Matej Živković, zamjenik predsjednika Komisije za vrijednosne papire FBiH, dva puta je preživio pokušaj ubistva. Ustrijeljen s pet metaka, i dalje je živa meta.
Živković za emisiju Mreža Federalne TV govori kome smeta i zašto je nezgodan svjedok. Je li Komisija otuđeni centar moći i dijele li članovi komisije iste interese s onima koji su ga dali ubiti? Šta je s naručiocima ubistva, dokle seže organizovani kriminal, je li slučaj Mateja Živkovića uvod u pravnu državu ili vodi u anarhiju?
Dva puta ste preživjeli pokušaj ubistva. Ustrijeljeni ste bili sa pet metaka. Čija ste vi meta?
Duboko vjerujem, imam povjerenja u jedan dio institucija ove države da će istraga koja je još uvijek u toku pokazati čija sam meta bio – da li sam još uvijek nečija meta i koji razlozi stoje iza svega onoga što sam proživio.
Vi ste spomenuli dva pokušaja ubojstva, od kojih je drugi doista bio brutalan i zamalo me koštao glave.
Ustrijeljen sam s pet metaka. Jedan od tih metaka mi je promašio trbušnu aortu za svega 8 milimetara. Nanio velike štete unutarnjim organima.
I iskoristit ću ovu priliku, vašu emisiju i televiziju, da izrazim posebnu zahvalnost osoblju, kako na Kliničkom centru u Sarajevu, tako i u Kantonalnoj bolnici u Orašju, koji su mi pružili nužnu skrb, da budem kolokvijalan – skrpali me i omogućili da koliko-toliko, barem u fiziološkom smislu, nastavim život normalno.
A možete li živjeti normalno?
Teško.
Da li je to teško samim time što znate da su još uvijek naredbodavci na slobodi?
Između ostalog.
Ko su po vama naredbodavci?
Vrlo mi je teško spekulirati ko su naredbodavci niti bih na taj način htio sebe dovoditi u poziciju da se miješam u istragu.
Dobro, ali dvije godine je prošlo od pokušaja ubistva. Šta istraga kaže?
Spekulirati se može.
Međutim, jedno je razina spekulacije, jedno je razina kauzalnosti uzročno-posljedičnh nekakvih okolnosti koje su moguće dovele do cijele ove situacije, svega onoga što se događalo nakon mog oporavka i okončanja bolovanja sa uskraćivanjem plaće, progonom kojim sam izložen od strane komisije.
Šta je to dovelo do pokušaja vašeg ubistva?
Teško je spekulirati, niti bih sebi dopustio to. Pogotovo je jedna razina spekulacija, a nešto je sasvim drugo dokumentirano dokazati što stoji.
Činjenica jeste da se očigledno radilo o pokušaju moje eliminacije, prije svega iz Komisije za vrijednosne papire.
Kome je bio interes da ja ne budem u Komisiji sve ovo vrijeme i više uopće, ja sam doista uvjeren da će istraga pokazati. Ne toliko radi mene, koliko radi države, društva, sustava, perspektive, budućnosti.
Dakle, ja sam nekakav lakmus test za ovo društvo i za državu – hoće li i na koji način se nositi sa ovom vrstom kriminala i zločina.
Hoćete da kažete da sumnjate da članovi komisije imaju veze sa pokušajem vašeg ubistva?
Ako pretpostavim, a pretpostavljam da je cilj moje eliminacije iz komisije, sve ono što su gospoda i kolege uradile u Komisiji za vrijednosne papire ima – isti cilj, dakle, moju eliminaciju iz komisije, a to će reći da dijele u najmanju ruku zajednički interes sa onima koji su me dali ubiti.
To sam u više navrata rekao, ovom prilikom i ponavljam.
Dakle, osobe u Komisiji za vrijednosne papire dijele interes sa kriminalom koji me je dao ubiti, a taj interes se ogleda u činjenici da me se želi eliminirati iz komisije, iz Sarajeva i iz države.
U čijem interesu radi komisija?
Oni imaju zajednički interes, a ja sam ulaskom u komisiju, evo, zadnjih mjesec dana otkad sam se vratio u ured, uvidio da su razmjeri nezakonitosti koji su činjeni zadnjih godinu i po dana enormnih proporcija.
Komisija za vrijednosne papire je vrlo specifičan organ sa unikatnim ovlastima.
Prije svega, te se ovlasti ogledaju u činjenici da su rješenja koja komisija donosi konačna. Dakle, protiv njih je dopušteno pokretanje upravnog spora pred Kantonalnim sudom u Sarajevu.
