Počnimo provokativnim pitanjem. Jeste li zbiljski uvjereni da vam je tata pravi, biološki otac? Izuzimaju se usvojena djeca gdje je odgovor – ukoliko su mu usvojitelji to obznanili – svakako izvjestan. Kleli se vi u sve svece i istinoljubivost svoje majke (kojoj je to jasno, osim ako ne bijaše izrazito promiskuitetna), ama baš nitko na svijetu bez genske analize – to ne zna! Istraživanja pokazuju da u Velikoj Britaniji oko 30% očeva pojma nemaju da odgajaju tuđe dijete, dok u katoličkoj Hrvatskoj taj postotak iznosi oko 6%! Ako ste spremni provariti svoju nesigurnost u ćaćino očinstvo, onda ste možda gotovi biti iskreni prema sebi (što je osnovni preduvjet iskrenosti prema drugima), i suočavanju s istinama ma koje vrste i ma kako bolne bile. Netko će primjetiti da rečeni podaci iskazuju veću licemjernost žena od muškaraca, što baš i ne mora biti točno. Glede priznanja očinstva spomenuti se postotak žena doista ponaša farizejski, mada uvaljivanje ploda svojeg „grijeha“ u tuđe gnijezdo mogu svakojako obrazlagati. Svakako, hipokritično i od jednih (pravih očeva) i od drugih (lažljivih majki), ma kolike i ma kakve izlike smišljali za svoje postupke. Riječ neodgovornost možda nije primjerena opisu cjelovitosti situacije, jer pravi očevi doduše jesu neodgovorni, dok se majke mogu braniti odgovornošću spram djeteta (i brigom za vlastitu sudbinu!). Sad, kad smo uvodno protresli vaše uvjerenje u svetost vlastitih roditelja, primjerom koji se ne svodi na znanje već vjerojatnosni okvir, taknimo se još jedne „svetinje“.
S jedinke prijeđimo na narod. Narod je, shvaćen etnički ili kao nacija, entitet u nastajanju – politička tvorevina; društvena jedinica koja ne postoji kao apriorna prirodna činjenica. Lično odbijam biti dobrovoljni član kolektiviteta ma koje vrste (partije, stranke, naroda, države,…) koji zahtijeva bezuvjetno pristajanje na vjernost svojim pravilima. Van ljudskosti, sva ostala načela sasvim su mi sekundarna, i tu sam blizak stavu E.M.Fostera – engleskog pisca, esejista i libretista: „Kad bih morao birati između izdaje domovine i izdaje prijatelja, nadam se da bih imao hrabrosti izdati domovinu“. Inače, moja domovina je bila Jugoslavija, sad je Hrvatska, dok su pradjedu to redom bile: k.u.k monarhija, država SHS, kraljevina SHS, kraljevina Jugoslavija, Mađarska i SFRJ u kojoj je umro. Oboje se nismo micali iz našeg zavičaja. Toliko o domovinama koje apriorno, za vijeke vjekova rezerviraju pravo da bude u pravu! Vratimo se narodu, „svetinji“ kojoj treba guditi i pritom joj gladiti muda. Margaret Thatcher je svojedobno istakla da društvo ne postoji. Naravno, krajnja budalaština, jer je još Aristotel spoznao da je čovjek „zoon politikon“ – društvena životinja. U tom smislu je društvenost praktički biološka karakteristika vrste, ali ne i različiti oblici organizacije ljudskih zajednica, pa tako ni etnička pripadnost. Društvu može izbjeći samo Robinson Crusoe boraveći na pustom otoku, svakodnevno se moleći providnosti da ga vrati u vrevu ljudskih insekata. Makar seksanja radi. Kao što se obitelji raspadaju uslijed nekompatibilnosti aktera unutar nje, dešavaju se i dezintegracije raznih oblika društava, zbog naraslih proturječnosti na ekonomsko-socijalnoj osnovi, a narodi iščezavaju i procesima asimilacije ili uzajamnih uništenja. Čovjek se dobrovoljno može odreći pripadnosti narodu, ne odričući drugima svojatanje tog prava. Lično me zadovoljava pripadnost ljudskom rodu, a jezik, nacionalna kultura, navodna genetska čistoća („kamenogenost“) i slične stvari, apsolutno su nedostatne za gajenje superiornosti spram bilo kojeg segmenta čovječanstva. Da ne pričam srpskohrvatski, govorio bih engleski ili bantu, ili se služio jezikom gluhih, što apsolutno ne bi trebalo utjecati na moju ljudsku bit, a kultura naroda koji me svojata (baš tako, on mene a ne ja njega!) tek je dio sveopće ljudske kulture. Pa onda, ‘ajmo preletjeti nešto činjenica o entitetu koji se u ma kojim povijesnim okolnostima i štogod činio, s ponosom naziva hrvatskim narodom.
