Kultura

Konstrukcije koncepta ‘bosanski ponos’ u elektronskim medijima u BiH

Bosna i Hercegovina je mlada država sa mnoštvom problema. Kao takva, umjesto da se bavi rješavanjem konkretnih problema svojih građana, ona često pokušava konstruirati i osnaživati nacionalni identitet u prostoru definiranom varijablama straha i nacionalnog ponosa. Sklonost ovim varijablama u medijskim reprezentacijama dovodi, naravno, do opće patriotizacije medija nauštrb inteligentnijim sadržajima koji bi stimulirali čitatelje i čitateljke da razmišljaju izvan suženog patriotskog okvira.

(Alan Pejković – media.ba)

Ako zanemarimo konstantno stvaranje straha, prastaru strategiju koja se povremeno fokusira na unutarnje, a povremeno na vanjske neprijatelje, konstruiranje artificijelnog nacionalnog/državnog ponosa je uobičajena pojava i na političkom, i na medijskom planu u Bosni i Hercegovini, kao i drugim državama Balkana. Na političkom planu, posljednja glasna reakcija sa karakteristikama bosanskog ponosa se dešavala nakon nedavne nerelevantne izjave hrvatskog političara Zorana Milanovića o strukturi BIH na koju su se upecale dežurne galamdžije sa političke scene BIH, stvarajući gordi vakum u kojem se narednu sedmicu-dvije moglo vatreno polemizirati, i naglašavati ultrapatriotski osjećaji koji uvijek dobro dođu u predizbornim danima. Takva prepucavanja se pojavljuju i u državama sa višim stepenom demokratije od Bosne i Hercegovine pa im ovdje nećemo pridavati previše pažnje.

Znatno je zanimljivije medijsko konstruiranje nacionalnog ponosa, izraženije na Balkanu, i konkretnije Bosni i Hercegovini, nego u većini drugih država u Evropi. U elektronskim medijima se pritom koristi čitav niz različitih strategija koje naglašavaju uspješnost figure Bosanca, često kroz prizmu genetske superiornosti nad drugima. Neke od ovih strategija su posebice vezane za dijasporu koja postaje neka vrsta transformativnog ogledala koje daje pozitivnu sliku onoga kakva bi matica mogla biti. Neku vrstu balansa za permanentno bosanskohercegovačko sivilo.

Možda najkompleksnija podvrsta narativa nacionalnog ponosa su oni sportskog karaktera. Članak o Admiru Čejvanoviću, prvom ragbisti iz Bosne i Hercegovine, koji nastupa za Kanadu, naglašava, kao i sve slične priče, da osoba u pitanju osjeća i pripadnost matici, i živi u konstantnom stanju ljubavi prema BiH, bez obzira da li se istovremeno osjeća i sastavnim dijelom svog novog kulturološkog rama. Takav narativ, ovoga puta smješten u dijasporski okvir, je fokusiran na težinu puta kojim je osoba stigla do uspjeha, i na njeno konačno herojstvo koje je, po definiciji, značajno za cijelu Bosnu i Hercegovinu, iako često ne možemo shvatiti zašto.

Posebna pažnja se pridaje sportskim ikonama čiji je značaj za konstrukcije nacionalnog ponosa nemjerljiv. U ovu grupu se ubrajaju fudbaleri Džeko i Pjanić, košarkaši Teletović i Nurkić, teniser Džumhur i atletičar Tuka, između ostalih. Prema ovim sportskim ikonama se javnost odnosi na naglašeno emocionalan način, dižu se u nebesa kad postižu sportske uspjehe, ali i kritiziraju oštro i sa svih strana, ako naprave nešto što se u očima javnosti definira kao pogrešan korak (Džumhur je, recimo, izazvao buru u javnosti priznavši da nije musliman).

Posebno je zanimljiv nastup Amela Tuke na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru jer se očekivalo da će ući u finale utrke na 800 metara, što bi bio još jedan uspjeh bosanskohercegovačkog sporta. Pošto u tome ipak nije uspio, napravljen je medijski zaokret i umjesto kritiziranja Tuke na sportskom planu, u priču je uveden religijski aspekt koji je ublažio gorčinu poraza i pretvorio sportski poraz u moralnu pobjedu i naglašavanje odanosti vjeri, kako se može vidjeti iz Tukinih riječi:

”Ono što mene uvijek drži čvrsto na nogama je činjenica da vam nekad Dragi Bog podari uspjeh i tako vas stavi na veliko iskušenje, a ponekad vam i ne da baš uspjeh ali vas time opet stavlja na iskušenje… ostaju samo oni koji čvrsto vjeruju!!!”

Uz redovnu patriotsku poštapalicu ”Ruka mi na srcu, a u srcu grb”, preuzete još iz Titovih udžbenika, sam sportski neuspjeh je prikazan kao vjersko iskušenje koje Amel stoički podnosi. Čitatelj/čitateljka dobijaju sliku Amelove nepokolebljivosti u vjeri, koja će ga već, dajte samo sabura, dovesti do novih uspjeha i olimpijskih medalja.