Upravni sporovi traju određeno vrijeme. Unutar tog vremena su rješenja komisije efektivna.
Dakle, ukoliko se vama kao fizičkoj ili pravnoj osobi oduzme dozvola, vi imate pravo pokrenuti upravni spor, ali ste vi cijelo to vrijeme bez dozvole.
Ukoliko vam, recimo, komisija ograniči glasačka prava, dionici na skupštini, vi ne možete glasati s tim dionicama, neki drugi dioničar je u firmi, može smijeniti nadzorni odbor, imenovati svog direktora, na taj način se u suštini od većinskog vlasnika može oteti kompanija.
Treća stvar, razne konstrukcije koje se rade prema jednima, prema drugima se propuštaju poduzeti dužne radnje u kontekstu nadzora, vam nanose reputacijsku štetu.
Pa ukoliko imate kompaniju ili fizičku osobu koja je prijavljena od strane komisije i objavljena ta vijest negdje u javnosti, medijima, ta će pravna ili fizička osoba imati sutra problema kod rollovera kredita u bankama, otvaranja računa, transakcija, poslovnih odnosa sa svojim partnerima, jer ima negativnu reputaciju, obzirom da komisija kao regulator, kao institucija, protiv nje podnijela određenu prijavu.
Tako da, ovlasti komisije su jako široke i, nažalost, jako široko se zloupotrebljavaju, posebno kada su u pitanju dvostruki aršini.
Pa vam, recimo, imate manipulaciju cijenom na tržištu kapitala, koja se utvrđuje i uz nju ide prijava, u jednim okolnostima za jedne sudionike, u potpuno istim okolnostima kod drugih sudionika ta manipulacija se ne utvrđuje.
Neko ko ne poznaje finese, ko nije u stanju ući u meritum stvari zbog manjka saznanja o cijeloj toj materiji, teško može utvrditi da se radi o takvim situacijama.
Stoga, one koji to mogu utvrditi i koji su eventualno voljni surađivati na utvrđivanju te vrste propusta – treba eliminirati. Mislim da sam vam time sve rekao.
To znači da vas treba eliminirati?
Očigledno.
Hoćete da kažete da ljudi u Komisiji za vrijednosne papire u suštini rade za interesne grupe? Odnosno kriminalne grupe, odnosno za tu privrednu mafiju?
Apsolutno. Dakle, oni rade prije svega za sebe. I ponovit ću – najveći problem u funkcioniranju komisije su dvostruki aršini.
Ukoliko vi po određenim kriterijima i određenim okolnostima pogodujete jednima, a u istim tim okolnostima progonite druge, onda tu nešto nije u redu.
Šta je onda po vama ta komisija?
Otuđeni centar moći.
Znači ne odgovaraju nikome, a rade ono što žele i što hoće u interesu onoga za koga oni smatraju da treba da radi.
Vi ste to ponajbolje artikulirali, evo da ja ne širim priču. Dakle, apsolutno nikome ne odgovaraju.
Ko su ljudi koji su uposleni u Komisiji za vrijednosne papire FBiH?
Da vam budem iskren, ko su ti ljudi – ja sam isto tako doznao tek internetskom pretragom. To su osobe koje ja prije imenovanja u komisiju nisam znao.
Na neki način mi je sugerirano iz određenih krugova međunarodne zajednice da osobe koje dolaze u komisiju nisu baš najvjerodostojnije.
Šta to znači?
To znači da oni ne mogu stati iza te vrste imenovanja, odnosno tih osoba.
Da li su imali neke krivične prijave, sudske procese? Da li se protiv njih vodila bilo kakva istraga pa je to sve zataškano?
Odgovor na ta pitanja o tim osobama bi u svakom slučaju mogli dati i tužiteljski i policijski organi.
U kojim predmetima ste vi bili svjedok?
Ja nisam bio svjedok još uvijek ni u jednom predmetu. Planirano je da svjedočim u slučaju Profit. I po medijima sam vidio da bih trebao biti svjedok u slučaju Bosnalijek.
U tom smislu sam informiran i u ta dva slučaja, u prvom nešto manje, u drugom nešto više, sam pomagao istragu, uvjetno rečeno.
Ono što znam to je da u slučaju Profit sam planiran kao svjedok, za slučaj Bosnalijek još uvijek nemam nikakvih informacija, barem ne napismeno.
