Kultura

“Bosne u kojoj čovjek može biti Bosanac nema ni na jednom pedlju bh. teritorija”!

JERGOVIĆ GOVORIO ZA MOSTARSKI PORTAL

Moje je neko Sarajevo koje sam napisao i izmislio što također nervira moje dušmane jer me ne mogu iz njega iseliti. Moj je jedan cijeli imaginarni svijet Bosne i svih onih drugih teritorija koje smatram svojim. Moji su ljudi bez obzira na to da li me vole ili mrze. Moji su zato što su moja tema i što je možda najvažnije i najtužnije: moja je neka velika prošlost i neki ogromni kontingent sjećanja, porodičnih i svih drugih, rekao je Miljenko Jergović, hrvatski i bosanskohercegovački književnik, u razgovoru za Dnevnik.ba, koji prenosmo u izvornom obliku.

PIŠE: GLORIA LUJANOVIĆ

Miljenka Jergovića, književnika i novinara, nije potrebno osobito predstavljati. U nakladi zaprešićke Frakture nedavno je objavljen “Herkul”, prema nakladniku,  ubojita i opominjuća satira kontra svakog, a posebno naših nacionalizama. Kritika Jergovića smatra svojevrsnim začetnikom tzv. stvarnosne proze koja počinje njegovom zbirkom priča “Sarajevski Marlboro” iz 1994. godine. Jergović je dobitnik nekoliko književnih nagrada, djela su mu prevedena na više od dvadeset jezika.

U razgovoru za Dnevnik.ba, Jergović govori o BiH i Sarajevu, našim fanatizmima, štetnosti zahtjeva da književnost bude angažirana i otkriva zašto je ljevičar njegovog kova i uvjerenja danas među “ljevičarima” ustvari sam i usamljen.

Dojam je, u javnostima, kako čak i pasionirani Jergovićevi čitatelji ne stižu pročitati njegova djela, te da je on najproduktivniji hrvatski književnik.

“Ne pišem ja puno, nego drugi pišu malo”

“Nije to ništa naročito, zapravo mislim da je puno pretjerivanja oko te moje produktivnosti. Rekao bih da ne pišem ja puno, nego drugi pišu malo. Govorim o našim piscima u najširem smislu te riječi. Ono što, ako ćemo govoriti o količinama, koliko ja pišem, toliko bi, čini mi se, bilo i prirodno da piše netko tko se stvarno bavi pisanjem jer ja nisam od onih pisaca koji s vremena na vrijeme koji u životu objave jednu zbirku pjesama, dva romana, jednu knjigu priča. I to je njihovo životno djelo koje su napisali na neku, ne znam kakvu inspiraciju”, govori Jergović na početku našeg razgovora.

Priče o tomu da pisci trebaju ili čekaju inspiraciju smatra nategnutim i romantičarsko- diletantskim.

“Inspiracija nije nešto što se čeka. To dolazi u procesu rada. Nema čekanja inspiracije k’o Godoa ili Mesije. Neće nikad doći ni Godo, ni  Mesija, treba ga prizvati, dobaviti”, govori.

Mukotrpno je, napominje Jergović, raditi nešto što čovjek ne voli i što je protiv čovjekove prirode.

“Moj rad u tom smislu nije mukotrpan. Oduvijek sam htio baš to i ja volim baš to. U tom se osjećam sigurno.”

Možda nije mukotrpan rad, ali pisanje je, tvrdi Jergović, težak posao.

“Pisanje nije drljanje po kompjutoru niti drljanje po papiru. Pisanje za početak, nije nikakav užitak, niti je smisao da u pisanju nađete neki užitak. Užitak je čitanje onog što su napisali neki drugi.”

Jergović se smatra jako sretnim čovjekom jer se bavi onim što voli i kako kaže, jer na neki način radi ono što on jest.

“Radim nešto što bih radio i da se to ne plaća.”

Na pitanje je li riječ izgubila snagu i smisao, objašnjava kako je književnost uvijek u krizi, te da si to pitanje postavljamo zadnje dvije tisuće godina.

