Konstantinova darovnica – Lažni dokument na kojem je zasnovan Vatikan

Moja vjerna čitateljica lolobrigita zamolila me prošli tjedan da napišem nešto o Konstantinovoj darovnici pa, evo, to i činim. Radi se o dokumentu koji je po jednoj teoriji sastavljen uoči sastanka pape Stjepana II. i francuskog majordoma Pipina Malog. Papa bi po tome 754. prešao Alpe naoružan krivotvorenim spisom u kojem stoji da je car Konstantin početkom 4. stoljeća papi Silvestru I. i njegovim nasljednicima dao vlast nad Judejom, Grčkom, Azijom, Trakijom i Afrikom te, naravno, cijelim Zapadnim rimskim carstvom s Rimom i Italijom, zadržavši za sebe Istočno rimsko carstvo iz kojeg će vladati u Konstantinopolu – a sve to zato što ga je Silvestar poučio kršćanskoj vjeri i čudesno izliječio od gube. Stjepan II. je Pipina pomazao za kralja i tako su Karolinzi svrgnuli Merovinge, a zauzvrat je dobio teritorij koji su Langobardi oteli Bizantu, što je bio temelj Papinske države čiji je Vatikan danas ostatak.

Burna je bila povijest papa. Ispočetka nije dobro išlo rimskim biskupima: prvi su Petrovi nasljednici jedan za drugim gubili glavu u progonima. Konstantin im nije dao Rim na upravu, ali jest dao kršćanstvu status državne religije, pa je rimski biskup dobio i prvu katoličku crkvu na svijetu, Svetog Ivana Lateranskog, koja još uvijek stoji i zbilja sjajno izgleda. Pad Rimskog carstva sveo je Rim na provincijski gradić i u dugim stoljećima tek bi poneki papa, poput Lava I. ili Grgura I., značio nešto izvan rimske biskupije. U 8. stoljeću situacija je za zapadno kršćanstvo bila očajna: saraceni s juga, Bizant s istoka, a barbari svuda okolo. Divljim narodima ništa nije značio Petrov nasljednik – ali nasljednik sjaja Rimskog carstva jest, pa je Lav II. 800. okrunio Karla Velikog u Rimu za cara i papinstvo je opet postalo međunarodni faktor. Zauzvrat je potaklo silan kulturni zamah franačke države: gotovo sve knjige koje su nam poznate iz antike sačuvane su u prijepisima nastalima na poticaj Karla Velikoga.

Ali papine nevolje nisu prestale, i dalje je Rim stiješnjen između dva velika carstva: Bizanta na istoku i Svetog rimskog carstva na zapadu. Istovremeno su pape željeli sačuvati neovisnost Crkve od svjetovne vlasti i ostati vrhovni arbitri u unutarnjim vjerskim pitanjima. Kako bi rekao Staljin, nisu imali divizije, bili su naoružani tek falsificiranom darovnicom (to u srednjem vijeku nije bilo čudno; Nada Klaić je dokazala da su sve hrvatske darovnice lažirane, pa je valjda i Baščanska ploča falsifikat). Borba careva i papa vodila se nesmiljeno, a pape su čak i pobijedile u prvoj rundi: u 11. stoljeću Grgur VII. izopćio je cara Henrika IV. i tako odvojio Crkvu od države – otada na Zapadu država uređuje svjetovne poslove, a Crkva duhovne, što je temelj demokracije, a što se u teokratskim društvima poput iranskog tek treba dogoditi.

Prvi papa koji je službeno upotrijebio Konstantinovu darovnicu bio je Lav XI. pa zato postoje teorije da je nastala tek nakon Karla Velikog. Vjerujući da je izvorna, Lav ju je 1054. citirao u pismu carigradskom patrijarhu Mihajlu, ali Mihajla nije impresionirala i Crkva se podijelila na katoličku i pravoslavnu. Darovnica nije bila od koristi ni u 14. stoljeću kada su francuski kraljevi pape preselili u Avignon i ondje ih držali pod nadzorom. Već se idućeg stoljeća otkrilo da je lažna: kardinal Nikola iz Kuesa prvi je to objavio, a 1440. svećenik Lorenzo Valla to je i dokazao na temelju jezičnih i faktografskih pogrešaka. Papa Pio II. prihvatio je dokaze i darovnica se više nije službeno spominjala, iako je prošlo još stoljeće i pol prije nego se to javno priznalo.