Pored sporta, umjetnost i estrada su područja na kojima se često konstruira nacionalni ponos. U popularnom programu Zvezde Granda se uspjesi bosanskohercegovačkih kandidata redovito predstavljaju kao uspjesi čitave države. Puno ponosa je, također, bilo uloženo u neuspjeli nastup bosanskohercegovačke ekipe na Eurosongu 2016, pa su se Deen, Dalal i ostatak muzičkog tima povezali i sa značajnim dijasporskim snagama kao što je APU-mreža, promovirajući sebe kao katalizatore globalnog bosanskog ponosa.

Ako se vratimo na sportske uspjehe, oni dakako mogu imati karizmatičan, ili bar veoma pozitivan efekat na brojne grupacije u društvu, i takva pojava nije specifikum balkanskih društava. Također, još bitnije, takvi uspjesi potpomognuti kvalitetnim medijskim praćenjem mogu stimulirati mlade da ulažu energiju u sport ili slične discipline, što, suštinski može biti pozitivno za društvo. Slično je i sa narativima o uspješnim poduzetnicima kao Zlatan Golalić, direktor i vlasnik distributerske kompanije „Plivit Trade“ koja već 20 godina snabdijeva skandinavsko tržište prehrambenim proizvodima s Balkana. Takvi narativi se prožimaju sa realnošću znatno više nego patetične epopeje o herojima i mogu biti društveno korisni, pogotovo ljudima koji žive u dijaspori a koji imaju intenciju ulaganja truda i novca u Bosnu i Hercegovinu na nekom nivou.

Znatno dalje od stvarnosti su narativi aproprijacije, dakle medijske slike određene uspješne figure kojoj se dodjeljuje bosanstvo kao najznačajnija komponenta njenog uspjeha, kao što je slučaj sa fudbalskim genijem Zlatanom Ibrahimovićem. Ovaj članak je, iako donekle prenesen iz njemačkih medija, izvrstan primjer stvaranja lažnog narativa. Definiranjem Zlatanove fudbalske genijalnosti kao mahalaške uspostavlja se kontinuitet između stereotipnog ganjanja lopte u bosanskoj mahali i konkretnog Zlatanovog uspjeha, iako je Zlatan tu loptu ganjao u predgrađu Rosengård u švedskom gradu Malmö. Članak se, pored toga, bazira na lažnoj pretpostavci o tome da se Zlatan osjeća Bosancem i da zbog toga ne pjeva himnu Švedske. Veća studija Zlatanovih intervjua i izjava bi prvenstveno pokazala njegovu ekstremnu individualnost jer je Zlatan prototip američkog poslovnog koncepta self-made man prenesenog na fudbalski teren. Uvijek svoj i uvijek neukrotiv, Zlatan u intervjuima često ističe da je njegov lični uspjeh proizašao iz veoma teških okolnosti u djetinjstvu, pri čemu se on čak ne identificira ni sa drugom generacijom useljenika u Švedskoj, a kamoli identitetski usko sa Bosnom i Hercegovinom. Zanimljivo je da sam članak autoreflektira oko načina na koji je Zlatan predstavljen u članku, zaključujući da ”izmaltretiranom i napaćenom stanovništvu BiH… je svaki Bosanac, koji širi dobro raspoloženje, puni naslovne stranice medija u cijelom svijetu sadržajima koji nisu vezani za ubistva, ‘heroj, spasitelj, nebeska pojava'”.

Na taj način se medijski slučaj Ibrahimović može odvojiti od brojnih dijasporskih sportista koji naglašavaju svoju vezanost za Bosnu i Hercegovinu, kao što su bokser Adnan Ćatić koji boksuje pod njemačkim imenom Felix Sturm, ili UFC borac Damir Hadžović, Goraždanin s adresom u Kopenhagenu, koji u razgovoru za Avaz ističe ”da su Bosanci, gdje god, kad god, pravi ratnici” i koji ”nastavlja očevu borbu za domovinu, ali na drugi način”. Ovaj simplificirani prenos ratnog diskursa na sportsko polje uspostavlja kontinuitet sa odbranom domovine, omogućavajući čitateljima, pogotovo onim mlađim koji rat nisu doživjeli, da se identificiraju sa modernim borcima, u iščekivanju idućeg rata. Slični elementi se mogu pronaći i u bizarnim člancima o strongmanu Nedžminu Ambeškoviću koji je osvojio peto mjesto na takmičenju za ”Najjačeg čovjeka Skandinavije”, sugerišući da se Bosanci, po snazi, mogu mjeriti i sa Vikinzima, te o Almiru Jusoviću, najbržem Bosancu na skateboardu.