“Uvijek je tako da mladi ništa ne čitaju, uvijek je tako da mladi imaju jako loše uzore, osim toga, cijela afera sa Sokratom je nastala zbog loših uzora u omladine. Tu se, zapravo, ništa nije promijenilo od antičkih doba do danas. I na neki je način dobro što je tako.”

“Budale ništa ne čitaju, još kad ne bi ni pisali”

Jergović, kaže, uopće ne može zamisliti kako bi to bilo kada bi književnost bila nešto jako moderno i kada bi, recimo, svaka budala čitala.

“Ja, naime, ne vjerujem da bi književnost mogla od budala napraviti pametne ljude. Prije će biti da književnost u glavi budale može postati vrlo opasno sredstvo i da od budale može napraviti opasnog čovjeka. Zato budale misle da je ono što piše u romanu ‘zaprave’ i da stvarno, da se stvarno tako dogodilo.”

Budale su, tvrdi, u stanju skinuti vam glavu zbog onog što ste napisali u fikcionalnom tekstu.

“I jako je dobra stvar da budale ništa ne čitaju, još kad ne bi ni pisali”, govori.

Govoreći o položaju pisaca, Jergović je podsjetio, i kako naše zajednice pamte i neka sasvim druga vremena i uloge književnosti i pisaca u socijalizmu.

“Tada ste vi kao pisac bili doživljavani kao neka vrsta poluproroka. U socijalizmu su pisci bili važni ljudi. I to je još u Sovjetskom savezu, u Lenjinovo i Staljinovo doba bilo tako. Jugoslavija je to manje-više preuzela od Rusa.”

Pisci su se, podsjeća, pitali oko svega i bili su neka vrsta narodne savjesti.

“To je kada gledamo iz današnje perspektive nekako jako privlačno i jako romantično, ali kada bolje razmislimo o tome, vidimo da je to zastrašujuće. Pogotovo što ni u socijalizmu, kao ni danas, nisu postojali baš jasni kriteriji o vrijednostima pojedinog književnog djela ni vrijednostima pojedinog pisca.”

Tako da su, smatra Jergović, tada najveći proroci vrlo često bili loši i prosječni pisci.

“Piscima je bolje danas nego u socijalizmu”

“Iz činjenice da je položaj pisca u socijalizmu bio tako uzvišen, proizlazi i druga strana: kao pisac ste mogli završiti u zatvoru, ili kao u Sovjetskom savezu izgubiti glavu. Danas vam se to recimo ne možemo dogoditi.”

Ali, podsjeća, ne zato jer živimo u neka tobožnja demokratska vremena, nego zato što danas društvena zajednica i vlada nisu ama ni najmanje zainteresirani ni za pisce ni za književnost.

“Sve dok se ne pojavi slučaj Handke. Ali ni od Handkea, oni koji danas o njemu govore, nisu ama baš ništa čitali osim eventualnih njegovih intervjua na temu Slobodana Miloševića. Mislim da je danas položaj pisca paradoksalno bolji nego je u vrijeme socijalizma i to zato jer je danas piscu, uglavnom ostavljeno da se bavi književnošću.”

Komentirajući odluke Švedske akademije i dodjele nagrada za književnost Peteru Handkeu i Olgi Tokarczuk, odnosno, oduševljenje ljevičara jer ju je dobila Tokarczuk i zgražanje zbog nagrade Handkeu, Jergović tvrdi kako je to tek grubo govoreći ideologija, međutim, u pitanju je diskurs ljudi koji ili ne čitaju ili naprosto nemaju talenta za čitanje.

Književnost je, smatra, Jergović, po svojoj prirodi angažirana, ali iznuđivanje angažmanom u književnosti, to jest, zahtijevanje od pisca da govori o onom ili onom, to je budalaština.

“Nema razlike između staljinističkih komesara nekad i ljudsko-pravnih komesara danas”

“I osim što je budalaština, to je pokušaj komesarskog djelovanja na književnost, jer kad je književnost u pitanju, mala je razlika između staljinističkih komesara od prije 50 i više godina i ljudsko-pravnih komesara iz našeg vremena.”

