Piše: Hamid Deronjić
Teško je povjerovati da se na posljednjem sastanku najužih rukovodstava SDA i SBB-a, nakon što je jedan od koalicionih partnera javno izrazio spremnost da napusti vlast, bavilo samo analizom rezultata koalicije, a ne stanjem i odnosima u koaliciji. Utoliko prije što je istoga dana dobro obaviješteni medijator Dragan Čović, predsjednik HDZ-a, koji je razgovarao i sa Bakirom Izetbegovićem i sa Fahrudinom Radončićem, priznao da je kaolicija u “fazi preispitivanja” i da “treba stvoriti ambijent u kojem nećemo stalno ponavljati pitanja: imamo koaliciju, nemamo koaliciju”. A možda najbolju potvrdu da je koalicija SDA i SBB u problemima pružaju upravo uvjeravanja koalicionih partnera da je ona stabilna.
Svojevremeno je formiranje koalicije SDA i SBB obrazloženo političkom voljom da se zaustavi kriza u državi i ojača bošnjački politički faktor. Poručeno je da netrpeljivost i sukobi dvojice lidera političkih stranaka, Izetbegovića i Radončića, ne smiju biti prepreka saradnji “u ime naroda i države”. Nije se dugo čekalo da se pokaže i naličje koalicije SDA i SBB.
Ne sporeći njen doprinos stabilizaciji vlasti, prije svega u Federaciji, koalicija najjačih bošnjačkih stranaka na ispitu je upravo zbog interesa stranačkih lidera. A nije malo onih koji vjeruju da bi razlozi koji su zaprijetili raspadom koalicije mogli bi biti isti oni koji su doveli i do njenog formiranja. Privođenje i optuženje predsjednika SBB-a bilo bi dramatično i na položaju lidera opozicije, ali ni izbliza takvog intenziteta i značaja kao u slučaju kad od njega i njegove stranke zavisi stabilnost vlasti. Nijedna politička stranka ne bi hapšenje svog lidera mogla prebroditi bez potresa, a ako je ta stranka, kao u slučaju SBB-a, gotovo nezamjenjivi dio vlasti, onda se neće propustiti prilika da se problem stranačkog lidera predstavi kao prvorazredni državni problem.
Da su viši nacionalni i državni interesi bili jedini razlog za ulazak u koaliciju dvije rivalske stranke, onda ni jedan događaj od “individualnog značaja” ne bi ni za trenutak dovodio u pitanje “više interese”. No, pošto koalicija nije napravljena voljom naroda nakon izbora, nego mirenjem stranačkih lidera, onda je logično da koalicija u najvećoj mjeri i ovisi o sudbini barem jednog od dvojice predsjednika vodećih političkih stranaka. Ako se i prizna da je mnogo upitnika iznad privođenja i podizanja optužnice protiv lidera SBB-a, neupitno je, u političkom smislu, da je “slučaj Radončić” izbacio na površinu sve ono što je ostalo u sjeni tobožnjeg “povijesnog događaja” i koaliciju SDA i SBB predstavio u svjetlu obične političke klackalice.
Još ranije su se najavljeni rokovi trajanja koalicije SDA i SBB neprimjetno reducirali. Od trijumfalističke priče o sedam-osam godina zajedničkog vladanja ostala je tek želja da koalicija potraje barem tri godine, do narednih izbora. Predsjednik SBB-a nije nimalo slučajno u gotovoj svakoj prilici ponavljao da svu izvršnu vlast, odnosno premijerske funkcije, od kanotna do državnog nivoa, kontrolira SDA. Svjesno je naglašavo prednost, a time i veću odgovornost SDA u aktuelnoj vlasti kako bi već sad rezervirao bolju poziciju SBB-a na narednim izborima.
Nedavno je Izetbegović odbacio mogućnost da Radončić bude zajednički kandidat SDA i SBB-a za člana Predsjedništva BiH na izborima 2018. godine, čudeći se zašto je Radončić uopće davao takve izjave. Iz SBB-a su uzvratili da neće biti nikakav problem da, nakon svega, prepuste drugima sve svoje pozicije, “ako u SDA prevladavaju takvi interesi”. Time su i sami koalicioni partneri potvrdili da iza priče o koaliciji “u ime naroda i države” proviruju stranački i kadrovski interesi.
To, naravno, ne čudi, ali čudi Izetbegovićevo čuđenje da predsjednik SBB-a uopće govori o zajedničkom predsjedničkom kandidatu. A barem bi to trebalo biti jasno nakon što je Radončić ranije i sam kazao da nije siguran da li će se kandidirati za člana Predsjedništva BiH. Potonje priče o njegovoj kandidaturi više su u funkciji identificiranja protivnika koji, je li, ne mogu podnijeti Radončića kao zajedničkog kandidata SDA i SBB i zato mu montiraju sudske procese. Ne treba tražiti drugog razloga i za Radončićevu izjavu na jednoj televiziji kada je rekao da Bosnu čekaju milionske investicije, ali se ne mogu realizirati zbog onih koji ne daju da se radi. Nije teško zaključiti da su to opet oni koji pokreću istrage i optužnice. Svoj doprinos takvom zaključku dao je i Izetbegović, ocijenivši kako istrage protiv političkih lidera destabiliziraju vlast i smetaju koaliciji.
Koaliciju sa SDA, uprkos ranijim žestokim sukobima sa Izetbegovićem, Fahrudin Radončić je objasnio stavom da “izmjena procesa dikatira izmjenu mišljenja”. Problem za njegove koalicione partnere mogao bi biti ako ne shvate da lider SBB, vještinom političke vidre, izmjenom mišljenja diktira i promjenu procesa.
Zasad se može vjerovati porukama da koalicija SDA i SBB ostaje. Jer, bez obzira na medijska prepucavanja, teško je povjerovati da bi Radončićevom SBB-u odgovarao povratak u opoziciju i preuzimanje odgovornosti za novu krizu u državi. Još manje bi raspad koalicije odgovarao SDA jer bi ta pobjednička stranka sa prošlih izbora parktično ostala bez koalicionog kapaciteta.
Indikator
