Klaus Mertes SJ – Što se u Crkvi mora mijenjati?

Seksualno nasilje, klerikalna moć, rimski centralizam, moralni nauk otuđen od života: vjerodostojnost Katoličke crkve se enormno srozala, jer se ona samo vrti oko sebe. Nužno je obraćenje.

Povjerenje je uzdrmano. Ne samo povjerenje u Crkvu, nego i povjerenje u Crkvi. U toj situaciji Katolička crkva stoji pred izazovom zvanim paradoks povjerenja. On glasi: povjerenje se ponovo ne stječe, ako je nekome stalo samo da ponovo stekne povjerenje. Povjerenje se ponovo stječe samo ako se hoće više od tek ponovnog stjecanja povjerenja.

Već riječ »ponovo« vodi u zabludu. Kad je povjerenje izgubljeno, ne postoji više nekakvo obično »ponovo ili natrag«. U bol zbog gubitka povjerenja spada iskustvo nepovratnosti gubitka. Uzdrmanost se najprije mora priznati i prihvatiti u svoj njezinoj dimenziji. »Što nije prihvaćeno, nije otkupljeno« – već su stari to znali.

Gubitak povjerenja tiče se Katoličke crkve kao cjeline, do njezinih najnutarnjijih krugova. Frankfurtski gradski dekan Johannes zu Eltz u vezi s limburškom krizom oko biskupa Franz-Petera Tebartz-van Elsta govori o unutarcrkvenom »taljenju jezgre«. I seksualne zloupotrebe su na vidjelo iznijele sistemske probleme, da je povjerenje uzdrmano ne samo na rubovima, nego i kod onih koji čine najvjerniju publiku Crkve. Rimska kurija je u širokim dijelovima Crkve dramatično izgubila svoju vjerodostojnost zbog dugogodišnjeg autoritarnog stila upravljanja, pogrešnih odluka pri popunjavanju biskupskih stolica, »Vatileaksa« i drugih skandala.

Kad se o tome govori, riječ je o nečemu što je više od »kritike Crkve« kakvu susrećemo u talk-showima. Riječ je o žaljenju, o brizi iz solidarnosti s Crkvom za čiji oblik i sudbinu netko nije ravnodušan – ne samo s obzirom na Katoličku crkvu u ograničavajućem smislu riječi, nego i glede budućnosti čitavog kršćanstva. Odavno se naime nalazimo na jednoj lađi ekumene.

Paradoks povjerenja moglo bi se i drukčije formulirati: Ni u krizi povjerenja ništa ne garantira da će Katolička crkva izaći iz svoje narcisoidne vrtnje oko same sebe, o kojoj je progovorio kardinal Bergoglio u svom govoru na konklavama u ožujku 2013, prije no što je izabran za papu; dapače samo tematiziranje krize povjerenja dade se uvući i iskriviti u vrtlogu narcisoidne vrtnje – kuknjavom i tuženjem nad gubitkom povjerenja, taktičkim priznanjima i promjenama u imidžu, cinizmom ili sektaškim samosažaljenjem s motom: »Mi smo žrtve«.

No, sve to ne pomaže, nego samo pojačava problem. Narcisoidna vrtnja oko sebe je u svakom slučaju velika moć, kojoj se ne izmiče tako lako.

 

Svako obraćenje je i političko

 

Tko pripada Rimskoj crkvi, ne može se zadovoljiti riječima da je problem narcizma samo problem drugih u Crkvi. Svima se naprotiv postavlja pitanje o vlastitoj upletenosti u vrtnju Crkve oko sebe same. Pitanje o izlazima iz sistemskog narcizma tiče se dakle svih – iako sasvim posebno hitno onih koji u Crkvi vrše službe, jer oni na vidljiv način predstavljaju cjelinu Crkve. Zbog toga se prvi korak iz zamke ekleziološkog narcizma mora napraviti u prvom licu jednine.

U tom kontekstu je posebno zanimljivo da svoj intervju s isusovcem Antoniom Spadarom u rujnu 2013. papa Franjo započinje rečenicom: »Ja sam grešnik«. On te riječi ne ostavlja samo kao izreku, nego konkretizira, kada recimo ukazuje na svoj raniji autoritarni stil upravljanja, kojim je naštetio sebi i drugima. U biografiji Bergoglia očito postoji obraćenje.