Ako vi, govori Jergović, nekom piscu prigovarate da se ne bavi temama migranata, ili ako mu prigovarate tretman žena u njegovim djelima, ili ako vam se ne sviđa što zanemaruje jednu vjerski ili nacionalni pluralizam, vi, zapravo, radite isto stvar koju su radili komunistički komesari u rana vremena jugo-socijalizma kada su od književnosti zahtijevali da bude partijina i da zastupa interese radničke klase i svjetskog proletarijata.

Kada je riječ o Olgi Tokarczuk, istaknuo je, u Knjigama Jakubovima dosta se bavila jednom velikom, židovskom temom, ali to je samo jedno njezino djela i jedna njena tema, jer se u drugim djelima bavila i onim drugim.

“Mi nemamo pravo tražiti od pisca da govoru na osnovu te jedne angažirane teme ili te jedne teme koja se nama sviđa ili ne sviđa, to onda zaista nije govor o književnosti.”

Kroz prošlost je Jergović imao i nekoliko žestokih obračuna s javnim i kulturnim djelatnicima u Hrvatskoj. S ove vremenske distance, u tom smislu, govori da ogroman dio onog što je radio, ne bi radio.

 “Ogroman dio onog što sam radio ne bih radio”

“Sreća Božja da se čovjek ne može s naknadnom pameću vraćati u prošlosti jer da je tako nešto moguće, ja ogroman dio onog što sam radio ne bih radio. Meni se čini da ne bih imao ni isti temperament, ne bih se družio s mnogim ljudima s kojima sam se družio, ne bih živio na mnogim mjestima na kojima sam živio i kad onako bolje razmislim – možda ne bih ni iz kuće izlazio.”

Problem s tom perspektivom, govori Jergović, je u tom što bi  u tom slučaju teško mogao biti pisac i teško bi mogao biti bilo što.

“Zato je puno bolje da se čovjek ne osvrće za onim što je bilo i da ne fantazira o tome kako bi mogao popraviti vlastitu prošlost ili kako bi mogao otkloniti zablude ili razočarenja iz svoje prošlosti. Sve to skupa je dio nekog životnog iskustva i sve to skupa element neke životne sreće jer se to uspjelo preživjeti. Na kraju krajeva, sve je to materijal za ili mogući materijal za književnost.”

Neviđeno je kakvim su debaklom, govori, završile njegove ideje o pravdi, multikulturalnosti, suživotu.

“Najveći dio onog u što sam vjerovao završilo je kolosalnim porazom”

“Najveći dio onog u šta sam ja vjerovao kao u neki osobni ideal i u što i dan – danas vjerujem, završilo je kolosalnim porazom. Ali to nije razlog u svemu tome da bilo što promijenim.”

Osim toga, čovjek se, smatra Jergović, s vremenom nauči kako smisao nije u pobjedi, jer ako pobjeđuješ, nađeš se usred rulje nedostojnih ljudi s kojima ne bi htio imati, zapravo, ništa u životu.

“A kada si poražen, onda se nađeš, među sve nekim jako, jako, jako malobrojnim, ali nekako lijepim i dragim svijetom. U ovo zadnje stvarno vjerujem.”

Na web-stranici Miljenka Jergovića često se, osim njegovih, mogu pročitati tekstovi i literatura brojnih autora iz regije, a među kojima je najveći broj onih mladih koji tek svoje priznanje trebaju dobiti. Jedan je to od rijetkih web-ova pisaca na kojem možete pročitati radove i drugih, a ne samo njenog vlasnika.

“Ne radim ja to zato što sam dobar čovjek, to radim što sam čitatelj, prije nego pisac. I ja objavljujem tekstove pisaca koje volim i na neki način promoviram pisce i umjetnike koje volim.”

To čini, kaže, zato što su u Hrvatskoj i širom regije propali časopisi za kulturu, novinske rubrike kulture ni na što ne liče, a kultura je na HRT-u jeziva.

“Onda sam odlučio da, naprosto, napravim, koliko je to u mojim mogućnostima, neko malo mjesto gdje će postojati kultura i književnosti po mojoj mjeri, makar to bilo i minijaturno i to je meni nešto.”

