Danièle Hervieu-Léger | foto: Léa Crespi, Télérama
Papa Franjo je 85-godišnji starac koji ne može sam pokrenuti sveopću Crkvu. U svakom slučaju vide se granice njegova djelovanja. Često govori o evolucijama koje izazivaju neprijateljstva, što ga tjera da odstupi ili barem ne promijeni ništa. Bilo je to vrlo jasno za vrijeme Amazonske sinode 2020. Ozbiljan nedostatak svećenika u toj regiji naveo je biskupe da predlože mogućnost zaređivanja oženjenih muškaraca. Franjo je izgledao otvoren za tu ideju. No, na kraju nije bilo pomaka
Pedeset godina Danièle Hervieu-Léger pomno proučava razvoj katolicizma, posebno zapadnoga. Ravnateljica studija (“dekanica fakulteta”) na “École des hautes études en sciences sociales” (EHESS), objavljuje sa sociologom Jean-Louisom Schlegelom “Prema imploziji? – Razgovori o sadašnjosti i budućnosti katolicizma” (Izdavačka kuća: Ed Du Seuil) i jednu knjigu na osobnoj razini o povijesnom putu katolicizma “Religija, utopija i sjećanje” u obliku intervjua s povjesničarom Pierre-Antoineom Fabreom. U trenutku kada francuski katolicizam živi nestabilnu sadašnjost (savjetovanje vjernika s obzirom na sinodu o sinodalnosti Crkve, obustava ređenja u Varu itd.), sociologinja bez ustezanja u razgovoru za “Le Monde” s Cyprien Mycinski iznosi dijagnozu stanja Crkve.
Prije nekoliko mjeseci izvješće Komisije Sauvé otkrilo je razmjere seksualnih zloupotreba u Katoličkoj crkvi u Francuskoj. Što prema Vama znači ova kriza?
Ova kriza je vrlo ozbiljna za Crkvu. Ne svjedoči o postojanju privremenih problema koji bi se mogli riješiti, nego otkriva opći neuspjeh rimskog sustava. Zapravo, specifičnost ove krize je u tome što iznosi na svjetlo dana razvoj sustava moći u Crkvi. Zbog toga je istaknut “sistemski” karakter zloupotreba koji se ne može svesti na pogreške samo nekih pojedinaca.
Katolička Crkva, barem od Tridentskog koncila (1545-1563), sakralizirala je lik svećenika. Svećenik ima drukčiji status od vjernika, on pripada višem staležu. Ovo odvajanje od drugih krštenih osoba uključuje i tijelo svećenika, kroz celibat, koji ga obvezuje od Gregorijanske reforme (1073-1085) i što ga čini “drugačijim” bićem.
Treba shvatiti da sakralizacija svećenika znatno ograničava mogućnost suprotstavljanja zlostavljanju koje on čini. Kako se pobuniti protiv takvog čina, kako sebe doživljavati kao žrtvu kada agresor tvrdi da je u vezi s božanskom moći? Seksualna zlostavljanja, u ovom kontekstu, uvijek su i duhovna zlostavljanja i zlouporaba moći.
K tome treba pridodati i “kulturu tajne”, vrlo prisutne u Katoličkoj crkvi. Institucija ima običaj prati prljavo rublje u obitelji i želi sve interno regulirati: problem je što to čini kada je suočena s pogreškama svojih članova, i onda kada ovi priznaju da su krivi za prijestupe … Kriza je stoga izuzetno teška. Suočeni s tim, Crkva se zalaže da se napadi priznaju i od temeljne važnosti je da se namiri šteta. No, to neće biti dovoljno: po mom mišljenju, ova kriza treba ići još dalje. Katolička crkva mora prihvatiti da se radikalno promijeni.
Što bi to prema Vašem mišljenju Crkva trebala promijeniti?