Aprila 1941. većina je tog naroda s oduševljenjem – o čemu postoje nepobitne fotografije – ili u najmanju ruku bez protivljenja, dočekala ulazak ustaša i nacista u Zagreb. Toliko o autohtonosti i čistoći antifašističke tradicije. Njen marginalni nositelj bijaše neznatna manjina komunista i humanističkih pojedinaca. Gro naroda prihvatio je zakone kvislinške države, uključivo s rasnima koji su doveli do eksterminacije Srba, Židova, Roma i ljudi kojima ljudskost ne bješe zasjenjenja kvazihrvatstvom. Nisu se prvo Hrvati masovno digli protiv nasilja etničkih srodnika – bez obzira što se „Dan antifašističke borbe“ premjestio s „Dana ustanka naroda Hrvatske“ na drugi, licemjerima pogodniji datum. Masovniji ustanak od onog u brezovičkoj šumi počeo je u Srbu, od dijela stanovništva – hrvatskih Srba – koji su najžešće bili zahvaćeni terorom. Podaci jasno govore da su – do kapitulacije Italije – Srbi činili apsolutnu većinu (66%), a do kraja rata i nadproporcionalni udio (28.6% krajem 1944.) hrvatskih partizana. Prvo su se digli na oružje najugroženiji, a tek kad je ishod rata i vrapcima bio znan, jače su se angažirali Hrvati. Usporedimo li slike sa zagrebačkog dočeka Nijemaca 1941. s onima gdje mnoštvo četiri godine kasnije pozdravlja ulazak partizana u grad, nužno se postavljaju pitanja o karakteru entiteta dičećeg se imenom „hrvatski narod“. Nešto prije ovog događaja, ustaše i ostali domaći kvislinzi bježali su zajedno s okupatorom put Bleiburga. Jedva da ćete na fotografijama (recimo 1, 2, 3) naći neuniformirane osobe, a napose žene i djecu (kojih nije da nije bilo) pozivanjem na pokolj kojih se nastoji što više ogaditi antifašistički pokret, ni ne spominjući slične slučajeve na Zapadu. Da ne spominjem kako se do nedavno pričalo isključivo o silovanju Njemica od pripadnika Crvene armije, ne spominjući sličnu američku rabotu(silovali su i Francuskinje), dok režimski mediji vole prezentirati samo obeščašćivanja od strane „Rusa“.
Rezimirajmo. Hrvati su oduševljeno dočekali Nijemce i Pavelića, prihvatili rasne zakone, jače se angažirali u oslobodilačkom pokretu nakon kapitualcije Italije, a danas svojom „najvećom tragedijom“ proglašavaju „bleiburške događaje“, dok su podijeljeni glede Titova trga na one za, protiv i najbrojnije – čkomeću gomilu koja čeka kojem će se privoljeti carstvu! Ne bi išlo drugovi gospodo i gospodo drugovi! Naime, najveća tragedija Hrvatazbila se u Jasenovcu, kad je dio naroda izgubio obraz, čega je „Bleiburg“ bio samo posljedica! No, nastavimo priču o licemjerju (dijela) Hrvata. Početkom devedesetih prošlog stoljeća, iz Saveza komunista Hrvatske, prešlo je u HDZ oko 80-90000 navodnih komunista. Čovjek može voljeti ili mrziti komuniste, ali kad ljudi iz stranke barem teorijski bazirane na nadnacionalnim principima ravnopravnosti naroda, bježe u onu zasnovanu na etnošovinističkim premisama, jasno je što oni rade. Prilagođavaju se povijesnim okolnostima! Kao ’41. kod dolaska ustaša, kao ’43. kod kapitualcije Italije, kao ’45. pri ulasku partizana u Zagreb, kao ’90. pri bijegu iz SKH u HDZ, kao 2017-te kad manje od četiri tisuće ljudi potpisuje peticijuprotiv micanja imena Titova trga, kao iste godine kad svega sedamstotinjak Hrvata potpisuje „Deklaraciju o zajedničkom jeziku“, jako dobro znajući dvije stvari. Da se dobro razumiju s okolnim narodima s kojima komuniciraju tek varijantno različitim jezikom, i – da se očuvanja dupeta radi moraju prilagoditi vladajućim prilikama! Iste te godine provode se rehabilitacije suradnika ustaša (ne samo Stepinca), uz otvorenu suradnju vlasti i uz crkvu (zahvalnoj vlastima za „Vatikanske ugovore“) – „vlade nad vladom“ – vezanih desničarskih organizacija. U svemu tome pamet, moral i ljudski dignitet ne igraju nikakvu ulogu; tako se ljudi vladaju tijekom cijele povijesti, istovremeno licemjerno slaveći srodnike koji su u prijelomnim trenucima imali muda „bobu reći bob, a popu pop“. Prisvajaju etičke i mentalne osobine onih koji su ih zaista nadrasli, onih s kojima gotovo da dijele samo pripadnost istoj vrsti. Usporedba fotografija sa skupa podrške imenu zagrebačkog Trga maršala Tita i one za preimenovanjem istoga, one s komemoracija na Bleiburškom polju i pri Bogdanovićevom spomeniku (a posebno rang prisutnih državnih i vjerskih zvaničnika), i bez eksplicitnog izjašnjavanja jasno prikazuju statistički profil hrvatskog naroda danas – jad i bijeda. Naroda koji korist ustašku novčanu jedinicu; parlament kojeg je jedno vrijeme imao identično ime ustaškom, a u njemu sjedili ili sjede otvoreni zagovaratelji fašističke kvazidržave; koji samo što se nije počeo pozdravljati sa „za dom spremni“ a vlastitu pljačku skoro trideset godina skoro orgazmički doživljava,… Ništa ni nalik svetosti. Zaključak kojeg, kao i prije tričetvrt stoljeća, od općenitosti spašavaju tek malobrojni humanisti koji se usude neanonimno „lajati“ u gluhe uši šutljive i nepokretne većine. Gotovo se treba složiti sa sucima Ustavnog suda: „Tako mi/nam Bog pomogao“, no i On je odustao sprječavati rabotu zemaljskih božanstava. Entropija svemira raste, sve se disipira u otpadni oblik energije; umovi većine naroda u prvim redovima slijede ovaj trend. Valja ponavljati nerazumijevajućima prigovarateljima da nisu svi Hrvati takvi ili onakvi. Točno! Pa ako nisu (svi) bili fašisti, ako nisu (svi) bili partizani, onda se čak ni lažljivo ne smije govoriti o „najvećoj tragediji (svih) Hrvata“! Imenicu Hrvati pridjev hrvatski valja pažljivo upotrebljavati.
Ladislav Babić
sbperiskop.net