Bez obzira na nagrade i ugled kojeg Jergović uživa u Europi i svijetu, dojam je kako je u Hrvatskoj, među kritikom, zanemaren. Nakon što je objavljen roman Rod (2013.), njegov opus magnum zbog kojeg ima i epitet Andrića našeg doba, gotovo da nije bilo nijedne ozbiljne kritike tog djela.  Blago rečeno, kritika ga ignorira.

“Da, to je tačno. Oni bi iz nekog svog razloga bili sretni da ja ne postojim. Ili da,  još bolje, da me nekako mogu učiniti beznačajnim. S tom njihovom ambicijom, ja nemam nikakvih problema i to iz dva razloga: prvi je taj što se svaki magarac navikne na batine, pa sam se tako i ja navikao na njih, i drugi, puno važniji razlog je taj što onog trenutka kad se susretnem s vlastitom taštinom, lijepo pogledam šta se i kako o meni piše u Poljskoj, Njemačkoj, Italiji, Americi i drugim zemljama. Onda je moja taština više nego zadovoljena.”

“Dijelu sarajevske čaršije smeta što sam Hrvat”

Osim u Hrvatskoj, zadnjih nekoliko godina, čini se i kako Sarajevo, Jergovićev rodni grad, ima problem s njime.

“Nije, pogotovo, s moje strane najkorektnije govoriti da Sarajevo ima problem sa mnom, jer je u Sarajevu i dalje veliki broj mojih čitatelja i tamo su i dalje ti neki od rijetkih ljudi koji su u mojim knjigama upisane.”

No, u ovom je priči, kaže Jergović, sasvim druga stvar u pitanju.

“Ja nisam po mjeri onog ružnijeg dijela sarajevske čaršije, nisam po mjeri tamošnjih kleronacionalista, kao što nisam po mjeri tamošnjih tobožnjih građana koji su nacionalisti neke druge vrste. A zašto nisam po mjeri? Vjerojatno zato što ne pripadam njihovom krdu, ili što je još gore, ne pripadam nijednom krdu i ono što mislim i govorim i činim u vlastito ime.” 

“U BiH danas traje konstantno etničko pročišćavanje”

Prema Jergoviću, u BiH danas postoji nešto što bi se mogao svesti na strategiju etničkih pročistača, jer nakon što je u ratu na raznim stranama i različitim metodama provedeno etničko čišćenje, sada se provodi nešto što bi se moglo nazvati – konstantno etničko pročišćavanje.

“Ja njima ne odgovaram, ne samo zato jer ja takav kakav jesam, nego i zato što sam ja Hrvat. Postoji nešto kod tog novokomponiranog sarajevskog svijeta što je vrlo zanimljivo: jako su gostoljubivi prema Hrvatima iz Hrvatske i Srbima iz Srbije, a svakodnevno smo svjedoci po sarajevskim novinama i portalima kako se tretira ono malo viđenijih Srba i Hrvata u Sarajevu, ili kako se, gluho bilo, tretiraju Srbi i Hrvati iz ostalih dijelova BiH.”

Njegov je tekst “Može li čovjek biti Bosanac” izazvao brojne reakcije u bh. javnostima i bio je jedan od najčitanijih tekstova na webu. Na pitanje, može li čovjek danas stvarno biti Bosanac, Jergović odgovara kako u osnovi čovjek to može biti, ali da je problem što Bosne u kojoj čovjek može biti Bosanac nema ni na jednom pedlju bh. teritorija. 

“Tekst ‘Može li čovjek biti Bosanac’ je neka vrsta autocitata i replike na moj jedan prethodni tekst, onog tjedna nakon terorističkog napada na New York 2001.  sam napisao tekst i objavio ga u Jutarnjem listu pod naslovom ‘Može li čovjek biti musliman’. Nakon 18 godina kasnije sam napisao ’Može li čovjek Bosanac’. Ta Bosna u kojoj  čovjek može biti Bosanac je u ljudima. Dakle, ja u tebi mogu biti Bosanac.”

“Biti Bosanac, danas – netko tko nije Srbin i Hrvat”

Pritom, smatra Jergović, ono do čega je njemu u tom tekstu jako stalo i na čemu je inzistirao je to da je bosanstvo nešto što je inkluzivno, uključujuće, i da biste bili Bosanac, morate u obuhvat svog identiteta uzimati one druge, uzimati ljude koje ne volite. To, naime, znači biti Bosanac.