To je u skladu s biografijama mnogih reformatora Crkve. Uglavnom su potjecali iz tradicionalnih miljea, u kojima su »kršćanski« bili zaštićeni, dok nisu kroz neki događaj bili izbačeni iz svoje ustaljenosti. Franjo Asiški susreće gubavca – to mijenja njegov pogled na njegov dotadašnji kršćanski život u trgovačkoj obitelji. Na bolesničkoj postelji Ignacije Lojolski otkriva nutarnje osjećaje i njihovo duhovno značenje – to ga od vojnika mijenja u hodočasnika. U ponoru svoje depresije Terezija Avilska otkriva kontemplativnu molitvu – od gospođe u samostanu postaje strastvena tražiteljica Boga, koja napušta društvene i crkvene klišejske uloge za žene. Friedrich Spee sluša ispovijedi žena koje su kao vještice osuđene na lomaču – otvara se uznemirujućoj misli da ne postoje procesi protiv vještica zato što postoje vještice, nego da vještice postoje zato što postoje procesi protiv vještica.

Spomenuta obraćenja, koliko god da su najprije osobna, nisu dakako samo privatna iskustva. Ona su dapače povezana sa spoznajama o društvenim i crkvenim kontekstima u kojima se događaju. To obraćenju daje »političko« značenje, pogotovo što se ni vlastita upletenost u te sklopove ne može kroz osobno obraćenje prevladati s danas na sutra. Ta spoznaja je, koliko god bolna, istodobno najbolji lijek protiv novog narcizma obraćenika – a onda ujedno i pogonska snaga za vizije obnove Crkve i društva i ne samo za privatno obraćenje.

Gdje se danas zbivaju takva obraćenja? Kada izbjeglice pokucaju na moja vrata, otkrivam da je »utvrda Europa« pred svojim vratima. Kad u mom razredu sjede djeca i mladi koji su začeti in vitro, tada o toj temi više ne mogu govoriti kao nekoć u svom seminarskom radu iz moralne teologije. Kada se roditelji muče s time što njihov sin ili kći žive u istospolnom partnerstvu, onda pri listanju Katoličkog katekizma i sam ostajem bez riječi. Kada sam suočen sa sudbinama žena u patrijarhalnim klanovima, otkrivam da i ja sam kao svećenik živim u jednoj maskulinističkoj strukturi. Kada ljudi istupaju iz kršćanskih sektaških pokreta i svjedoče o autoritarnom duhovnom vođenju, onda spoznajem svoju vlastitu i svecrkvenu sklonost prema kultu ličnosti i podvrgavanju autoritarnim ličnostima, koje nastupaju sa zahtjevom da mi govore u ime Božje. Kada čujem da ima biskupa kojima je katolička obitelj s više djece vrednija od tri muslimanske obitelji, tada u sebi i u Crkvi nailazim na vlastite strahove od prevelikog broja stranaca.

Takva iskustva su zadnjih godina nove reformske skupine istaknule sa starim i novim temama u Katoličkoj crkvi. Njihova duhovna legitimnost je velika, upravo zato što su prošle kroz proces obraćenja i u njemu ostale.

 

u crkvi_covjek_uomo

 

Prijeteća šutnja hijerarhije

 

Jedna prijateljica ispričala mi je slijedeću priču: »U kölnskoj katedrali može se vidjeti glasovita Lochnerova slika. Tri kralja kleče pred djetetom Isusom. Kakva izražajnost: Moćnici svijeta ponižavaju se, čine se malenim pred jednim djetetom. Ove godine (2012) ›smjela‹ su tri koledara (Sternsinger – djeca koja pjevaju u ophodu za Sv. tri kralja) poći k papi u Rim. Praćeno je velikim izvješćima. Kakva je slika odatle poslana? Troje djece kleče pred starim čovjekom. Izgleda da je tu učinjen poneki zahvat u našoj ikonografiji. Kao sudionica na jednom seminaru o prevenciji spomenula sam tu razliku i ukazala na to da bismo u Katoličkoj crkvi morali razmisliti o našim slikama, s kojima se inscenira moć. Veliko uzbuđenje. Pa što bi sad trebalo, kakve to veze ima sa zloupotrebama… Tipično katolički: Isti voditelj, klerik, koji me na plenumu ukorio, prišao mi je u pauzi i rekao mi da sam bila u pravu. Također je uvijek bilo neugodno kad su se u katedrali pred biskupom morali naklanjati i klečati…«

