Koliko košta beba iz epruvete u BiH?

Lu je naizgled sasvim obična djevojčica, radoznala, vesela, voli vrtić, drugu djecu, raduje se životu, ipak malo je drugačija, naime Lu je beba iz epruvete.

(Večernji list)

Da se pitalo nadležne u Federaciji BiH Lu, kao i Marija iz Viteza, blizanci Adi i Jan iz Sarajeva, danas ne bi postojali jer njihovi roditelji zbog zdravstvenih problema djecu ne mogu začeti prirodnim putem, a zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji u Parlametnu leži već godinu dana.

Zakon je bio na dnevnom redu 2009. godine u Parlamentu FBiH, ali su postojala određena neslaganja kako s vjerskog aspekta, tako i od pojedinih stranaka.

Vraćen je ispravljen, ponovno upućen u proceduru i još stoji, piše Večernji list.

Ivani Mandžo Skoko i Milanu Skoki, roditeljima malene Lu, kao i tisućama parova u FBiH, donošenje ovog zakona bi smanjio ogromne troškove, ali im omogućio da se osjećaju ravnopravnim članovima društva, jer njihov problem i problem mnogih drugih je bolest koja se može i treba liječiti, kao što se radi i u svim drugim društvima.

Primjerice, u RS-u neplodni parovi imaju pravo na dva pokušaja postupka na trošak države, u FBiH se postupak može napraviti isključivo u privatnim klinikama i košta više od 6.000 KM.

“Da je zakon u FBiH usvojen, naravno da bismo se odlučili postupak uraditi u FBiH, ovako smo morali ići u Hrvatsku”, kaže Ivana.

Njihova priča počela je još prije desetak godina kada su nakon nešto više od godine dana u braku i pokušaja začeća djeteta prirodnim putem posumnjali da nešto nije u redu.

“Započeli smo s pretragama, da bi se vrlo brzo ustanovilo kako oboje imamo problem. Budući da smo veoma željeli dijete, odlučili smo se na medicinski potpomognutu oplodnju, te smo napravili sve potrebne pretrage u Zagrebu i čekali da nam se javi možemo li pokušati i na kakav način.

Prvi pokušaj je bio ubrzo, ali bez hormonalne terapije, međutim nije uspjelo. Zatim smo u oktobru 2008. ponovno pokušali sa simuliranim i to je upalilo”, priča Ivana koja se sa suprugom krajem ovog mjeseca ponovno sprema na pokušaj začeća drugog djeteta.

Iako se radi o komplikovanom postupku, za Ivanu je to sasvim normalno, pokušala je još jednom poslije rođenja Lu, međutim nije upalilo, nada se da će sada biti više sreće.

Lakše joj je jer ne mora prolaziti kroz čitavu terapiju kao što je morala s Lu.

Naime, tada je napravljeno 16 embrija od kojih su Ivani tri ugrađena, a ostali su zamrznuti, zbog toga prilikom ovog pokušaja Ivana ne mora prolaziti kroz čitav postupak i hormonalnu terapiju.

Kaže kako su izgledi za začeće jednaki kao što je bilo kada je začeta Lu, jer se od zamrznutih embrija ponovno biraju najbolji i ugrađuju.

“Znam mnogo parova koji su od tzv. smrznića dobili blizance, tako da to ne bi trebalo uticati na vjerovatnost začeća”, kaže Ivana.

Dodaje kako se i Lu raduje mogućnosti da dobije brata, sestru ili oboje.

“Iako je još mala, Lu zna na koji je način začeta i na koji će način biti začet njen brat ili sestra.

Zanimljivo je i spomenuti jednu anegdotu kada je Lu išla sa mnom u posjetu baki u bolnicu i u liftu smo vidjeli doktora Kneževića koji je meni vodio trudnoću s Lu i koji je obavio porod. Ja sam tada Lu rekla: ‘Ovo je ljekar koji te izvadio’, a ona me pitala: ‘Pa neće me valjda sada vratiti’”, priča Ivana, koja kaže da Lu, uprkos tome što je začeta u epruveti, ima izuzetno dobar imunitet, te nije boležljiva.

Ivana kaže kako se prilikom trudnoće suočavala s mnogo fobija.

“U trenutku kada vam jave da je postupak uspio i da ste trudni zavlada veliki osjećaj sreće, ali u isto vrijeme nastaju drugi strahovi, fobije, hoće li sve proći u redu.

Hoću li uspjeti iznijeti trudnoću do kraja, hoće li tijelo to podnijeti jer nije na prirodan način, hoće li biti zdravo dijete? Ja sam imala i veliku fobiju da joj se pupčana vrpca ne začepi.

Drukčije je to. Toliko se boriš da dođeš do toga, da ostaneš trudan i sa svim si upoznat mnogo više nego one majke koje ostanu trudne prirodnim putem, svašta čuješ i onda nastaju razni strahovi”, priča Ivana.

Na pitanje koliko je postupak bolan, ona kaže da su ljude više isprepadali s tim nego što je to uistinu bolno.

“Ma to su male injekcije koje žena može i sama sebi davati u trbuh. Nije to ništa u usporedbi s, primejrice, djecom koja boluju od dijabetesa i svaki dan sebi moraju ubrizgavati inzulin.

Ovo traje petnaestak dana i ako nema komplikacija poput trombofilije i sličnog, terapija prestaje”, kaže Ivana.

Ipak, kaže da ju je u dosadašnjim postupcima najviše “ubijalo” čekanje.

“Najgore je onih 15 dana nakon postupka kada se čeka da se vidi je li postupak uspio ili nije. Ti su dani dugi i teški”, kaže Ivana.

Dodaje kako joj je suprug velika podrška.

“Iako je postupak mnogo jednostavniji ako je problem samo u jednom, i to u muškarcu, nekako mislim da je možda sreća u nesreći što je ustanovljeno da oboje imamo problem, jer bi u protivnom kad-tad došlo do međusobnog optuživanja, što je u ovakvoj situaciji pogubno za brak”, kaže Ivana.

Apelira na institucije da što prije usvoje zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji kako bi što veći broj neplodnih parova dobio priliku pokušati imati dijete.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close