Mnogi se čude što mi nismo na budžetu, a neki i ne vjeruju da smo volonteri, da imamo svoje poslove, svoje živote. Nemamo nikakvu naknadu ili platu, ističe Veladžić
Gorska služba spašavanja je jedna od najznačajnijih organizacija u našem društvu. Godine iza nas su pokazale da bilo koji unesrećeni bh. državljanin ili turista koji se zadesi u Bosni i Hercegovini najviše se može osloniti na pomoć pripadnika GSS-a, jer ovi hrabri momci dolaze tamo gdje niko drugi ne može.
Njihova uloga u spašavanju povrijeđenih, kao i onih koji su se na putu kroz šumska ili planinska područja izgubili je ogromna. Ali, pitanje je kako je njima država to sve vratila? O tome koliko institucije vlasti u ovoj zemlji razumiju ulogu pripadnika Gorske službe spašavanja, razgovarali smo s predsjednikom GSS-a Federacije BiH Dženadinom Veladžićem.
Režije, oprema, gorivo – sve iz svog džepa
Kaže nam kako imaju ogromne finansijske izdatke.
“Prvo, ima nas puno. Stalno treniramo, stalno vršimo edukacije, stalno vršimo vježbe, radimo s građanstvom, djecom, studentima, tako da imamo velike troškove. Mi ni sami ne znamo kako se više snalazimo, ali snalazimo se još uvijek. Uglavnom sredstva obezbjeđujemo sami ili kroz neke male projekte. Ako bi računali operativne troškove samo GSS stanice Sarajevo, imamo oko 3.000 KM mjesečno samo na vozila, registracije, održavanja, struju, vodu, grijanje, telefone i kirije. A treba te ljude i nahraniti kada izađu na teren ili kad rade edukacije i vježbe”, ističe na početku razgovora za Buku Veladžić.
Prema njegovim riječima, oprema koju koriste nije nimalo jeftina.
“Oprema je izuzetno skupa. Mi radimo samo sa vrhunskom opremom, koja garantuje sigurnost u tome što mi radimo i ima sve potrebne certifikate. To je oprema koja i kada se ne koristi ima svoj rok trajanja, do pet godina, a kad se koristi, tada se i češće ošteti i uništi”, kaže naš sagovornik.
S obzirom da se sami finansiraju, te da nisu prepoznati u budžetima, postavlja se pitanje zašto organizacija koja se bavi spašavanjem života ne bi imala svoju budžetsku stavku, kada je svakako imaju brojne druge organizacije.
“Ljudi su jednostavno navikli da smo mi tu. E, onda su i političari navikli da smo mi tu. Gorska služba u Bosni i Hercegovini postoji preko 70 godina. Dakle, mi smo prošle godine obilježili 70 godina postojanja. Ljudi su jednostavno navikli da, kada nas pozovu da smo mi tu. U kontaktu s građanima, mnogi se čude što mi nismo na budžetu, a neki i ne vjeruju da smo mi volonteri, da imamo svoje poslove, svoje živote. Ne radimo to profesionalno, nemamo nikakvu naknadu ili platu. Mi to radimo jednostavno srcem, valjda smo takvi”, govori Veladžić.
Ljudi idu na planinu nespremni
Kaže da se niko toliko ne unosi u njihovu problematiku, niti pokušava shvatiti koliko truda, rada, sredstava i svog slobodnog vremena odvoje da bi bili spremni da izvedu razne akcije.
“Posljednjih dana, mi gotovo svakodnevno imamo akcije spašavanja, samo što s time ne izlazimo toliko u medije. Ne volimo da neku popularnost gradimo na tuđoj nesreći. Ali, evo, bila je nedavno ova akcija na Veležu, koju su svi ispratili, gdje bukvalno niko nije mogao da dođe i to riješi. Ni helikopteri, niti jedna druga služba spašavanja nije mogla tu prići i uraditi posao. To je mogla isključivo Gorska služba spašavanja, koja trenira za to. Sve svoje vrijeme mi provodimo u tom treniranju da bi mogli uraditi te stvari, kada dođe do takve situacije da ne može niko drugi da pomogne unesrećenom. Za to i služi gorska služba spašavanja, tamo gdje ne može niko drugi da dođe, ide GSS. Ono što ne može ni vojska, ni hitna pomoć, ni policija, ni civilna zaštita ni vatrogasci, to radimo mi. Mi kada izađemo na teren, po nas više nema ko doći. To je to, mi smo zadnja instanca”, objašnjava Veladžić.
