Kolonijalni korijeni nacizma:Od obala Namibije do Poljske i Ukrajine

Obala Namibije, mali restoran s pogledom na more u gradiću Luderitz, turisti uz ručak od plodova južno-atlantskog mora, uživaju u pogledu na obližnji pitoreskni otočić Shark Island.

(altermainstreaminfo.com.hr)

Malo tko od tih turista zna za jezivu povijest otoka, u turističkim vodičima opisanog kao „zapanjujuće lijepog“, kao prvog „logora smrti“- njemačkog izuma koji je kasnije kulminirao holokaustom u 2. svjetskom ratu.

Današnja Namibija, tada Njemačka Jugozapadna Afrika, bila je dio njemačkog kolonijalnog carstva.

Njemačkoj (i Britaniji) je to područje uz namibijsku pustinju bilo izuzetno zanimljivo zbog bogatstva mineralnim resursima -zlatom, dijamantima, vanadijumom, olovom, cinkom, bakrom.., a i pristup obali je bio povoljan.

Povijesni odjel namibijskog univerziteta i danas istražuje činjenice oko ranog razvoja grada Luderitza.

Usprkos činjenici da njemački poslovni interesi u obalnom  području datiraju od vremena pregovora koje je vodio Vogelsang 1883., grad se naglo razvija tek u periodu od 1904.-1908. Do tada se sastojao od svega 5 zgrada.

Kako je luka u Luderitzu Njemcima bila važna radi opskrbe vojske koja je djelovala u ratnim operacijama na jugu Namibije, grad naglo raste. Lokalno stanovništvo je prisilnim radom izgradilo kamp, a potom i grad Luderitz na susjednom kopnu i spojilo ga s lokalnom željeznicom. Gradi se željeznička pruga do Aus-a i dalje do Keetmanshoop-a.

Radove izvode ratni zarobljenici i lokalno stanovništvo kao prisilna radna snaga.  U godišnjem izvješću iz 1907., se kaže kako se s prisilnim radom mora prekinuti, jer je preostalo tek 23. ljudi u logoru.

luderitz,gradnja željezničke pruge,zarobljenici

Logor kojemu je prva namjena bila radna, pretvara se u logor smrti.

Rat je buknuo na jugu Namibije gdje su se 1904. domoroci pobunili protiv  njemačkih okupatora. Pobunio se narod Herero (Bantu)  i narod Nama (Hotentoti).

Krajem 1800-tih bilo je preko 80.000 Herera koji su živjeli u unutrašnjosti Namibije i oko 20 000 pripadnika naroda Nama (Hotentota) sa juga zemlje. Nami naoružani puškama,  u prvim su bitkama gadno porazili Njemce koji nisu očekivali tako žestok otpor. Tada Njemci u strahu od poraza šalju generala Lothara vonTrotha s trupama naoružanim topovima i strojnicama protiv kojih Hereri nemaju šanse. Hereri bivaju poraženi u bitci kod Waterburga.

herero

Većina bježi kroz pustinju u (britansku) Bocvanu, muškarci, žene, djeca. Sa sobom vode i stoku. Njemci ih progone i na kraju jedva 1000 ljudi uspije prijeći granicu na britanski teritorij.

General Trotha na pitanje čemu taj progon, kasnije odgovara, „želio sam potpunu eksterminaciju, gdje klima omogućuje bijelom čovjeku da radi, filantropski pogledi ne mogu opovrgnuti Darwinov zakon, po kojemu samo najjači opstaju“.

general von trotha

Na redu su Name koji vode gerilski rat, ali Njemci im spaljuju sela i polja i uništavaju sve zalihe hrane. 17 000 Herera i Nama biva poslano u koncentracione logore diljem obale, pored ostalih i na Shark Island.

Tu počinju torture, a oni malobrojni koji su  uspjeli preživjeti, kasnije su tetovirani i prisiljeni nositi identifikacijske ogrlice oko vrata. Njihovo kretanje se stalno pratilo i ne preostaje im ništa drugo do raditi i živjeti po novim njemačkim rasnim zakonima.

herero, name, okovi i oznake

Kasnije će  neki čelnici NSDAP  (Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei) opisati logor Shark Island kao važnog prethodnika kasnijih nacističkih logora smrti u kojima su se također provodili  medicinski i drugi eksperimenti nad zatvorenicima.

U otočkom logoru su bili i preživjeli iz gerilskih jedinica koje je predvodio Cornelius Fredericks i Hendrik Witbooi. Witbooi umire, zamjenjuje ga Samuel Isaak.

