Komodifikacija znanja / Besplatni rokovi kao prvoaprilska šala
Dok korupcija hara kao pošast na bosanskohercegovačkim sveučlištima, gdje dekani, prodekani te profesori nerijetko liječe svoje nacionalne, pa i seksualne frustracije nad studentima, postavlja se pitanje šta nas očekuje naredne godine? Plaćanje bodova ili izostanaka sa predavanja?
Da je znanje u državi Bosni i Hercegovini postalo i više nego očigledan primjer trgovine, tačnije fraze „daš mi-dam ti“, potvrdio je i Univerzitet „Džemal Bijedić“ u Mostaru.
Nakon što ga je vlada kantona prepustila samom sebi i ostavila na finansijsku milost i nemilost fantomskom budžetu, univerzitetski poglavari su još jednom odlučili preko leđa studenata napuniti svoju kasu. Nakon poskupljenja semestra za par stotina konvertibilnih maraka, te odluke o prenošenju nepoloženih predmeta u narednu akademsku godinu (po svakom prenesenom ispitu 80KM), univerzitet se odlučio za još jedan sjajan potez. Naime, studenti koji žele da polažu ispite u aprilskom roku, dužni su platiti po još osamdeset maraka za svaki ispit. Dok su na ostalim univerzitetima aprilski rokovi besplatni, većina studenata će još jednom morati posegnuti u svoj plitki džep.
O čemu se ovdje radi?
Dolazak ekonomskog liberalizma i građanskog individualizma rezultirao je određivanjem tržišne vrijednosti znanja, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u Mostaru. Iako je obaveza države da se brine za javne službe poput školstva već odavno zanemarena u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, ne vidim nijedan razlog zašto bi mnogobrojni studenti bili žrtve kapitalističke naplate znanja, tačnije pljačke, koja bi zadovoljila potrebe ovog univerziteta iza čijih se pojedinih zaposlenika krije stranačka i nacionalna podobnost.
Unija studenata (za koju se godišnje izdvaja „simboličnih“ 10KM) koja slovi za nevladinu, vanstranačku, te neprofitnu organizaciju i koju čini devet rukovodećih studenata, se ljetos (2012. op. a.) „izborila“ za smanjenje plaća profesorima, te za iste cijene upisnih materijala, ali nije uspjela ostvariti najvažniji cilj, a to je spriječiti povećanje školarine koja je porasla i za 300-400 maraka. Ovim je potezom Unija napravila medvjeđu uslugu svim studentima i profesorima navedenog univerziteta koji su se našli u neobranom grožđu, ne razmišljajući unaprijed o tome da bi univerzitet kroz druge smišljene planove mogao da dodatno i debelo naplati studentima njihovo znanje.
Ne radi se ovdje toliko ni o znanju, koje je palo u drugi plan, i koje je uvođenjem kvazibolonjskog procesa svelo mnoge fakultete, a ponajviše fakultet humanističkih nauka (koji ironično ovih dana oblježava jedanaest godina postojanja, a jedva spaja kraj s krajem) na stadij jednog osrednjeg kursa, što je gurnulo čitavu jednu generaciju ka nezavidnoj poziciju budućih „intelektualaca“ na birou. Ovdje se jednostavno radi o naplati znanja koje praktički skoro pa ne postoji, ali ima svoju cijenu.
Mnogobrojni studenti, dopustivši da budu predmet lešinaranja sopstvenih džepova, su potvrdili status ravnodušne mase i dijagnozu apsolutne apatije i nihilizma koja već duže vrijeme vlada među mladenačkim sklopom, koji kao da nikad do sada nije spoznao snagu studentskih pokreta koji su ujedno bili i revolucionarni (francuski studentski protesti ’68.). Studentska solidarnost koja je veoma bitna za kršenje nametnutih pravila kapitalizma, ne da ne postoji, nego se nikad nije ni pojavila kao ideja u Mostaru.
Dok korupcija hara kao pošast na bosanskohercegovačkim sveučlištima, gdje dekani, prodekani te profesori nerijetko liječe svoje nacionalne, pa i seksualne frustracije nad studentima, postavlja se pitanje šta nas očekuje naredne godine? Plaćanje bodova ili izostanaka sa predavanja?
Ako želimo i dalje da plaćamo krizu u kojoj se univerzitet nalazi duže vrijeme, i ako smatramo da je (ne)znanje zaista roba koju treba da platimo, onda više nismo studenti, nego liberalni hedonisti koji žive Orwellovu parolu iz romana „1984“ – „Neznanje je moć“.
Jer budućnost pripada samo onima koji posjeduju mladost.