Naš sagovornik kaže kako se danas ne može posebno izdvojiti neko godišnje doba po količini posla. Nekad je, navodi, to bila zima, a danas i ljeti ima posla skoro kao i zimi.
“Imaju periodi zatišja, to su oni prelazni, dolazak proljeća, i kasna jesen. Tada smo malo manje aktivni. Zima je izuzetno aktivna, obezbjeđujemo skijališta diljem Bosne i Hercegovine. Ljudi idi na planine, uslovi su suroviji, dešavaju se nesreće. Ljeti je sada to kao i zimi. Imamo veliki broj turista, ljudi idu na planinu nespremni, krenu onako kao da idu na izlet. Kada dođu na ozbiljne planine, onda shvate da se četiri godišnja doba promijene u tri sata. Sada imamo ljude koji idu biciklima, motorima i oni su podložni povredama i njih treba neko izvući i zbrinuti, jer idu na nepristupačne dijelove gdje niko drugi ne može doći”, govori on.
Podsjeća kako sve zemlje u regionu imaju zakone o gorskoj službi spašavanja.
“Evo, recimo, Hrvatska ima milionske budžete svake godine za gorsku službu spašavanja, ima zakon unazad 15 godina. Kod njih je to sve regulisano, i oni su efikasni. Ne fali im ništa od opreme, njihovo je samo da izađu na teren kada ih se pozove. Jednako tako i mi radimo, ali, nažalost, od svojih sredstava”, naglašava predsjednik GSS-a FBiH.
Nakon povratka iz Turske, gdje su pripadnici GSS-a učestvovali u spašavanju stanovništva te zemlje iz ruševina nastalih nakon razornog zemljotresa, dobili su obećanja da će imati svoj zakon. Međutim, ništa se konkretno nije promijenilo.
“Razna obećanja su bila. Međutim, znate kako je kod nas kad se vlast mijenja, upali smo u nezgodan momenat i nismo dobili priliku da sjednemo s nadležnim i ozbiljno razgovaramo. Nadamo se da će se neko iz nove vlasti sjetiti da nas pozove, da razgovaramo i da riješimo to pitanje zakona konačno. Ja vjerujem da političari znaju koliki je značaj gorske službe spašavanja, samo se ne bave našim problemima”, podvlači Veladžić.
Najbrojniji i najuspješniji i kad krenu bez novca
Kada bi bili imali svoj zakon, to bi im pomoglo i da budu prepoznati u budžetu.
“Tada bi mogli planirati koliko ćemo odvojiti za opremu, za tekuće troškove, za gorivo ili bilo šta drugo. Kada smo krenuli u Tursku, nama su ljudi obezbijedili sredstva. Nije država. Sada je Federacija refundirala neke troškove, ali kada smo krenuli, nismo imali dinara. I opet smo krenuli tamo da pomognemo, i bili smo najbrojniji i najuspješniji. Dobili sve moguće pohvale i od Turske, i kod nas kad smo se vratili, ali i dalje nema zakona koji bi regulisao neke osnovne stvari. Naprimjer kada kreneš na put da se ne moraš brinuti ko će s poslodavcem riješiti vaš status i jesmo li uopšte osigurani. Imali smo problem kada smo krenuli u Tursku jer skoro nijedna osiguravajuća kuća nije htjela osigurati ljude i na kraju je Sarajevo osiguranje na svoj rizik prihvatilo odgovornost i osiguralo”, navodi Veladžić.
On konstatuje kako nemaju zdravstvenog osiguranja, te da im je jedino preostalo da ga sami sebi uplaćuju.
“Ako neko ima na poslu osiguranje, ili ako sam sebi uplati i to je to”, zaključuje naš sagovornik.
Buka
