Šta bi bile posljedice po učenika ako bi nastavnici odlučili raditi svoj posao linijom manjeg otpora i da se pod pritiskom pojedinih roditelja i stalnog zahtjeva okoline da učenici imaju bolji prosjek nastavnici prilagode takvom pristupu u nastavi
Ne postoji jedan neupitan i savršen odnos učenik – nastavnik – roditelj, niti vrijeme da bi se smatralo opravdanim kazati da su nekada učenici ili nastavnici bili bolji. To je živi proces koji se usavršava i jedna od većih grešaka može biti uvjerenje da su problem samo učenici ili samo nastavnici. No, ono što je sigurno nastava se promijenila u smislu da se više pridaje pažnje učenicima, od toga da su učenici zaštićeni samovolje pojedinih nastavnika do toga da se nastavni planovi prilagođavaju kako bi učenici bili spremniji u izboru svojih karijera.
Ostaje pitanje koliko se i nastavnicima olakšava posao, koliko su opterećeni administracijom, očekivanjima od okoline i roditelja te u kakvim uslovima rade? Također, važno pitanje jeste i šta bi bile posljedice po učenika ako bi nastavnici odlučili raditi svoj posao linijom manjeg otpora i da se pod pritiskom pojedinih roditelja i stalnog zahtjeva okoline da učenici imaju bolji prosjek nastavnici prilagode takvom pristupu u nastavi? Razgovarali smo s nastavnicom Fatimom Brdarić i profesorom u srednjoj školi Ibrahimom Mehićem o izazovima za nastavnike i načinu kako njegovati odnos učenik – nastavnik – roditelj.
Očekivanja su uvijek velika
– Gledajući po dosadašnjim iskustvima treba uvijek krenuti od iste dodirne tačke ako ste i sami roditelji. Ako ne, onda od univerzalnih moralnih principa i norma ponašanja kao i pristupa učenju i radu. Saslušati i naći zajedničke ciljeve, jer nam ciljevi jesu što bolje postignuće i ponašanje učenika i njihov lični progres. Očekivanja su uvijek velika, naravno. Potruditi se maksimalno da se ispune, ali ne po svaku cijenu, posebno zdravlja, mentalnog i fizičkog svakog pojednica u nastavnom procesu. Trugao učenik – nastavnik – roditelj treba da bude prijateljski i porodičan, a istovremeno i autoritet te dosljednost za učenika u smislu izvršavanja obaveza i dužnosti, podrazumijevajući da su roditelj i nastavnik ispunili svoje dužnosti, obaveze i odgovornosti – kazala nam je nastavnica hemije Fatima Brdarić.
Profesor Ibrahim Mehić je podijelio s nama svoje mišljenje nakon osamnaestogodišnjeg iskustva u nastavi.
– Za sve postoji zakon, pravilnik, uputstva i svako odstupanje ma koliko i slovo povlači sumnju, nerazumijevanje i posljedice. Nedostaje jasnoće i transparentnosti u komunikaciju između ova tri faktora: porodica – učenik – škola. Danas nema i ne smije biti tabu tema. Dijete je je samo dijete. Preuzimanjem odgovornosti za svoj posao i svoj rad je ključno. Roditelj, učenik i nastavnik imaju svoja prava i obaveze i to je ključno za shvatiti i toga se držati. Niko ničije pravo ne smije uzurpirati. Jasne su granice. Pokušavajući se dodvoriti učeniku ili roditelju time što ćemo praštati izostanke, nedolična ponašanja i davati najbolje ocjene nije ono što će kod učenika razviti jaku i kvalitetnu ličnost. Također, neće razviti ni poštovanje prema nastavniku, već dobit će se kontraefekt – kazao je profesor Mehić.
Objektivnost roditelja
Prema nastavnici Brdarić teško je očekivati od roditelja da bude objektivan. Također, tu su i drugi izazovi pred roditeljima, kao i cjelokupna situacija u društvu koje je puno izazova.