Kada su njih 1795-orica dovedeni u logor 9.rujna 1906., tamo ih dočekuje nekoliko stotina zatvorenika iz plemena Herero. Vrijeme je hladno, na otoku stalno pušu ledeni vjetrovi, zatvorenici su na otvorenom bez deka, pate od izgladnjelosti.

Tu su i žene i djeca.  Preživjeli Isaak kasnije opisuje slijedećih šest mjeseci kao naprosto jezive. Ljudi umiru. U godišnjem izvješću, nepoznati službenik zapisuje, „anđeo smrti je došao na Shark Island“.

Prema izvješću lokalnog njemačkog zapovjednika, von Estorffa,  do travnja 1907., je umrlo 1032. ljudi, a među preživjelima je mnogo bolesnih. Samuel Isaak kasnije svjedoči kako su ljudi bili toliko iscrpljeni glađu i bolešću da uglavnom nisu mogli niti ustati.

Stražari su okrutni, obitelji su razdvajane, stražari su se stalno služili bičevima, a i silovanja su bila česta. Tijela umrlih nisu bila pokapana, već bacana na plažu i površno prekrivana pijeskom. Mnoga tijela bi plima odnjela na pučinu gdje su ih proždirali morski psi.

Slijedeću izjavu je napisao Edward Fredericks 1917.godine: „Njemci su me zarobili 1906., nakon što smo potpisali primirje s njima. Poslali su me s drugim Hotentotima u Aus, bilo nas je oko 1000. Zatim su nas prebacili na Shark Island. Smjestili su nas s ostalim muškarcima, ženam i djecom. Bili su jako okrutni prema nama, živjeli smo ispod tendi, po desetak od nas, tukli su nas bičevima, a mlade djevojke su stražari silovali svake noći. Šest mjeseci kasnije su nas brodom preveli do Swakopmunda, a onda vlakom do Karibiba. Mnogo mojih ljudi je umrlo na Shark Islandu. Napisao sam popis umrlih, ali nije potpun. Odustao sam od popisivanja, jer sam mislio da ćemo svi umrijeti. Ostali smo u Karibibu 6 mjeseci, a onda su nas vratili na Shark Island gdje smo ostali daljnjih 6 mjeseci i onda su nas opet premjestili u Karibib. Zatim u Okawayo gdje smo ostali do 1915., kada su nas Britanci poslali natrag u Betany“.

Popis koji je Edward Fredericks napisao nikada nije pronađen.

Lubanje mrtvih su bile sakupljane i korištene dijelom u medicinskom eksperimentalnom programu kako bi se dokazalo da domoroci u Njemačkoj jugo-zapadnoj Africi pripadaju inferiornoj rasi. Te lubanje su proučavali odličnici poput Eugena Fischera, F. Birknera, H. von Eggelinga i dr.Bofingera.

Upravo Fischer osmišljava novu kolonijalnu politiku, zapravo prvi sustav apartheida; Ovambo i Herero su angažirani kao poljoprivredni radnici, Hotentoti stočari,  a „Rehobotbastards“(miješana rasa svjetlije puti)  dobiva važnije funkcije, dijelom radnika i obrtnika ili postaju policajci i niži vojni časnici.

Usprkos paternalističkom odnosu koji Fischer gaji u odnosu na „male gadove mješanace“, oni su za njega također niža rasa, „..zato će stupanj zaštite koju će imati kao niža rasa, trajati samo onoliko dugo koliko će nam trebati njihove usluge“, kaže Fischer.

Upravo on je  direktno profitirao od počinjenog genocida na Shark Islandu gdje su ljudi umirali kao muhe, donjevši iz južne Afrike lubanje i kosti „hotentota“ u domovinu. Među tim lubanjama je bila i ona Nama vođe, Corneliusa Fredericksa(1907).

Politika tadašnjeg guvernera Njemačke jugo-zapadne Afrike, Theodora von Leutweina nije bila uništenje naroda tih krajeva, jer je bio dovoljno mudar i znao je da će ih  trebati kao radnu snagu. Ali, javnost u Njemačkoj želi potvrdu da je domorodački narod pobijeđen i stvara se pritisak na guvernera.

Car Wilhelm II smjenjuje Leutweina i postavlja Lothara von Trotha kao guvernera.

Von Trotha već ima renome stečen brutalnim metodama u drugim kolonijama (Kina, Njemačka istočna Afrika). Njegova vladavina rezultira genocidom, gospodarskim uništenjem jugo-zapadne Afrike, a kasnije prijeti i eventualnim gubitkom tog kolonijalnog carstva.

