Said Šteta: Sindrom plavuše
Sanjala jednom jedna plavuša da postane zvijezda. Onako svojim očima pod teretom mejkapa, uvjeri se u beskonačnost tih zvjezdanih staza. Ali, kako to plavuša samo može, zanemari činjenicu da i na zvjezdanim stazama ima trnja. Da je može nešto ubosti.
Tako poput balona napunjenog helijem ili kao u ovom slučaju nekim lošijim plinom koji vuče na grah, onako bušna strovali se na zemlju. Kao ispadanje ptića iz gnijezda, ostali ptići u gnijezdu uoče samo dodatni komoditet, nikako gubitak srodnika.Gubitak plavuše nisu primjetili. Ne bi ni sad da se ista nije oglasila ispod perike slikom i glasom, prepoznatljivim.
Neka mi oproste pripadnice možda nježnijeg, ali zasigurno ljepšeg spola, što priču počinjem u ženskom rodu. Naime, akter ili bolje rečeno akteri ove priče su oni koji bi makar trebali biti muški, no izvjesno je da su na pola puta.
Već mjesecima monotono, kao u indijskoj sapunici ponavljaju se storije, bez fabule istinskog dešavanja, koje bi trebale nakon toliko godina našeg spoznajnog mraka rasvijetliti sve što dosad nismo znali a izgledi su, nećemo ni odsad znati. Plavuša sa početka priče, slikana u prostoru novinskoga maga, svršenika više umjetničke škole, možda i njegovim objektivom, pati od diskus hernije kičmenog stuba. Noseći tovare dokaza, za sve počinjeno njegovih dojučerašnjih drugova iz iste političke reprezentacije u kojoj je dvadeset godina igrala zvjezdanim stazama, prije nego je ne ubode trn. Danas krivi te svoje drugove i izvlači dobro ubuđale, nazovi činjenice.
Baš kao svojevremeno Kolumbo tražeći put za Indiju otkriva Ameriku. Biva zajebala se!
Savjest je dobra i na smrtnoj postelji, rekli bi cinici ali i nametli vječito pitanje gdje je savjest dosad bila dok se budila u svili i kadifi i na visokim pozicijama. Sve da su i istinite, navodne činjenice trebaju biti predmet interesovanja tužilaštva u zemlji kakva god da je i međunarodnog suda u Den Haagu. Nikako ulice i kvazimedija.
S druge, koliko jučer iste strane, tako šturo, oglašavaju se priopćenjem. Poprilično jadno, natrpano frazama kao Lenjinov proglas, pozivajući narod za svjedoka i spoznajnika ništavila kakvog je pokazala očajna plavuša za vrijeme svoga igranja za pomenutu reprezentaciju od značaja za državu. Osude i manjkavosti koje bi je ogadile i rođenoj majci, trebale bi da determiniraju svu pozitivnost ostatka reprezentacije, jer je to uočio niko drugi do narod.
A narodu se treba vjerovati na riječ i kada šuti, mukom začepljen.
Tako se pitam, kako to narod iz žablje perspektive umije vidjeti više od onih koji se grle sa zvijezdama i uriniraju odozgo po tom istom narodu koji vehne poput povrtne biljke nakon kiselih kiša. Eto može! Imaginarna masa u odrednici narod, uvijek je i pametna i kriva u isti vakat. Samo nikada dovoljno pametna da joj se da podići iz blata, ali zato dovoljno kriva da zauvjek ostane u blatu.
Još se javiše i udruge koje bi po nazivu trebale oslikavati boračku populaciju i svojom izjavom samo naturiše onu periku plavuše na sopstvenu glavu. Oni plavušu ili druga plavog proglasiše nepoželjnom osobom. Ne znam zašto, koliko jučer im je bio poželjan. O nedefiniranosti tih odnosa i perverzija koje iz njih proističu ne želim dalje šiljiti pero. Samo ću reći, meni nije nepoželjan ali nije ni poželjan, niti je ikad bio.
Još uvijek sam jasne orjentacije i nemam taj problem. Iako sam te ratne strahote nosio na vlastitim plećima kao i mnogi koje guraju u onu odrednicu mase, zvanu narod. Danas eto nosimo nesposobnu vlast kao satisfakciju.
No vratimo se plavuši.
Kako bi razumljivije bilo akcentiranje same priče na nekoga ko se do u komadić donjeg veša prikazuje nevino, sjetih se jedne narodne. Doveli mladu u jedno selo ali sa falinkom. Izgubila šta je trebala čuvati. Mlada je to krila ali došlo vrijeme da se karte otkriju na stol. Ne baš na stol?! Helem, da ne pukne bruka ona ti prospe priču kako se, eto još kao mala, nesretno ubola na šiljak u ogradi. Povjerova mladoženja ali ne i selo, pa se i danas prepičava, kada se nekog želi okriviti i kaže: „Nevin k'o ona mlada što se ubola na šiljak.”
Taman ovoliko ima nevinosti ali i istine u nositelju novih, taze iskopanih dokaza o svemu i svačemu u Bosni i Hercegovini. Samo biva njega ili nje, neka rod utvrdi neko drugi, u tome nema nimalo. Da nije žalosno, još bi se i nasmijali.Ovako dok država BiH, na razini kantona ili ti županija, Fedracije BiH baška, šepa u formiranju vlasti, pa i na najvećem vrhu, narodu se baca onih danguba igara. Neka se zabave pričom kako će plavuša što pade sa tih nama nedostižnih visina, evo na zemlji riješiti sve naše probleme. Prozvani, umjesto da po žurnom postupku potraže pravdu upravo na sudovima koje su instalirali kao kuće pravde,šicaju se priopćenjima kao djeca avionima od papira.
Ovako, samo se vremenski, popunjava stanje praznine u kojoj jesmo i ko zna koliko ćemo ostati.
Pobjednici prošlih izbora traže kao u vestern filmovima, pripadnika jednog od konstitutivnih naroda, po mogućnosti živog. Evo zadnje informacije govore da su ga našli. Za to vrijeme gubitnici se naslađuju kao da sav ovaj jad posmatraju sa onog najvišeg nebodera u Dubajiu. Ili još gore, oni, kojima je dernek i kada hala gori, da ne govorim o zgradama državnih instiucija, priželjkuju februar, i nedefinirani dan demokracije.
Očito neupućeni, jer je februar isključivo mjesec parenja mačaka kojeg su zadnjih godina marketinški prisvojili i ljudi. Taj mjesec osim animalnog kurvaluka neće donijeti ništa novo. Samo se pitam i brinem, što je sa ostalim mjesecima u godini koja teče i tako naredne četri. Hoće li ponovo proteći u kurvalucima i kao u komediji, hvatanju državnog lopova?
Zadnje informacije govore da je haški optuženik, koji se dugo godina pred zakonom krio pod maskom, veoma brzo našao zajednički jezik sa plavušom. To što akterima priče ne pominjem imena, nije me strah, nego nisam pozvan da im se zavlačim ispod perike i maske. Nisam te orjentacije, rekoh već!
Narode moj! Sindrom plavuše je ružna zaraza. Nije dobro ako zakači i našu, narodnu glavu.
Počnimo brojati sijede, narode moj!