“U Sarajevu se, i u dijelovima Bosne, uobičajilo da je Bosanac netko tko nije Srbin i Hrvat što, osim što je opasno, je i veoma glupo.”

Sklonost fanatizmu tako je bliska društvima u BiH da ponekad djeluje kao da je to neki autohtoni bh. proizvod, međutim, Jergović ističe kako fanatizam nije nešto po čemu smo mi jako posebni nego da je to stanje stvari i kod puno sretnijih ljudi u puno sretnijim društvima.

“Mislim da je naša individualna obveza i da je stvar mentalne higijene imati u svakom trenutku na umu da u svakom od nas zaista postoji fanatik. I da bismo sve trebali činiti da pokušamo pripitomiti tog fanatika. Pritom, nije to nešto po čemu smo mi jako posebni –  to je stanje stvari i kod puno sretnijih ljudi u puno sretnijim društvima. Naš je problem što su naše okolnosti tako loše da bismo mi morali jako voditi računa o svom fanatizmu ne bismo li ih pokušali popraviti.”

Mi smo, smatra Jergović,  ljudi kojima se dogodilo već skoro sve loše što se moglo dogoditi, a da zapravo, nismo učinili skoro ništa da to osvijestimo.

Bošnjački i hrvatski nacionalizam u BiH danas se hrane jedan drugim. Jergović tvrdi kako se isto može reći i za politiku Hrvatske i Srbije.

“Isto se može reći i za politiku Hrvatske i Srbije. Jedna o drugoj su ovisne i to su, također, fanatizmi koji se međusobno hrane i polako se pretvaraju u identitete, jer danas, kada biste vi pokušali definirati ili objasniti strancu šta je to, zapravo, biti Hrvat, ne Hrvat iz BiH, nego iz Hrvatske, najprije biste mogli reći da je to onaj koji nije Srbin.”

U Bosni je, smatra Jergović, ista stvar samo na prostoru koji nije jasno teritorijaliziran.

“U BiH danas postoje dva entiteta i dva naroda – Srbi i Bošnjaci”

“Ili kako bi se to razumljivije reklo, na prostoru koji nije podijeljen. S tim da u Bosni, postoje dva entiteta, ne samo u teritorijalnom, nego i suštinskom smislu. Postoje Srbi i Bošnjaci. Učinjeno je apsolutno sve da Hrvati kao subjekt više ne postoje.”

Smatra da Hrvati u BiH, kao subjekt stvarno ne postoje osim što čine statističku većinu na jednom vrlo ozbiljnom komadu bh. teritorija.

“Tamo gdje nisu u većini, tamo su apsolutno obespravljena manjina. Kao što su, da se bolje razumijemo, obespravljena manjina i drugi i treći  tamo gdje nisu u većini. Ali na razini državne politike, danas u BiH postoje samo Bošnjaci i Srbi.”

Bilo je, prema njegovim riječima, jako ljupko ispratiti vijest kako je Predsjedništvo BiH de facto podržalo genocid kojeg Saudijska Arabija čini nad narodom Jemena, jer je to, zapravo, bilo prvi put da za neku svinjariju u BiH, Hrvati nemaju apsolutno nikakvu političku i moralnu odgovornost. To su, kaže Jergović, učinili, samo bošnjački i srpski političari.

Govoreći o specifičnostima Hrvata u BiH, spomenuli smo Hrvate u Srednjoj Bosni, a kojima je, po Jergovićevom mišljenju, teško i grozno, ali tvrdi i kako nije siguran jesu li oni i danas uspjeli artikulirati što se njima dogodilo.

“Nisam siguran da oni baš sasvim znaju ni šta im se dogodilo ’93. godine, ni šta im se događa danas. U svemu tome, postoji i nešto što je tipično za naš svijet: naši su ljudi savršeno nesvjesni bilo kakvog šireg konteksta do te mjere, da vi kad dođete u Žepče ili Vitez i kod nekog sjedite u kući i pričate s njim, vi često primjećujete onu vrstu arogantne hiper – suverenosti kao da ste kod nekog usred Zagreba.”