A ima li naznaka da biste mogli u nekim drugim predmetima biti svjedok, kada se radi o tom privrednom kriminalu?
Ne, barem za sada ne. Nisam dobio takvu informaciju, niti moj pravni zastupnik koji svu tu komunikaciju obavlja za mene. Ja ću iskoristiti ponovo ovu priliku da njemu posebno zahvalim.
Puno pozitivnih ishoda po mene, uključujući i policijsku zaštitu, isključivo zahvaljujući njegovoj inicijativi, prije svega prema pravosudnim organima.
I ne mogu dovoljno istaknuti koliko sam razočaran, deprimiran potpunim izostankom reakcije institucija ovog sustava.
Od vlade koja je zato nadležna nisam dobio bilo kakvu vrstu, ne podrške, ne pomoći, nego onoga što je dužnost vlade da učini kad je u pitanju ova policijska zaštita. Sve je to isključivo zahvaljujući mom odvjetniku.
Radeći u komisiji, recite mi o kojoj vrsti novca, miliona, kriminala, možemo govoriti?
Kada govorimo o materijalnoj i finansijskoj težini imate od par miliona do desetine ili stotine miliona maraka u vlasništvu kompanija, investicijskih fondova kojima se trguje.
Međutim, taj odnos, nasreću ili nesreću, je sve manji, pa vam je dnevni promet na berzi nekoliko hiljada maraka ili poneki dan i nula, jer su, naprosto, investitori izgubili povjerenje u instituciju, prije svega u regulatora.
Hoćete da kažete da se radi o kriminalu koji iznosi više stotina miliona maraka?
Dakle, ne radi se o pronevjerama, ne radi se o krađama. To je novac koji je tu. Samo je pitanje ko njime upravlja. I tu je uloga komisije jer ona na neki način ima diskrecijsko pravo odrediti ko će i na koji način upravljati novcem.
Pa, ko upravlja novcem, taj ima i moć.
Apsolutno. Pa to vam je temeljno ekonomsko pravilo. Dakle, novac određuje moć, moć određuje određene tokove kako u društvenom, tako i u ekonomskom sustavu.
Vi ste se nedavno uz sigurnosne mjere vratili na svoje radno mjesto. Kako je to izgledalo?
Još uvijek to izgleda. Vrlo zahtjevno. Ja sam već i onog trenutka kad sam odlučio vratiti se, a moram priznati da sam odlučio ponovo na nagovor mog odvjetnika da to bude upravo sada kad sam dobio policijsku zaštitu, iz tri uvjetno rečeno razloga.
Naime, meni je prije godinu i po dana čim sam okončao bolovanje, dakle 16. 3. komisija ukinula plaću, tražeći da se vratim na posao bez sigurnosne procjene, moram priznati, zastrašuje me i pomisao što bi se dogodilo da sam to tada učinio.
Ukinuli su mi plaću, odmah su zatražili moje razrješenje od predsjednice Federacije, u više navrata me medijski oklevetali, proglašavali u ovim postupcima svjedokom pokajnikom itd.
Dakle, na svaki način nastojali me diskreditirati kao zamjenika predsjednika i kao svjedoka u ovim postupcima. I bio sam svjestan – onog trenutka kad se vratim da to neće biti njima ugodno iskustvo.
Komisija tvrdi tri stvari.
Jedna, da ja nisam preživio pokušaj ubojstva, oni to zovu nesretnim slučajem.
S kojim motivima, ja ne znam, pretpostavljam dok se neko ne presudi za pokušaj ubojstva, to formalno-pravno ne može biti, bez obzira što je u informaciji policije je to kategorizirano kao pokušaj ubojstva.
Drugo, da moja kritična životna ugroženost, dakle, sigurnosna procjena koja mi daje crveni stupanj, nije dovoljno opravdan razlog da ja ne dolazim na posao.
I treći je da ja u suštini nikad nisam ni imao namjeru vratiti se na posao. I kako bih dokazao bar ono što mogu dokazati, ja sam se, evo, odlučio vratiti na posao. Mi smo odmah sutradan nakon mog povratka imali sjednicu koja je bila vrlo neprijatna.
Kako su vas dočekale kolege?
Nikako. Ignorancijom, šutnjom, predsjednik komisije čak i verbalnim atacima.
Možete zamisliti degutantnu situaciju u kojoj predsjednik komisije se meni obraća i kaže mi smo ovdje izloženi tvom teroru.
Nakon što sam ja otrpio dva pokušaja ubojstva, čovjek kaže da on trpi moj teror, dakle, s onu stranu razuma.