Što smo dalje od sportskih terena, to više dolazimo u kontakt sa sve bizarnijim manifestacijama nacionalnog ponosa, konstruiranih kroz sve moguće diskurse i područja djelovanja. Tu spada priča o frizeru Ensaru Dervišbegoviću, Bosancu ” koji je radio o glavi Hillary Clinton” kad je bila u posjeti BIH 2002. godine. Upotreba fraze ”raditi o glavi” u naslovu članka nije samo klasični clickbait, već sugerira izmišljenu poziciju moći, figuru Moćnog Bosanca koji je simbolički iznad nekog tako moćnog, u realnom smislu, kao što je Hillary Clinton.

U kategoriju bizarnog spada i članak o bosanskim plemenima na prostoru Nubije (južnog Egipta i sjevernog Sudana), konstruiran prema iskazu koji je dao ”jedan od korisnika na Redditu.” Ne ulazeći u tačnost čitave priče, lako je primijetiti da su dva osnovna elementa članka to da su potomci bosanskih vojnika u tom dalekom kutku svijeta i dalje vrlo ponosni na svoje korijene, i da su, u estetskom smislu, vrlo lijepi. Dakle, ponos kao dužnost svakog Bosanca na svijetu i fizička ljepota kao izraz bosanske genetske superiornosti.

Ukoliko govorimo o dinamici koja prati ikone bosanskog ponosa nemoguće je zaobići slučaj Aide Hadžialić, bivše ministrice obrazovanja u Vladi Švedske, porijeklom iz Foče, koja je podnijela ostavku nakon što ju je policija zaustavila u vožnji sa 0,2 promila alkohola u krvi. Da se podsjetimo, njena angažiranost u promoviranju BiH u toku Eurosonga 2016, i njena proljetna posjeta BiH, pod parolom da BiH mora da slijedi švedski put, su izazvali buru oduševljenja i u bosanskohercegovačkim medijima, i na socijalnim mrežama, pri čemu je Hadžialić predstavljena kao gotovo mesijanski karakter koji će pokazati pravi put. Odstupivši odmah sa funkcije nakon nesrećnog događaja,  njena reakcija proizlazi iz moralnog integriteta, ali i inteligentnog shvatanja situacije, jer bi joj medijska hajka u Švedskoj, da nije otišla s funkcije, ugrozila svaku mogućnost dalje političke karijere. Uspjeh Hadžialić, koliko god to apsurdno zvučalo, u toku posjete predstavljen je kao uspjeh Bosne i Hercegovine, pa je tako i njena ostavka, u očima prosječnog Bosanca, postala sramota Bosne i Hercegovine. Socijalne mreže, komentatorski prostor ispod članaka i forumi su, za trenutak, zagrmjeli osuđivanjem Aide Hadžialić, često iz pozicija ekstremne mizoginije i vjerskog fanatizma.

Dok slučaj Hadžialić konkretno ilustrira krhkost konstrukcija bosanskog ponosa, nejasno je zašto portali donose priče koje direktno zatupljuju čitateljstvo kao što je to u članku o Niki, Bosancu najboljem igraču Counter-Strikea na svijetu. U korijenu ovog bizarnog traganja za nečim u čemu su Bosanci najbolji (gotovo je moguće zamisliti portalske ekipe koje danima pretražuju internet da pronađu ovakve informacije) leži neka vrsta nostalgije za nekim imaginarnim dobom kad je Bosanac bio silovita figura na krovu svijeta. Psihološki gledano, možda i neka vrsta kompenzacije za nezavršeni rat.

Nažalost, posebno je razočaravajuća agenda nekad progresivnog, i moglo bi se reći pametnog, portala Radiosarajevo koje, pored društveno nerelevantnih sjećanja Nataše Gaon-Grujić, često objavljuje patetične blogerske ispovijedi ljudi koji su posjetili Bosnu i Hercegovinu, ili konkretnije Sarajevo, čiji je cilj konstruiranje toposa Sarajeva kao prekrasnog mjesta, čime se konstantno podgrijava dijasporska iluzija nostalgije. Tako blogerica Limunada ”svjetska skitnica” hiperproducira uljepšani imidž Sarajeva koje postaje njen dom, dok američka studentica Amber McDaniel ide i korak dalje, tvrdeći da je Bosna, pogodićete, najljepša zemlja u Evropi. Naravno, ovi blogerski doživljaji su subjektivni i kao takvi sasvim validni za osobe koje su ih pisale, no suštinsko pitanje je zašto Radio Sarajevo koje, ipak, čitaju mnogi, daje svoj medijski prostor baš takvim konstruktima koji naivno negiraju okrutnost bosanskohercegovačke realnosti.

Promoviranje nacionalnog ponosa kroz različite strategije u elektronskim medijima u BIH nije marginalna pojava. Ona se pojavljuje i na vrlo čitanim portalima (Avaz, Radiosarajevo, Depo), ali i na malim elektronskim medijima sa ograničenim čitateljstvom. S obzirom da BiH nije klasična nacionalna država (nation-state), ove medijske pričice donose varljivi osjećaj homogenog, ponosnog, genetski kvalitetnog bosanstva, uspješnog, lijepog, jakog, spremnog za rat. Jer ako je Bosanac najbolji na svijetu u Counter-Strikeumožda tu ni Miletov referendum ne može ništa.

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close