Von Trotha najavljuje: „Preplaviti ću pobunjena plemena rijekama krvi. Samo potpunim iskorjenjivanjem nešto novo može niknuti.“

General  Lothar von Trotha, 2.listopada 1904., naređuje:

„Narod Herera mora napustiti zemlju. Ako to ne učine sami, ja ću ih istjerati oružjem. Unutar njemačkih granica će svaki Herero, naoružan ili ne, sa ili bez stoke- biti ubijen. Ne prihvaćam više žena i djece. Otjerati ću i njih, ako ostanu biti će strijeljani”, potpisao -Veliki General Moćnog Cara, von Trotha

Nakon tog proglasa ili „naredbe za eksterminaciju“, krajem listopada se javnost pobunila i naredba biva suspendirana kao i sam von Lothar, koji se vraća u Njemačku u studenom 1905.

Na njegovo mjesto dolazi Friedrich von Lindequist koji provodi genocid u koncentracionim logorima, a kako bi ta politika bila prihvaćena kod kuće, uključuje se propagandna mašina.

Domorodačka plemena se naziva „barbarima“ koji ubijaju bespomoćne bijele žene i djecu. Istina je kako je ubijeno četiri njemačke žene i jedno dijete.

U kolovozu 1912., prije 1.Svjetskog rata, britanski ured vanjskih poslova službeno komentira:

„Okrutnost, izdaja i komercijalizaciji kojom su njemačke kolonijalne vlasti postupno svele domorodačko stanovnišvo na razinu stoke (koje je prošlo gotovo bez reakcija od strane engleskih miroljubivih filantropa) i agitacija  (Portugal) S.Thome u kasnijim fazama  spram slabog i glupog naroda je još odvratnija. Poklali su na tisuće Herera tijekom rata, nemilosrdno ih bičevali tjerajući ih na pokornost…“

„Izvješće o domorocima u Jugozapadnoj Africi i njihovom tretmanu od strane njemačke“

Ured za administraciju, Winhuk, London, Ured Njegovog Veličanstva, 1918., tiska knjigu poznatu kao „Plava knjiga“.

1926.  je uklonjena iz prodaje i uništena. Ipak su ostali neki  podaci iz „Plave knjige“, poput iskaza očevidaca i  preživjelih logoraša o strahotama kojima su bili podvrgavani. Budući da je knjiga tiskana za vrijeme 1.svjetskog rata, netko bi eventualno mogao i  posumnjati u njenu objektivnost , ali tu je i Britanski izvještaj iz 1918. koji kaže: Veliki cilj njemačke politike „ u Njemačkoj Jugozapadnoj Africi što se tiče lokalnog stanovništva, je svesti ga na razinu običnog kmetstva u kojemu će ga napokon potpuno uništiti. Domoroci za Njemačku nisu ništa drugo, već babuni. Rat protiv Herera koji je vodio general von Trotha bio je iskorijenjujućeg karaktera; tisuće muškaraca, žena i djece je otjerano u pustinju gdje su pomrli od žeđi, a one koji su uspjeli preživjeti, prisili su na rad u nemogućim uvjetima…“

„Plava knjiga“ je bio prvi pokušaj istrage tog genocida.

Rhoda Howard Hassman ukazuje, „Njemačka je počinila genocid u jugo-istočnoj Africi posve nekažnjeno sve dok britanske vlasti nakon 1. Svjetskog rata nisu ukazale na zločin. Ali, Njemačka je bila toliko revna u nastojanju prikrivanja svih dokaza da im je uspjelo skloniti “Plavu knjigu“ s polica knjižnica i  iz prodaje, kao i uništiti sve pronađene kopije, te zabraniti daljnje tiskanje knjige. U ostatku Britanskog carstva knjiga je također povučena iz knjižnica, a sve preostale kopije poslane u Ministarstvo vanjskih poslova.“

No, bilo je i drugih njemačkih građana koji su i osobno svjedočili zvjerstvima  na Shark Islandu u razdoblju između 1904. – 1908., a koji su kasnije blisko surađivali s Nacističkom Partijom u Njemačkoj (koja je kretala put 3.reicha).

Među njima je bio i već spomenuti Eugen Fischer, direktor Instituta cara Wilhelma za antropologiju, ljudsko nasljeđe i eugeniku (KWI-A).

Fischer je godinama blisko surađivao i s baronom Ottmarom von Verschuerom koji ga je kasnije i naslijedio na položaju direktora KWI-A. Nema sumnje, Fischer je bio zadivljen aktivnostima nacista.

