vatroslav Lisinki bio je najdarovitiji među skladateljima Ilirskog pokreta i prvi hrvatski profesionalni glazbenik koji je ujedno postavio temelje nacionalnom smjeru u Hrvatskoj, a posebice operi, solo-pjesmi, orkestralnoj i zborskoj glazbi. Iako nije analitički proučavao izvornu narodnu glazbu uspio se više od ostalih suvremenika približiti ideji Iliraca – stvaranju umjetničke glazbe zasnovane na narodnoj. Lisinski u biti romantički lirik svoje je najbolje dao u 70-ak solo pjesama, melodijski inventivnih, formalno raznolikih, a po ugođaju pretežito elegičkih.

1836 – Joseph Chamberlain, britanski političar i državnik
1838 – Ferdinand Graf von Zeppelin, njemački poduzetnik i konstruktor istoimene leteće mašine

1885 – Ernst Bloch (Ludwigshafen, 8. juli 1885. – Tübingen, 4. august 1977.), njemački filozof
Univerzitetsku karijeru počeo je Leipzigu, gdje je živio do dolaska nacista na vlast. Kao istaknuti antifašist bio je u emigraciji od 1933. do 1948. Po povratku bio je univerzitetski profesor u Istočnom Berlinu, a od 1961. u Tübingenu. U svom opsežnom djelu, koje obuhvaća probleme filozofije, historije, religije, prava, ontološka, etička i humanistička pitanja, posebno se bavio analizom fenomena utopijskog.
U svom filozofskom rječniku Bloch modificira neke kategorije izvedene iz klasične njemačke filozofije, Freuda, kršćanstva i neoplatonizma, ravijajući ih u osebujnu filozofiju po kojoj je stvarnost dinamičko posredovanje odnosa subjekta i objekta, duha i materije, s konačnom svrhom ostvarenja njihova jedinstva. Napadnut za revizionizma i oštro kritiziran za “religiozno orijentisani” i teologijski princip nade, napustio je DR Njemačku.

1947 – Mehmed Alagić, general Armije RBiH
1951 – Anjelica Huston, američka glumica
1959 – Robert Knepper, američki glumac
1960 – Ena Begović, hrvatska glumica
1964 – Linda de Mol, holandska TV zvijezda
1974 – Elvir Baljić, bosanskohercegovački fudbaler

Umrli:

1695 – Christiaan Huygens, holandski matematičar, astronom i fizičar
1873 – Franz Xaver Winterhalter, njemački portretist i litograf
1949 – Joaquín Torres García, urugvajski slikar i pisac o umjetnosti
1967 – Vivien Leigh, engleska pozorišna i filmska glumica

8. juli (srpanj) (8.7.) je 189. dan godine po gregorijanskom kalendaru (190. u prestupnoj godini). Do kraja godine ima još 176 dana.