Knut VOLLEBAEK: Srebrenički krvnici su vjerovali da imaju pravo ubijati

Hiljade ljudi će se 11. jula okupiti u Srebrenici, gradu na istoku Bosne, povodom obilježavanja godišnjice masovnih ubistava koja su se na tom mjestu odigrala u julu 1995. godine.

Taj zločin, svojim obimom i sistematskim pogubljenjima, predstavlja izazov za sistem vladavine zakona ne samo u ovom bosanskom gradiću nego i daleko šire. Nedopustivo je da obilježavanje ove godišnjice bude praćeno samo izrazima zabrinutosti i upućivanjem sućuti.

Jedna od najšokantnijih činjenica u vezi sa srebreničkim genocidom je to što su počinioci vjerovali da će se izvući nekažnjeno. Prema svjedočenjima na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i Sudu BiH, masovna smaknuća su obavljali u smjenama, pravili pauzu za cigaretu i međusobno čavrljali dok su čekali da se ohlade mitraljeske cijevi prije nego opet nastave svoj krvavi čin. Dopustili su, čak, i da ih snimaju.

Čini se da su u jesen 1995. godine, kada su se počinioci vratili sa mašinama u pokušaju uništavanja dokaza o počinjenom zločinu premještanjem tijela iz jedne masovne grobnice u druge, sekundarne grobnice, još uvijek vjerovali da će to biti dovoljno da izbrišu inkriminirajuće dokaze. Ponašali su se kao da zakon više ne postoji. Vjerovali su da mogu ubijati nekažnjeno, da su prava i humanost drugih poništeni.

Opremljeni oružjem, vjerovali su da imaju pravo ubijati. Na sličan način, danas, dvadeset godina nakon zločina u Srebrenici, masovna ubistva nailaze na patvorenu osudu političkih ili pseudo-religijskih ideologija dok podrivaju temeljna načela društava zasnovanih na zakonu.

Proces uvođenja – ili vraćanja – vladavine zakona u Bosnu i Hercegovinu je spor i nekompletan, ali traje gotovo dvadeset godina bez prekida. Pred Sudom BiH našlo se 50 optuženih za ratne zločine počinjene u i oko Srebrenice u julu 1995. godine; dvadeset osoba, uključujući Slobodana Miloševića, Ratka Mladića i Radovana Karadžića bili su dio suđenja za ratne zločine počinjene u Srebrenici na MKSJ-u. Suđenja Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću još uvijek traju.

Sudski procesi su otkrili prepoznatljiv model među počiniocima genocida. Oni pokušavaju dehumanizirati svoje žrtve i potpuno izbrisati njihov identitet. U slučaju Srebrenice to uključuje pokušaj sakrivanja tijela ubijenih ogromnih razmjera. Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP), osnovana 1996. godine kao pokušaj da se pomogne vladama u procesu pronalaženja 40.000 osoba koje su nestale u sukobima na tlu bivše Jugoslavije, uspješno se suprotstavlja tom šokantnom pokušaju lišavanja žrtava vlastitog identiteta.

Rezultat ICMP-ovog rada je pronalaženje i identifikacija više od 70 procenata ukupnog broja nestalih osoba u bivšoj Jugoslaviji. U Bosni i Hercegovini su pronađene i identifikovane 23.000 od 31.000 nestalih. Od oko 8.000 prijavljenih nestalih osoba iz Srebrenice, pronađeno je i identifikovano 6.930 njih.

Pronalaženje i identifikacija nestalih i ubijenih neće ih vratiti u život. Ali hoće osujetiti pokušaj ubojica da izbrišu identitet svojih žrtava, a ožalošćenima pruža utjehu u vidu dostojnog ukopa njihovih bližnjih i prilike da pokažu ljubav i poštovanje prema onima žrtvama okrutnosti i zla.

Ja ću 11. jula biti u Srebrenici i suosjećati sa svima koji tuguju. Svjedočit ćemo ukopu još 100 identifikovanih osoba.

Tugovat ću sa porodicama nestalih i ubijenih, svjestan da se radi o nečemu što se tiče svih Evropljana pa i stanovnika drugih kontinenata, a ne samo Srebreničana i Bosanaca i Hercegovaca.

U interesu je civiliziranih društava iz cijelog svijeta da razumiju šta se u julu 1995. godine dogodilo u Bosni i Hercegovini i zašto se to dogodilo. Zakon koji je tada pogažen je isti onaj u kome i danas tražimo zaštitu.  Zakon koji je od tada odbačen i ignoriran. Zakon koji danas odbacuju i ignoriraju naoružane grupe širom svijeta. Afirmacija i primjena vladavine zakona je ono što nas, na kraju, razlikuje od tih naoružanih grupa; to je ono što nas od njih štiti.

Knut VOLLEBAEK