Paul Rohrbach je bio povjerenik naselja u GSWA(njemačka jugo-zap. Afrika) i već tada je bio vrlo zabrinut zbog miješanja rasa i kaže:

„Kako bi se bijelim naseljenicima osigurao miran i siguran život u okruženju loših, kulturalno neprihvatljivih i predatorski nastrojenih domorodačkih plemena, moguće je kako je eradikacija (iskorijenjivanje) nužna pod određenim okolnostima.“

Neovisno o događanjima u GSWA, 1918. je Njemačka okupirala Ukrajinu u kojoj  su se ljudi poput Symon Petliura također pokušavali osloboditi i ostvariti neovisnost.

Rohrbach tada u suradnji s field maršalom njemačke vojske, komandantom vojnih snaga u Ukrajini, postavlja generala Pavela Petrovicha Skoropadskog kao poglavnika Ukrajine.

Tijekom trećeg Reicha su mnogi naseljenici iz Njemačke istočne Afrike premješteni u Poljsku, aneksiranu 1939., kako bi istisnuli domaće stanovništvo, a naročito  Židove i Rome.

To novo područje naseljavanja dobiva ime Reichsgau Watheland, a kako je narod Poljske i Ukrajine smatran inferiornim, trebalo ih je iskorijeniti i zamijeniti njemačkim naseljenicima iz bivših afričkih kolonija i drugih krajeva.

„…Hitler, Darre i drugi nacistički ideolozi su loše odigrali prekomorsku kolonijalističku igru i sada se koncentriraju na istočnu Evropu i naročitoUkrajinu gdje arijevski  seljaci-vojnici s oružjem oko pasa obrađuju polja i spremni su braniti farme od „hordi azijata“.

Ukrajince su nacisti pejorativno nazvali „crncima“, a Hitler sarkastično primjećuje kako će ih „Njemci rado opskrbiti s šarenim krpicama i perlama, baš kao što urođenici vole“.

Franz Ritter von Epp je također služio i u Drugom i u Trećem Reichu.

Služio je kao zapovjednik satnije u GSWA, gdje je imao ulogu i u krvavom Herero i Namaqua genocidu. Von Epp kasnije, 1928., postaje čelnik NSDAP-Vojno političkog ureda i na tom je mjestu do 1945. Nakon rata je vođa Njemačkog kolonijalnog društva, organizacije predane vraćanju njemačkih izgubljenih kolonija.

Valja spomenuti još nekoliko značajnih članova NSDAP koji su svoja prva iskustva stekli upravo u njemačkim kolonijama:

Franz Ritter von Epp – Reichsstatthalter of Bavaria, član GSWA schutztruppen

Eduard von Liebert – član NSDAP, guverner German South West Africa

Friedrich von Lindequist – član NSDAP, guverner German South West Africa

Wilhelm Röemann –član NSDAP, u German South West Africa (pod General von Trotha)

Paul Rohrbach – namjesnik pokrajine u  GSWA. Rohrbach pokušava etablirati neovisnu  Ukrajinu 1918. Rohrbach,  povezan sa  Reichsgau Wartheland tijekom  Trećeg  Reicha

Heinrich Schneem – član NSDAP, guverner German East Africa, predsjednik Deutsche Kolonialgesellschaft (DKG), predsjednik  Deutsche weltwirtschaftliche gessellschaft

Theodore Seitz – governor of German Kamerun, governor German South West Africa, president Deutsche Kolonialgesellschaft (DKG)

Herrero i Namaqua genocid  je priznat od strane od strane (GFR) Njemačke Federalne Republike  i Ujedinjenih Naroda.  Obilježavanju 100-te obljetnice osnivanja logora prisustvovao je i njemački ministar gospodarskog razvoja, Wieczorek Zeul, te bio i na komemoraciji prilikom koje se javno ispričao u ime njemačke države zbog počinjenog genocida.

Točan broj ubijenih se nezna, pretpostavlja se da je ukupno ubijeno između 65 i 80 000 ljudi, a neki izvori navode i brojku od 100 000.

Prvo gradsko groblje u Luderitzu je premješteno, izbrisani su svi tragovi groblja ratnih zarobljenika, kao da nikada nisu postojali.

I grobovi njemačkih vojnika su ispražnjeni i premješteni. Ironično je što se memorijalni popis njihovih imena i danas nalazi na Shark Islandu, na lokaciji nekadašnjeg logora smrti. Imena žrtava nema.

shark island namibija, logor smrti

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close