“Kontekst predstavljaju drugi”

Čim je on, govori Jergović, okružen s trojicom svojih komšija iste vjere i čim je on u svom hrvatskom zaseoku iznad kojeg je drveni ili kameni križ, on se osjeća najvećim hadžijom na svijetu. To je pogrešna stvar.

“Jer jednostavno, oni drugi predstavljaju kontekst –  ne u tom smislu da te oni mogu pojesti za doručak, nego u smislu da bi ti s njima trebao graditi svoj sviijet.To je, čini mi se, ono s čime problem imaju Hrvati u Srednjoj Bosni, ali ima ga i Hrvatska u Europi i na Balkanu.”

Čini mu se kako u kontekstu drugog ili šireg svijeta uspijevamo živjeti tek kada završimo kao bauštelci u Njemačkoj ili portiri u Irskoj.

“To je, zapravo, jedna globalna hrvatska, bosanska i balkanska tragedija.”

“Više nijedan komad zemlje ne osjećam svojim“

Nijedan komad zemlje, kaže Jergović, najiskrenije govoreći,  više ne osjeća svojim.

“Ali moje  je neko Sarajevo koje sam napisao i izmislio što također nervira moje dušmane jer me ne mogu iz njega iseliti. Moj je jedan cijeli imaginarni svijet Bosne i svih onih drugih teritorija koje smatram svojim. Moji su ljudi bez obzira na to da li me vole ili mrze. Moji su zato što su moja tema i što je možda najvažnije i najtužnije: moja je neka velika prošlost i neki ogromni kontingent sjećanja, porodičnih i svih drugih.”

Na pitanje što definira njegov svjetonazor i u što uopće vjeruje, Jergović ističe kako s jedne strane, nije vjernik, ali da je u kulturološkom smislu veoma obilježen time što je sadržaj vjere i što je, na neki način, mitološki inventar vjerovanja.

“O tome sam jako često mislio u zadnje vrijeme. I odgovor na to je vrlo kompleksan. S druge strane, meni se dugo činilo da sam ja nekakav ljevičar, ali sam onda počeo primjećivati da nigdje ne nalazim neke takve,  sebi slične ljevičare. Ama nijednog skoro. Opet, siguran sam sto posto da nisam desničar, a nisam ni onaj u sredini jer mi se oni naprosto gade, prema njima osjećam šovinistički otpor. A najmanje od svega bih mogao reći da sam ravnodušan –  nikada  ni u jednom trenutku nisam bio ravnodušan.”

Ako biste me pitali, govori Jergović, šta sam prije, Hrvat ili Bosanac, na to bih imao spremljen odgovor zato što sam ga čuo od pokojnog fra Petra Anđelovića.

“A taj je odgovor da sam prvo od to dvoje ono što ste vi spremni da napadnete. Na kraju, stjecajem okolnosti, nesretnih okolnosti, rekao bih da se i moj svjetonazor i identitet posve individualiziraju. Da je to većini ljudi savršeno neprihvatljivo.”

S tjeskobom i samoćom se, govori, susreće već skoro trideset godina.

“Ali čovjek se, na neki način, nauči živjeti s tim osjećajem osamljenosti, pogotovo, ako ima tu sreću, ili nesreću, da ga neki ljudi baš jako uvažavaju. Mene uvijek pomalo gane kad vidim da me cijene, ukratko, to me baš gane. Tako da ta usamljenost ima neki lijep kontekst.”

I on, kao i većina ljudi ima strahove od starosti i bolesti, ali ne primjećuje da su mu veći nešto su bili kada je bio duplo mlađi.

“Čini mi se da kontingent svojih strahova, onako u neizmijenjenom stanju, nosim sa sobom.”

“Pisanje je najrizičnija umjetnost”

Na neki način, vjeruje da mu je bilo suđeno da se bavim ovim čime se bavi, a sve drugo u vezi tog je, po njegovom osjećaju stvari, splet nevjerojatno sretnih okolnosti.

