Književni prikaz: O teologiji i politici

Imperativ utemeljitelja časopisa je razumijevanje kako je javna teologija rezultat rastuće potrebe da teologija bude u interakciji sa javnim pitanjima suvremenog društva.

Piše: Dino Abazović

Javna teologija nastoji uključiti se u dijalog sa različitim akademskim disciplinama poput politologije, ekonomije, kulturnih studija, religijskih studija, ali i sa spiritualnošću, globalizacijom, i konačno sa društvom općenito. John De Gruchy stoga u jednom od uvodnih tekstova iz prvog broja časopisa formulira sedam teza djelatne javne teologije. Ovom prigodom interesantnom se čini druga teza u kojoj stoji: “dobra praksa javne teologije zahtijeva jezik koji je dostupan osobama koje ne pripadaju kršćanskoj tradiciji, i koji je uvjerljiv sam po sebi; ali isto tako treba da se obraća kršćanskim kongregacijama na jeziku kojim javne debate dovodi u vezu sa tradicijom vjere” (De Gruchy, str. 39-40).

Politički katolicizam

Ne tvrdim da je tadašnje uredništvo Oslobođenja sa kojim je Šarčević surađivao tri godine “očekivalo” javnu teologiju na djelu (“Zečevi, zmije i munafici” su knjiga ukoričenih tekstova koji su pisani u periodu 2007 – 2010. za objavljivanje u Oslobođenju, plus dva druga teksta — dodatak i epilog), niti tvrdim da je Šarčević imao namjeru ispisivati ih da bi ih neko kategorizirao kao javnu teologiju, ali u mojim uvidima i čitanjima to jeste upravo to. No, još jedna čini mi se interesantna paralela – francuski su biskupi svojevremeno napisali pastoralno pismo naslovljeno “Rehabilitirati politiku”! Nekadašnji kardinal Jorge Bergoglio (današnji Papa Franjo) u razgovoru sa rabinom Abrahamom Skorkom iz Buenos Airesa 2010. godine daje osvrt na to pismo i smatra da politiku doista treba rehabilitirati jer je izgubila svaki ugled — za njega je politika najviši oblik društvenog dobročinstva, a ljubav prema društvu izražava se političkim djelovanjem za opće dobro!

Javna teologija ili ne, rehabilitiranje politike ili ne, tekstovi u ovoj knjizi ipak su prije svega o teologiji i politici. Doduše, sam Šarčević u autorskom uvodu napominje da je jedna vrsta hermeneutičkog ključa pomoću kojeg će biti razumljivije zbog čega je pristao pisati za dnevne novine i baviti se temama kojima se bavi tekst koji je dat kao epilog knjige – “Lukavstvo svetog? Osvrt na politički katolicizam u djelu Željka Mardešića”. Nota bene, Šarčević je “proveo dragocjeno vrijeme prijateljskog dijaloga i učenja” (str. 5) sa Željkom Mardešićem koji je jedan od najznačajnijih religiologa našeg govornog područja. Dakle, ova knjiga je prije svega prožeta kritičnošću prema političkoj religiji! Ali ne samo to.

Širok je dijapazon, pa su tako značajno prisutne teme poput intelektualaca i javnosti, zločina i kazne, oprosta i suočavanja s prošlošću, ali i političkog ustroja države, djelovanja političkih partija i ključnih političkih aktera, a napose onih sa hrvatskim predznakom. Međutim, da ne bi bilo zabune, već u prvom tekstu Šarčević upozorava pitajući se (nas): “Krije li se opasnost u dodavanju pridjeva: njemački, srpski, hrvatski, bošnjački, bosanski, ili je sve u sadržaju i cilju pridjeva? Ima li u pridjevu mjesta za druge?” (str. 8) Biti kritičan, ne i kritizerski, prema “svojima” u mojim uvidima polazna je pozicija za moralno opravdano dodavanje prefiksa, i to je prva konstanta u Šarčevićevom rukopisu. Jer ono čega je autor itekako svjestan, pa stoga ciljano dodaje pridjeve tamo gdje i pristaju, a pri tom nije u kontradikciji sa samim sobom, jeste stanje sa javnim mišljenjem kod nas. Po njemu, “…dok se prema sebi i svojima postavljamo s autocenzurom, s ljubavlju bez istine, dotle nema nikakve cenzure, čak ni elementarne odgovornosti za riječ u odnosu na druge. Prema njima je dopušteno, pa i poželjno, izmišljati neistine i mrziti ih. Laž i kritizerstvo prema drugima, a pristrana ljubav i odsutnost samokritičnosti prema sebi i svojima matrica su stvaranja našega javnog (ne)mišljenja.” (str. 26)