Papinska država bila je tada uključena u sve moguće talijanske političke spletke, ali uvijek je podržavala Dubrovačku republiku i ustrajno se suprotstavljala svim pokušajima Venecije da je uništi. Mi danas vidimo samo Vatikan, ali Papinska država prostirala se do Riminija koji je na jadranskoj obali (Bošković je izmjerio meridijan od Rima do Riminija), što znači da su Hrvati bili samo dan veslanja od epicentra renesanse i prvi susjedi papa! Ta činjenica promijenila je tok hrvatske povijesti: u Rimu, u Zavodu Svetog Jeronima, Hrvati su prvi put priznati kao narod različit od Slovenaca i Srba, ondje su određene prije 300 godina naše granice i u 17. stoljeću izabran književni jezik – štokavska ikavica Bartula Kašića.

Zahvaljujući toj blizini danas smo i krcati spomenicima na UNESCO-voj listi što nam dovodi gomile Japanaca.

Pape su nagomilale i zapanjujuće umjetničko blago koje je danas izloženo u Vatikanskim muzejima, a naplata indulgencija zbog gradnje bazilike Svetog Petra potakla je reformaciju. U 18. i 19. stoljeću pak Papinska država malo-pomalo propada i postaje sve veći teret za pape.

Mimoišle su je sve moderne reforme – dok Europu zahvaćaju industrijske i političke revolucije, ona drijema u feudalizmu, ruglo je liberalnih društava. Poseban je trn u oku pokretu za ujedinjenje Italije jer je baš u posred srijede: slobodni zidari su je likvidirali 1871.

Pape su se neko vrijeme zbog toga durile, ali zapravo im je bila učinjena usluga – otada počinje moderna povijest papinstva u kojoj pape više nisu feudalni vladari, nego svjetski vođe čiji utjecaj na globalne prilike zadnje stoljeće i pol sve više raste: ne možete naći nijednu državu koja je otada do danas imala na čelu takav niz velikih duhova. Konačno, 1929. formiran je Vatikanski grad kao minijaturni teritorij nad kojim papa ima suverenu vlast, neka vrsta ureda iz kojeg se upravlja Crkvom s milijardu i 200 milijuna članova. Ta čudna zemlja nema ženskih stanovnika i nije u EU, ali ipak kuje vlastite eure.

Povijest Vatikana povijest je borbe za neovisnost kršćanske vjere od vlastodržaca, od rimskih careva i Karolinga do Napoleona i Hitlera. To je povijest blistavih dostignuća – od Michelangelove kupole do teorije o Velikom prasku – ali i najtužnijih zastranjenja razvratnih Borgija, okrutnih inkvizitora i fanatičnih križara. Bilo je papa grešnika i svetaca, dali su nam korale i kalendar, spriječili su provalu Huna i nokautirali SSSR. Konstantinova darovnica dio je te nevjerojatne priče, a meni je osobno najdraža njena posljedica slasna ribica papalina, za koje Veljko Barbijeri kaže da su nazvane baš po papama jer su lovljene u moru ispred Riminija. No Sveta Stolica nije utemeljena ni na Konstantinovoj darovnici ni na glasovitoj vatikanskoj diplomaciji: nju je osobno utemeljio Isus Krist povjerivši Petru brigu za čuvanje vjere; mučenik Petar bio je prvi u nizu od 265 rimskih biskupa među kojima nisu svi bili na visini zadatka, ali još uvijek drže kormilo lađe upućene u vječnost.

Portugalska poslovica kaže da Bog ravno piše i krivim crtama, a Evanđelje da Petrovu stijenu sile zla neće nikada osvojiti – pa, bumo vidli.

Piše: Boris Beck

Izvor: nacional.hr

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close