“Jer velika je sreća potrebna da neko uopće pročita ono što vi pišete. Pisanje je najrizičnija umjetnost. Jer vi kad ste slikar, vaša slika postoji sama za sebe. Isto kao što muzika koju neko svira postoji sama za sebe, a književni tekst ne postoji sam za sebe – on postoji u glavi onog koji ga čita, on je proizvod dvije kreacije. Kreacije pisca i čitatelja u čijoj se glavi taj tekst pretvara u niz slika. Ako je čitatelj tokmak, ako mu se slike ne rađaju u glavi, onda se pisac može ubiti. Gotovo je. Ništa ne postoji.”

Osim za pisanje, smatra i kako čovjek treba biti talent za čitanje, te da je to veliki i zapravo, vrlo posebno rijetki talent.

“Malo je stvarno talentiranih čitatelja. To je vrlo čudno pitanje. Sretao sam ih na raznim stranama, bili su različitih profesora i raznolike školske spreme. Veliki čitatelji kao da se rode s time ili što je vjerojatnije, kao da sami sebe odgoje za to. S druge strane, postoje tzv. profesionalci, ljudi koji su sveučilišni profesori književnosti,a potpuni su antitalenti za čitanje.”

Za Svetislava Basaru, Jergovićevog kolegu i pisca, Biblija je najvažnija knjiga – majka svih knjiga, čak i onih koje je ignoriraju ili omalovažavaju, a za njega je to ogroman i apsolutno nepregledni katolog priča, književnih tema, karaktera i cijelih svjetova.

“Ja bih mogao, kada bih živio sto ljudskih života, mogao bih sto ljudskih života potrošiti na ispisivanje romana, pripovjetkih i pjesama, najraznovrsnijih tekstova, po biblijskim temama i pričama. U tom smislu, meni je najprivlačnije i najuzbudljivije to kada se uzme neki motiv iz Biblije, ili kad se uzme neki čak jako poznat iz Biblije i kad ga se onda transformira u nešto što će čitateljima biti sasvim neprepoznatljivo. A što će, u osnovi, zapravo, biti ono isto. I još jedna stvar, ja u kući, u onom što se zove osobna biblioteka, imam pet ili šest različitih izdanja Biblije –  što znači da imam različite prijevode, jer je Biblija, pored ostalog, i riznica maternjeg jezika.”

Pritome, ističe kako nikad ne bi rekao hrvatskog jezika jer Biblije koje njega zanimaju su, zapravo, srpsko-hrvatske Biblije.

“I one su riznice nekoliko jezika, politički korektno govoreći. Jezično i poetski najljepša mi je slavna Vuk –  Daničićeva Biblija, prijevod Vuka Stefanovića Karadžića i Đure Daničića koji nije kanonski, ni u Katoličkoj ni Srpskoj pravoslavnoj crkvi, ali je jezično i u tekstu najveličanstveniji.”

Njemu zanimljivija osoba iz Biblije je novozavjetna – sveti Pavao.

“Ako se smije tako reći, zato što je najmoderniji. Njegove dileme i problemi, njegova sagrešenja, što bi rekli pravoslavci, rekao bih da pripadaju 20. stoljeću i on je lik našeg doba.”

Na jedan drugi način, napominje, sveti Petar je lik našeg doba.

“I baš sam sad, o tome nešto pisao, pišući o Balaševićevoj pjesmi ‘Tri put sam video Tita’, pa sam pisao o tome kako je Petar tri puta izdao, ili lijepim biblijskim, tačnije rečeno, zataji Krista. Taj momenat, kako je on, na toj mračnoj avliji, među tim svijetom, pored te vatre, tri puta zatajio da ikakve veze s tim što su ga unutra uveli na ispitivanje, ima, to je genijalno. Jer nije, on se zatekao među tim drugim svijetom, tipičnom našom svjetinom i odjednom nije bilo Mesije i ništa on, zapravo, nije zatajio.”

“Sveti Petar lik našeg doba”

Njemu se, tvrdi Jergović, u tom trenutku činilo da  to ne postoji, da toga, zapravo, nema.