Potrebno je osloboditi se dimenzije sakralnog odnosa između vjernika i svećenika. Vjernici svakako trebaju odgovorne osobe koje su sposobne organizirati zajednice, ali uz osobu službenika bogoslužja ne bi se smio povezivati nikakav sveti karakter. S ove točke gledišta, zaređivanje oženjenih muškaraca ili davanje ženama pristupa prezbiteratu ne bi bio samo korak naprijed, nego prestanak pretvaranja prezbiterata u zasebnu službu značio bi potpuno redefiniranje samog koncepta crkvene odgovornosti.
Ne bi li to bio neki oblik “protestantizacije” katolicizma?
Da, ali Katolička crkva sigurno neće moći izbjeći to iskustvo protestantske reformacije. Ta Crkva, između ostalog, isključila je svaku sakralnu odvojenost bogoslužitelja. Nikada pastora nije učinila superiornijim bićem u odnosu na obične vjernike. Njegov autoritet proizlazi iz njegove teološke kompetencije i iz povjerenja koje mu vjernici iskazuju.
Ako se Rimska Crkva konkretnije odredi u priznavanju pune jednakosti svih krštenih, u ravnopravnosti spolova, morat će se u tom smislu na ovaj ili onaj način razviti poput protestantske Crkve. To je uvjet da se definicija Crkve kao naroda krštenih doista realizira i ima nekoga smisla u demokratskim društvima u kojima je jednakost postala kolektivna potreba
Ako se Rimska Crkva konkretnije odredi u priznavanju pune jednakosti svih krštenih, u ravnopravnosti spolova, morat će se u tom smislu na ovaj ili onaj način razviti poput protestantske Crkve. To je uvjet da se definicija Crkve kao naroda krštenih doista realizira i ima nekoga smisla u demokratskim društvima u kojima je jednakost postala kolektivna potreba.
Bila bi to radikalna transformacija… Čini li Vam se to zamislivim u bliskoj budućnosti?
Sociologija se ne kreće u okvirima prognoza i ne usuđujem se prognozirati. Da bismo ocijenili moguće evolucije, prvo je potrebno razmotriti odnose moći unutar Katoličke crkve. Očito je da vrlo moćne struje unutar Crkve ne žele tu preobrazbu. Čini se da oni koji se nazivaju “tradì”, tj. tradicionalisti, pokušavaju aktivno prevagnuti u korist jačanja postojećeg sustava. Njihovo je uvjerenje da organizacija i funkcioniranje institucije u sebi očituju kontinuitet “kršćanstva svih vremena”, koji utjelovljuje Rimska Crkva zamišljena kao nepromjenjiva. Očito je riječ o iluziji, s obzirom da se Crkva, kao i svaka povijesna institucija, neprestano mijenjala kroz stoljeća.
Sadašnji oblik, organiziran s Tridentskim koncilom, strukturiran je u devetnaestom stoljeću, dajući izniman naglasak na lik svećenika. Živimo u nestabilnom svijetu koji se mijenja i, suočeni s neizvjesnostima, želimo se uhvatiti za stvari koje se ne mijenjaju. Tradicionalisti vjeruju da zamišljena nepromjenjivost rimskoga sustava odražava vječnost Crkve. To je svakako umirujuće, ali je lažno.
U današnjoj Crkvi ova struja ima čvrstu podlogu i borbeno i organizirano krilo za koje je obrana katoličkog poretka političko pitanje.
Ova struja se učinila vrlo vidljivom i najaktivnije podržava oporbu reformskim pokušajima koje je pokrenuo papa Franjo. No, čak i ako su tradicionalisti vrlo prisutna snaga u Crkvi, ne smijemo misliti da su oni jedina trenutno prisutna struja unutar nje. Mnogi se katolici nadaju da će se Crkva ipak dublje razvijati.
Nedostatak svećenika u europskim zemljama danas je vrlo evidentan… Kako se tradicionalisti misle nositi s tim problemom?