Slijedeća gradivna tema koja se provlači kroz čitavu knjigu svojevrstan je “rascjep u svetom” (Mardešić), odnosno “oholost u najsvetijem” (Šarčević). Reduciranje religijskog identiteta na nacionalni, ali na način “unutarnjeg krivovjerja”, u koje po Šarčeviću prije svega spada “nacionalizam – ideologija u kojoj nacija zauzima mjesto Boga” nije ništa drugo do religiozna patologija. A posljedice takve patologije su strahovite – “što je vlastito zlo veće, nacionalizirana ga vjera više niječe. U nacionaliziranoj vjeri grijesi i zlo koji se čine drugima, vrhunac su kreposti i čovještva” (str. 63). Tako kod Šarčevića ni tu nema dileme, u pitanju su “oholi politički vjernici” koji govore povišenim tonom ako govore, a kad šute, njihova šutnja je gorka i nemirna.

Između ostalog, i zbog toga je, po autoru, u Bosni i Hercegovini sve pokušano osim pomirenja! A pomirenje koje on zaziva jeste zapravo društvena katarza i to, ponovo krajnje dosljedno, na koju ukazuje nakon izricanja haške presude hercegbosanskoj šestorci — “… s Haagom i bez njega, nužno je osloboditi se svih ratnih ideologija i krenuti k denacifikaciji našega podjeljenog društva. Ova je presuda možda jedna od onih neponovljivih prilika da se pogledamo u ogledalu tuđe patnje, da se zasnuje transetnička memorija naše zajedničke tragedije kako bi se ušlo u žuđenu društvenu katarzu.” (str. 238)

Ali naše su religioznosti po svoj prilici u svemu tome potpuno zakazale jer su su postale “…kompenzacijski mit i terapeutski recept za društvenu nepravdu, za konfliktne međunacionalne odnose…”, jednako kao što su i “…ateizam, a osobito teizam, više izvanjske i društveno podržavane statusne forme, poželjne ideal-uloge i poze”.

Ekumena supatnje

Stoga ima li smisla upitati za lijek? Iako bi mnogi danas potpisali da je lijek u poniznosti, Šarčević demaskira i takvu poziciju, jer se oholost nerijetko najbolje skriva u poniznosti, u najsvetijem. Baš zato je oholost u spoju sa nacionalizmom po njemu kolektivna patologija savršenosti! Jedini i radikalan odgovor, očekivano ili ne, koju autor zagovara jeste ljubav (agape) – “ljubav prema onima od kojih mislimo da smo bolji, izlazak prema onima koje preziremo i mrzimo, konkretno gostoljublje i pomaganje. Jedino takva ljubav nadilazi naše savršeno nacionaliziranje vjere i lijek je našeg najgoreg zla – oholosti. Jer jedino je smisleno činiti ono što nas nadilazi.” (str. 64)

Ono što vjerujući najčešće asocijativno rezonuju kad se pomene “ono što nas nadilazi” jeste Bog! Franjevac i svećenik, profesor pastoralne teologije i katehetike na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu Ivan Šarčević ovako piše: “Ima li Boga? Najviše ga se susreće u ‘ekumeni supatnje’, u kriku nedužnoga koji za vjernika može značiti molitvu odsutnome Bogu, a za ateista proklinjanje i Boga i ljudi. I za jednog i za drugoga najljudskije pitanje: Zašto? Teologija danas nema zadaću da odgovori na to pitanje, nego ga najprije čuti, osloboditi ga od zaglušujućih politikantsko-religioznih i burzovnih glasova i dati mu barem da odzvanja.” (str. 52)

Napisano među koricama “Zečeva, zmija i munafika” oslobađa i odzvanja!

Oslobođenje