Zloupotreba moći često ide pod ruku s insceniranjem moći. Otkriće seksualnog nasilja mnogim je katolicima stvorilo senzibilniji pogled na to – povrh teme seksualnog nasilja; ono je »samo« jedan slučaj zloupotrebe moći i povjerenja, premda posebno užasan. No, zloupotrebe moći i insceniranja moći na mnogim mjestima crkvenog života nastavljaju se jednako – često potpuno neimpresionirani pokušajima sadašnjeg pape da postavi drukčije naglaske.

Limburška kriza je to primjerno pokazala sve do najnutarnjijih vatikanskih krugova. Ni ovdje nipošto nije sve gotovo suspenzijom jednog biskupa, ako se stvarno želi prihvatiti izazove koji se nalaze u tom procesu. Insceniranja, koja su pratila taj slučaj, nude mnoštvo simptoma od kojih bi se moglo započeti s razgradnjom prekoračenja duhovne moći i duhovne službe.

I u drugim se kontekstima duhovna zloupotreba moći nastavlja kao i prije. Postoje izvješća o onima koji su istupili i bili žrtve autoritarnih crkvenih skupina i za ta se izvješća u međuvremenu počinje zanimati i sekularna javnost. Zastrašujući je pri tome strah onih koji su istupili da ne budu prepoznati – što daje stigmu izdajnika. Izviješća žrtava prati prijeteća šutnja iz hijerarhije. Svi ti mehanizmi su dobro poznati iz obrade seksualnih zlostavljanja.

Put iz zamke moći je otvoren: Crkva bi trebala i kod sebe primijeniti načelo supsidijarnosti (ono što može autonomno regulirati niža jedinca, to bi joj trebalo omogućiti i da čini); potrebno je: transparentni postupak pri imenovanju biskupa (Kölnska crkvena inicijativa je nedavno predložila postupak za to); ograničenje trajanja službe (papa Benedikt XVI. je svojim povlačenjem zapravo već otvorio vrata za to); prevladavanje muškog klera (Centralni komitet njemačkih katolika predložio je pripuštanje žena na đakonsko ređenje; imenovanje žena za kardinale bilo bi odmah moguće bez problema); nadležnost civilnih sudova; dijeljenje vlasti i postupak kontrole moći; ovlašćivanje laika za vođenje zajednica, dopuštanje propovijedanja laika u euharistijskom slavlju, preuređenje ovlasti u financijama, jačanje mehanizama kontrole; neovisne istražne komisije i u rimskoj Kongregaciji za vjeru pri razjašnjenju seksualnih zloupotreba; odricanje od geste sveznanja, upravo u pitanju Boga. U svemu tome bi do apsurda centralizirana moć danas mogla biti razdijeljena i predana, da bi se mogla spustiti na zemlju i služiti.

Crkva nije svrha sama sebi. Narcizam pak sve podređuje sebi. Crkva koja se vrti oko sebe same na koncu, bez obzira o čemu govori, završava uvijek kod sebe same kao pravog sadržaja svog navještaja. Nada evanđelja kaže da se narcizam može svladati u susretu s onim drugima Crkve: s drugim čovjekom, sa svijetom, s Bogom. Ako se ostvari takav susret, onda Katolička crkva također ima novu šansu da njezin navještaj napokon opet završava kod nečeg drugog, a ne kod nje same. Sasvim usputno bi onda prevladala i svoju krizu povjerenja.

 

(Klaus Mertes, rođen 1954, katolički je svećenik i član Isusovačkog reda (SJ). Trenutno je ravnatelj Zavoda St. Blasien u Schwarzwaldu. Kao rektor isusovačke gimnazije Canisius-Kolleg u Berlinu pokrenuo je 2010. razotkrivanje slučajeva seksualne zloupotrebe u Katoličkoj crkvi)

Objavljeno u njemačkom časopisu Publik-Forum, 10/2014. Prijevod s njemačkog: Miro Jelečević.

Prometej.ba

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close