Čiste izrasline pakla za razbijanje Crkve Božje

Nikada tako današnji kardinali i (nad)biskupi, kao ni teolozi ni povjesničari ala dr. Krišto ili dr. Dukić neće zagrmjeti protiv „čiste izrasline pakla, da se razbije Crkva Božja“ kroz instituciju „tobožnje nacionalne Crkve u Hrvata“, a u najegzaktnijoj interpretaciji hercegbosanskih fratara, demonstriranoj u rasponu od općesvjetske zaje…, pardon, provokacije s tzv. „Gospom međugorskom“ nedaleko Šurmanaca i Prebilovaca, do nabijanja rogova hercegbosanskoj prijestolnici sazdanih od zvonika koji siluje crkvu i križa koji siluje brdo, pozicioniranih i dimenzioniranih tako da stalno bodu oči onima preko, a uperenih ravno gore prema Njemu.

Piše: Darko Kaciga Dubrovčanin

Kad dnevna novina koja poprima obilježja dalmatinskog podliska Glasa Koncila, glasila sekte koja si uzurpira ime „Crkva u Hrvata“, iz pera svoga baš za taj podlistak specijaliziranog novinara koji poprima obilježja uzoritog urednika Ivana Miklenića, objavi panegirik novoj knjizi notornog hrvatsko-američkog povjesničara i teologa (čim je ova kombinacija u pitanju, valja biti oprezan!) dr. Jure Krište, dugogodišnjeg zaposlenika i znanstvenog savjetnika u Hrvatskom institutu za povijest (može se čitati i kao: Institut za falsificiranje hrvatske povijesti), naslovljenoj „Partija, Udba i svećenička udruženja“, u kojoj on „dokumentirano“ razotkriva metode Udbinoga rata protiv „Crkve“; pa kad to izda renomirana, ne samo usko hrvatska, nego i hercegbosanska izdavačka kuća „Hrvatsko slovo“, kako ne posumnjati kako u dobre namjere, tako i u znanstvenu odnosno novinarsku utemeljenost kako rečenoga „znanstvenoga“ uratka, tako i odnosnoga novinskog osvrta?

Osnovna Kriština teza je da su komunističke vlasti uvidjevši da poslijeratna represija prema vjerskim zajednicama, osobito Katoličkoj crkvi kao „najbolje organiziranoj vjerskoj zajednici na području bivše države“, nije polučila očekivane rezultate, odlučile prionuti „metodi podjele“ stvaranjem „kontroliranih i privilegiranih staleških svećeničkih društava“, kako ih definira Krištin istomišljenik i oduševljeni predstavljač njegove knjige, splitski teološki povjesničar msgr.dr.Josip Dukić. Inače čovjek, svaki susret s čijom me s(likom) ili djelom neodoljivo asocira na atmosferu i najnezaboravnije (sporedne) likove iz Annaud – Ecovog (Ano, Eko) filma „Ime ruže“. A osnovna predteza odnosno pretpostavka zabetonirana kao apsolutno neoboriv aksiom mu/im je da su (Katolička) Crkva i svi do jednoga njezini najistaknutiji predstavnici, dakle svi biskupi, nadbiskupi, kardinali i pape, kako tokom cijelog (Drugog svjetskog) rata, tako i svekolikog komunističkog poraća bili apsolutno, svetački neporočni, isključivo posvećeni bogoljublju i čovjekoljublju, te potpuno apolitični i nimalo osvetnički ili podrivački nastrojeni prema novom (komunističkom) režimu. A na drugoj, potpuno suprotnoj bogoubilačkoj i hrvatokatoličkoistrebljivačkoj strani bio je zvjerski Titov komunistički režim. Čija je kičma bila zloglasna Udba, koja je dobila zadatak da preko svećeničkih udruženja razjedini, i tako podvrgne svojoj kontroli neukrotivu „Crkvu“. Prvo takvo udruženje pod znanim imenom „Dobri pastir“ osnovano je, dakako, u Sarajevu 1950. godine (i trajalo je najduže, sve do 1980-te, dok su se ona po ostalim republikama gasila netom nakon reguliranja odnosa Vatikana i SFRJ 1966-te), a glavni pokretači su mu bili bosanski franjevci na čelu s fra Josipom Markušićem. Kojemu ni dr. Krišto ni dr. Dukić nikako ne mogu oprostiti Udbinu ocjenu da se „pozitivno odnosi prema SFRJ“. A imenovani ispiratelji naših današnjih mozgova još će mu teže oprostiti što je kao bosanski provincijal skupa sa svojim ondašnjim hercegovačkim (sic!) kolegom fra Milom Lekom na otvoreno upozorenje Uprave reda u Rimu da su u neposluhu, očigledno, po dr. Krišti, uslijed „ispiranja mozga nakon duge torture“ pismeno replicirali kako se „Narodnooslobodilačke vlasti opravdano ljute i opravdano progone crkvene ljude“.

stepinapavelic1

Pavelić i Stepinac (spirituallysmart.com/croatia2.)

pavelicigavranovi

Foto: (http://spirituallysmart.com/croatia2.html)

Iako su, kako smo već konstatirali, odreda presveti ondašnji (svejugoslavenski) biskupi još u rujnu 1952. jednoglasno odredili „Non licet – Zabranjuje se“, ipak se na osnivačkoj skupštini Staleškog društva katoličkih svećenika NR Hrvatske održanoj u dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu 12.11.1953. obrelo respektabilnih oko 260 svećenika. Na što da je blagointernirani kardinal (a od onog drugog pohoda pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj 1998., vjerojatno najpromašenijega mu u životu, i blaženik) Alojzije Stepinac „grmio iz svoga krašićkog sužanjstva“ prijeteći „mačem ekskomunikacije“, jer da „je to čista izraslina pakla, da se razbije Crkva Božja“, strepeći da su ta udruženja začetak „osnutka tobožnje ‘nacionalne Crkve’“. Nikada tako blaženi, a ako „čista izraslina pakla“ inficira i Papu Frana možda i sveti, kardinal nije zagrmio protiv najeksplicitnijih „izraslina pakla“ Pavelićevog i svoga kleroustaškog režima u razdoblju od 10.04.1941. do 15.05.1945. Nikada tako današnji kardinali i (nad)biskupi, kao ni teolozi ni povjesničari ala dr. Krišto ili dr. Dukić neće zagrmjeti protiv „čiste izrasline pakla, da se razbije Crkva Božja“ kroz instituciju „tobožnje nacionalne Crkve u Hrvata“, a u najegzaktnijoj interpretaciji hercegbosanskih fratara, demonstriranoj u rasponu od općesvjetske zaje…, pardon, provokacije s tzv. „Gospom međugorskom“ nedaleko Šurmanaca i Prebilovaca, do nabijanja rogova hercegbosanskoj prijestolnici sazdanih od zvonika koji siluje crkvu i križa koji siluje brdo, pozicioniranih i dimenzioniranih tako da stalno bodu oči onima preko, a uperenih ravno gore prema Njemu.

mostar

Mostar, foto: www.hrhb.info

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close