– Zato treba razgovarati često i argumentovano i pratiti sve procese i dešavanja redovno. Današnji tempo života je dosta složen i zahtjevan. Treba sve ukomponovati. Porodica je prioritet koji je teško ispoštovati u borbi za goli opstanak. Mnoge se stvari moraju unaprijediti da bi sami roditelji uspijevali napraviti ljepše i ugodnije okruženje za svoju djecu. Ponašanje i uspjeh učenika je nešto što je u fokusu stalno, a da bi opstao treba raditi u kontinuitetu na oba ova segmenta. To nimalo nije lahko posebno kada krene osjetljivi period odrastanja na prelasku iz osnovne u srednju školu i vlastite borbe za mjesto u društvu. Čitava zajednica je potrebna da se probudi svijest i ponudi ljepše i sigurnije okruženje za mladost koja tek treba da se afirmiše. Nije danas samo posao nastavnika zahtjevniji kao i roditeljstvo te da su izazovi složeniji nego je to generalno implicirano na sva zanimanja i međuljudske odnose. Mnogo više energije i strpljenja treba unijeti u sve pa zato treba i podrška svima u svim tekovinama kako mentalno tako i materijalno da bismo olakšali sve periode dječijeg odrastanja, a sami se nadogradili u što bolje prosvjetitelje odnosno odgajatelje uz što čvršću porodicu kao bazu svih procesa u društvu – kazala je nastavnica Brdarić.
Šta se dobija poklanjanjem ocjena
Profesor Mehić ističe da svako dijete zaslužuje jednaku pažnju, ali nije zadovoljan što se puno priča o “problematičnim učenicima”, a samo se spomene dijete koje je uspješno bilo na takmičenjima iz raznih predmeta, kao i na sportskim, kulturnim događajima ili koje je dobar promotor pozitivnih stvari u društvu.
– Treba puno raditi na usavršavanju nastavnog procesa od planova do realizacije. Mislim da mnogo kasnimo za onim što djeca danas čuju i vide. Roditelj sam odličnih učenika, barem po ocjenama, iako nikada nisam tražio niti molio za svoju djecu: srednjoškolaca, osnovaca i fakultetlije i s odgovornošću tvrdim da smo mi roditelji ključni u odgoju i obrazovanju. Jesam za to da se pomogne učeniku i nije problem nekada dati jedan bod, ali način na koji se to radi, pod pritiskom roditelja dovodi do posljedica upravo za njih i njihovo dijete. Ako poklanjamo onda to radimo da motivišemo učenika, a ne zbog nekog pritiska. Jedan dio krivice, mozda i dobar dio, snosimo mi nastavnici jer nam nedostaje kolegijalnosti i da u okviru zakona i pravila čuvamo i štitimo svoj dignitet i autoritet, koji opet izgrađujemo upravo svojim radom i trudom – kazao je Mehić koji predlaže anketu za učenike i roditelje, ali i nastavnike.
Ključno pitanje za prve bilo bi u smislu: ko je dobar, cool profesor? Odgovor je vjerovatno onaj što poklanja, daje i šuti. Ali kada dijete započne samostalni zivot tada to nije isti odgovor. Za nastavnike pitanje bi bilo: ko je dobar učenik? Odgovor je onaj koji je odličan i sve slijepo sluša i slijedi.
– Nisam ni za jednu ni za drugu opciju. Zašto ne dozvoliti učeniku da kaže i da se i ne slaže s nama. Nekada u odgojno-obrazovnom procesu uvijek je dijete – učenik bio kriv bez ikakvih ispitivanja, a danas je to nastavnik. Ni jedno ni drugo nije ispravno niti u skladu sa zakonom i pravilima, ni moralom ni ljudskošću i profesionalnošću. Zaključujem da treba raditi na upoznavanju roditelja i učenika, ali i jednog dijela nastavnika, s pravima i dužnostima i toga se držati. Šutnja nije rješenje, već gomilanje problema. Treba da radi svako svoj posao, često otvoreno razogovaramo s roditeljima i učenicima i ključno je da se najbitniji zaključci zabilježe. Kada dođe do problema, zabilježeno spašava glavu i ključno je u rješavanju problema. Usmenih razgovora se rijetko ko sjeća – upozorio je Mehić i istakao primjere odgojno-obrazovnog sistema u nekim evropskim zemljama kada se razgovori s roditeljima i učenicima bilježe i u slučaju premještaja u drugi razred ili školu postoji trag o povijesti problema, ali i dogovora kojih se neki nisu držali.
Na kraju, ono što bismo svi trebali imati na umu jeste da kao roditelji trebamo pomisliti kako je nastavnicima i da li bismo mi lično, uzimajući u obzir svoju i djecu iz našeg bliskog okruženja, mogli raditi posao koji uključuje prijenos znanja i odgoja na mlade. S druge strane, kao nastavnici možemo se uvijek staviti u poziciju roditelja koji pod stegom teške ekonomske situacije i drugih izazova želi najbolje svom djetetu, kao i mi sami, te pristupa izaovima u učeničkoj nastavi više kao samo još jednom problemu u svom životu.
(E.S./IIN Preporod)
