Kada je 2012 godine otvoren azil za pse Prača, mislilo se da će društvo uspjeti na human način skloniti pse sa ulica glavnog grada i na adekvatan način riješiti problem. Ali kao i sve u ovom nakaradnom sistemu azil je samo bila pusta mašta i šuplja priča koja na ovim prostorima već odavno vlada. Naravno da bi priča o azilu izgledala poput bajke sa zvjezdicama u svim duginim bojama potrudili su se i pojedini portali sa svojim tekstovima. Tekstovima laži gotovo isti onakvi kakavim su nas huškači gurali u rat svojom propagandom. Upakovano sve tako lijepo u celofan i sređeno da bi insan po njima poželio boraviti u takvoj idili.
Delegacija koja je nakon dvije godine posjetila azil pričala je sličnu priču po nekoj matrici lobotomiranih ljudi, koji vide ali izvrću stvarne slike. Za njih je velika stvar ograđeni logor u kojem nije ispunjen niti jedan uslov propisan zakonom. U kojem ne postoji adekvatno zdravstveno tretiranje, kastriranje i čipovanje. Oni su društvu prezentovali sretan pseći raj u kojem psi punih stomaka i zdravi trčkaraju prirodom i uživaju u beskrajnoj ljubavi zaposlenih.
Ali stvarnost je totalno drugačija. Taj ograđeni logor je najljepše rečeno pakao. Pakao nadomak glavnog grada u kojem psi borave u prostorima koji zaudaraju mirisima. Mirisima izmeta pomješanog sa mrvicama hrane, krvi i leševa. Mračni memljivi pakao betonskih rupa bez svjetla. Horor kakav ljudski um ne može ni zamisliti. Azil u kojem su psi istraumirani tretiranjem prilikom hvatanja sajlama, nakon čega ne smiju ni priči ljudima. Psi koji jedu jednom u dva dana , nerijetko i tri. Psi koji umiru na najmučniji način bez veterinarske njege od lječivih bolesti. Psi koji prepušteni sami sebi nerijetko bivaju ubijeni i pojedeni između sebe.
Pitate li se gdje završavaju leševi ovakvih pasa?
U idiličnoj priči koju su osmislili, mrtvi psi se po pravilu trebaju smjestiti u prostoriju sa hladnjačom i nakon toga prebaciti na stočno groblje „Bare“ gdje bi se pokopali. Pokop u rupe određenih dimenzija na koju se stavlja limeni poklopac i sa natpisom tačnog broja pasa koji su zakopani, nakon što ih pospu krečom i kiselinama.
A da li je to baš tako? Pouzdanih podataka baš i nema. Mrtvi psi se ubacuju u zamrzivač za hranu. Zakopavaju se u jame i grobnice okolnih šuma. Jedan dio stigne i do stočnog groblja sigurno ali stvarnost je drugačija. Ali ono što je sigurno da ljudi koji bi trebali brinuti o psima ne brinu ni o ljudima. Načinom kako ih tretiraju rješavaju sebe obaveza koje su im dodijeljene i izlažu sve nas brigom za vlastito zdravlje.
Azil u Prači nije azil, to je KONCENTRACIONI LOGOR. Masovna grobnica živih božijih bića, koja su do jučer bila sinonim najvećeg prijatelja čovjeka. Bića uz koje smo odrasli i koji su oduvijek živjeli pored nas. Bića koje smo osudili na smrt. Postali smo ubice svega oko sebe. Postali smo ono što nikada nismo bili. Postali smo robovi vlasti u koju slijepo vjerujemo. Postali smo neprepoznatljivi samim sebi. Dopustili smo da nas svim obmanjuju i pored očiju vidimo lijepe slike naše tamne strane.
Ovakvo tretiranje živog bića je direktno kršenje zakona koje je u svijetu zabranjeno i nedopustivo. Znam da neki od vas će krenuti sa komentarima „koliko je pasa ujelo nekoga“ i slažem se da je to noćna mora za svakoga kome se desilo. Ali takvih slučajeva i nema puno. Puno više ima izmišljenih priča, napuhanih tekstovima pojedinih portala sa gnusnim komentarima u kojima preovladava potreba za iživljavanjem. Slažem se da se ljudski životi ne mogu porediti ni sa čime na ovom svijetu, ali isto tako znam da niti ijedan pas nije kriv što je na ulici. Kriv je neodgovorni vlasnik , kojem je pas bio igračka kratkog vremena. Krivi su organi vlasti koji nikada nisu napravile registar pasa sa tačnim brojem i imenom vlasnika te po osnovu toga donijeli zakon o kućnim ljubimcima i predviđenom kaznom u slučaju puštanja istih na ulicu.
Krajnje je vrijeme da institucije BiH počnu raditi svoj posao jer to im je dužnost i za to postoje. Istina da smo ih mi birali i da na mnogim nivoima su zakazale, baš kao i ovdje. Bilo bi poželjno da gospoda iz ministarstava izvrše obaveze koje su preuzeli, ako ništa da uključe veterinarske stanice u ovaj problem. Jer u suprotnom prijete nam pored svih problema i zaraze koje vrlo lako mogu doći do ljudi. Gradonačelniku i načelnicima općina da bi se uvjerili u nefunkcionisanje ovog logora zvanog azil preporučuje se posjeta ali ne najavljena kada se sve uvije po starom receptu ko mlada pred vjenčanje, već jedan slučajan odlazak. Mislim da će i njima kao i mnogima slediti se krv od uslova koji vladaju u logoru a zbog kojeg je potpisan sporazum o sufinansiranju još 2011 godine.
Gdje ide novac koji je obećan za rad azila neko bi trebao ispitati, kao i cjelokupan rad ovog jadnog logora. A do tada psi će se hraniti akcijama i pomoći građana koji dva puta sedmično posjećuju logor i donose po 500 kg sakupljenih krekera u zamjenu za stari hljeb kao jedinu prehranu, kanistera sa vodom, metli za čišćenje i jedini koji se obrate ovim tužnim bićima.
Piše: Fajront emocije