Sjednica je bila prilično neprijatna, ja sam naravno na sve to odgovorio, vrhunac paradoksa, cinizma, vulgarnog sarkazma, je da su oni na kraju sjednice iznijeli priopćenje kojim mi žele dobrodošlicu nazad.
Ja sam rekao da zadržavam pravo na to javno reagirati – i činim to i ovim putem, dakle, radi se o užasnom, vulgarnom cinizmu.
Kad vi kažete organizirani kriminal. I organizirani kriminal ima određena načela po kojima djeluje. Za ove ljude nisam siguran da uopće bilo kakvu vrstu skrupula imaju.
Ja dolazim tačno u određene dane kada me policija prati. Oni su dobili u komisiji dopis Federalne uprave policije kada ću ja boraviti na poslu. Oni sada sjednice organiziraju dane kad ja nisam tu.
Šta hoćete time da kažete?
Da izbjegavaju moju i prisutnost pripadnika Federalne uprave policije jer me oni prate na toj sjednici.
Zašto – to bi trebalo pitati njih? Očigledno nešto ne žele da čujemo i vidimo.
Kako onda raditi s njima?
Nemoguće. Pazite, ja ne radim s njima. Dakle, oni rade to što rade, ja radim svoj posao. Ja ne radim s njima. Niti bi se uopće htio dovoditi u taj kontekst.
Da li se članovi komisije boje vas, svega onoga što vi znate?
Tu apsolutno nema dileme. Ne samo oni, nego i neki drugi krugovi, u to sam uvjeren, se boje onoga što ja znam.
Ne u smislu informacija koje imam, nego u smislu znanja koje posjedujem, o materiji kojom se bavim.
Samim tim da Washington i Brisel znaju šta se vama desilo, kako na to reagiraju i političari, i institucije, pa i komisija?
Čekaju da se zaboravi. Dakle, ne reagiraju nikako. Američki kongresmen Anderholt je uputio jedno pismo podrške i traženja da se, ne samo moj slučaj čim prije riješi, nego da se riješe problemi unutar i oko Komisije za vrijednosne papire.
Obzirom na to da sam se obratio i Briselu, Brisel je vrlo promptno reagirao tražeći isto to.
Na ovome slučaju se država – ili pravi ili propada.
Ja sam jučer bio na poslu, komisija je donijela novo rješenje, sad će mi isplaćivati plaću samo za one dane koje dolazim na posao.
Kao da sam na dnevnici, kao da sam manuelni radnik, a pazite, ja sam zamjenik predsjednika. To rješenje su donijeli, između ostalog, dvije osobe koje su hijerarhijski ispod mene.
Jednom ste kazali da vam je neko kazao – ako se vaš predmet riješi da će pasti pola države. Šta to zapravo znači?
To znači da sve ono što mi se čini, dakle, svi, ja ću biti do kraja otvoren, zločini koji se prema meni čine, s obzirom na izostanak reakcije sustava, očigledno imaju negdje prešutnu podršku.
Negdje u vrhovima, među onima koji odlučuju u političkom i svakom drugom smislu. Zašto oni imaju interes da se ja ne vratim? Interes je očigledno zato što neki krakovi vode moguće i do njih.
I onda po sustavu domina, ukoliko se riješi moj slučaj, sve ono što mi se čini, svi oni koji su u to upleteni, možda će pričati za nekog drugog i po sustavu domina ko zna dokle to ide.
Ukoliko sustav istolerira sve ono što se meni radi, to znači da neko u sustavu ima interes da mi se to radi. Mimo ovih iz komisije.
Znate li, pretpostavljate li, sumnjate li ko bi to mogao da bude?
Naravno, međutim, u ovom trenutku bi bilo deplasirano i neodgovorno s moje strane, podijeliti svoje sumnje sa javnošću.
Koliko su te osobe na koje sumnjate visoko pozicionirane?
Ja sam visoki federalni dužnosnik. Ne mogu niže razine utjecati na sve ovo što mi se čini.
Izostanak reakcije, izostanak sigurnosne procjene koja je dosta dugo trajala, pa onda i policijske zaštite koja je potom dugo trajala, na neki način mora biti opstruirana s viših razina.
Meni je data zaštita samo dva dana. Šta je s ostalih pet dana? Je li moja ugroza manja tih drugih pet dana?
Da li organizirani kriminal bira dane kada će eventualno ponovo pokušati, ne daj Bože, targetirati moj život.