“To je efekt revolucije, svake revolucije, jednako kao što su ’91. ili 41’. ljudi potpuno presvrnuli i promijenili svoje svjetonazore i sve svoje i s onim prethodnim nisu imali ništa, tako je u sekundi, Petar zatajio Krista, samo što je Petrovo međuvrijeme, taj Petrov intermezzo trajao kratko i odmah je nastupila nova revolucija. A ovo naše traje za ostatak života. Više je sv. Petar lik našeg doba njegovog mi njegovog, puno, puno više nego mi njegovi.”

Napominje kako je danas opće vjerovanje da nije dobro imati razumijevanja za druge jer si onda slab, izdajnik.

“Na kraju krajeva, ako imaš razumijevanja, onda nisi ni domoljub, nisi feministkinja, nisi ni muško, ni hetero, ni homo. Onda si, jednostavno, loš u svakom pogledu. Problem je s ljudima što će oni reći, uvrijedit će se i ponavljati da, naravno, imaju razumijevanje, a kad onda malo zađemo u to za koga oni imaju razumijevanja, da imaju samo za svoje i sebi slične, to nije poanta razumijevanja, razumijevanja treba imati za onog koji ti je najstraniji.”

Isto kao što misli da, biti čuvar brata svojega, znači biti čuvar onog kojeg mrziš kao psa.

“Nevjerojatno je kako ti bajni katolici hrvatski, u Hrvatskoj i Srednjoj Bosni, o Hercegovini da ne govorim, kako se oni ubiše sa svojim vjerskim znanjima i čitanjem Biblije, a nisu uspjeli skontati najjednostavniju moguću stvar: šta znači biti čuvar brata svojega? Šta znači pobrinuti se o njemu, imati razumijevanje, a ne zatući ga sjekirom, kamenom i toljagom?”

Imati savjest, ističe Jergović, nema tu velike razlike između ovog i onog stoljeća.

“Da li je  savjest uvjet  naše slobode, to je zanimljivo pitanje. Neki su povjerovali u to da je uvjet našeg ropstva, jer čovjek koji je slobodan od savjesti, njemu jedino policija i sud još mogu stati nekako u kraj, mimo tog, njegova je sva sloboda ovog svijeta da radi ono što ga je stvarno volja.”

“Po savjesti smo ljudi”

Napominje, s druge strane, po savjesti smo ljudi, po mašti, imaginaciji, mi smo ljudi, a ne muhe.

“Ako ostajemo bez savjesti, onda, zapravo, ostajemo i bez imaginacije. Onda, ako se tako to može reći, prestajemo biti ljudi. I gubimo bilo kakvu mogućnost da budemo, onako, malo sretniji jer nije kao što budale misle, savjest, nužno čovjekov neprijatelj i onaj ko čovjeka naokolo goni u grešnu dušu. Bez savjesti ne možeš biti sretan.”

Na onaj svijet bio ponio neku jako debelu i sadržajnu knjigu da ga pred vječnošću može zainteresirati jer je to dugo vrijeme za čitanje.

“Moj  je svijet sačinjen od Ive Andrića”

Andrićeva Travnička hronika bila bi knjiga koju bi ponio na onaj svijet, ali pod uvjetom da je  može zaboraviti svaki put kada je pročita.

“Ovog trenutka je mog odgovor prilično predvidljiv, a to je da bi to bila Travnička hronika. Svijet iz kojeg sam ja nastao, svijet kojeg doživljavam kao svoj svijet, svijet mog jezika, i na kraju, ja sam – sve je to, u najvećoj mjeri, sačinjeno od Ive Andrića.”

Čini mu se, kako je recimo, Andrić ona tačka razlikovanja između nas koji smo iz Bosne i recimo, ljudi koji su iz Zagreba.

“Oni ako su Andrića i čitali, oni su ga čitali kao da čitaju Orhana Pamuka ili nekog drugog pisca. Tako daleko, to što Andrić piše nisu oni, ne samo u teritorijalnom, nego u nekom, puno dubljem smislu. To je, jednostavno, njima jedan beskrajno dalek svijet. I meni je to saznanje bilo na neki način jako dragocjeno. I zapravo sam po Andriću, počeo razlikovati njih od sebe i sebe od njih. I tu su, recimo, prestali moji nesporazumi s tim svijetom.”

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close