Doista, u Europi je sve manje svećenika i nada u masovni povratak zvanja plod je mašte. Ovaj stvarni nedostatak mogao bi natjerati instituciju na promjene. Ne bude li više kandidata za svećeništvo, dugoročno gledano, neće više biti ni svetog lika svećenika, ni župnog oblika katoličkog života kojem on predsjeda. Ustanove za odgoj svećenika (Zajednica Sveti Martin ili Dobri pastir itd.), čije se metode novačenja i izobrazbe posebno ističu, zavode konzervativne katolike, ali su daleko od odgovora na sve veći nedostatak svećenika.
Suočeni s nedostatkom svećenika, katolici su pomalo izgubljeni i žive u situaciji koja je tim krhkija jer im samoorganizacija zajednice nije spontana. Budući da je za liturgijska slavlja izričito svećenik odgovoran, vjernici nisu naučili organizirati se sami na lokalnoj razini, niti birati predstojnike zajednice. Međutim, s obzirom na evoluciju kleričke demografije, morat će se vrlo brzo naviknuti na to…
Suočeni s nedostatkom svećenika, katolici su pomalo izgubljeni i žive u situaciji koja je tim krhkija jer im samoorganizacija zajednice nije spontana. Budući da je za liturgijska slavlja izričito svećenik odgovoran, vjernici nisu naučili organizirati se sami na lokalnoj razini, niti birati predstojnike zajednice. Međutim, s obzirom na evoluciju kleričke demografije, morat će se vrlo brzo naviknuti na to…
S ove točke gledišta, primjećuje se, da je za vrijeme pandemije koronavirusa u javnom životu došlo do prisilne obustave kulturnog života, a župa je preuzela ulogu u samoorganiziranju. Formirala su se mala bratstva koja okupljaju nekoliko pojedinca ili nekoliko obitelji, na jednoj lokalnoj razini, da bi tako samostalno dijelili svoju vjeru. Riječ je o novom obliku katoličke zajednice koji bi se mogao razviti u sljedećih nekoliko godina.
Govorili ste o strujama vrlo različitih usmjerenja u Katoličkoj crkvi: čini li Vam se da je moguće da oni koegzistiraju unutar iste cjeline?
Zapravo, postoji velika raznolikost u Crkvi: uzimajući u obzir francuski slučaj i suprotstavljajući na pomalo uopćen način „identitarce“ „otvorenim katolicima“, npr. tko pripada Opusu Dei vjerojatno nema što reći onome koji pripada “Katoličkoj konferenciji krštenih frankofona” … Za sada se svi više ili manje formalno pozivaju na Rim, koji čuva jedinstvo. Ali ovako neće moći potrajati. Da bi se izbjegla nekontrolirana eksplozija zajedništva čitave Crkve, moraju se pojaviti načini regulacije koji čuvaju autonomiju zajednica.
Pogledajmo situaciju kod francuskih protestanata: postoje razlike, pa čak i jaka proturječja između luterana, reformiranih i evangelika. Međutim, iako žive svoju religiju na vrlo različit način, te se struje međusobno priznaju unutar federativne organizacije koja osigurava zajedništvo bez sprječavanja različitosti.
Rimski sustav funkcionira tako da Crkva mjeri svoje jedinstvo na temelju svoje doktrinarne i organizacijske uniformnosti. Već dugo vremena ta vizija jedinstva bila je utjelovljena u župskoj zajednici, barem formalno homogenoj. Kao što nam je poznato, župska zajednica je u nestajanju. Katoličko zajedništvo danas prelazi na stranu afinitetnih i mobilnih grupacija, koje se sve manje uklapaju u teritorijalnu organizaciju župe. Katolicizam sutrašnjice, po mom mišljenju, bit će „dijasporski“ katolicizam ili ga neće biti.
Govorili ste o pokušajima reforme Pape Franje. Čini li Vam se da je on u stanju učiniti da se Crkva dalje razvija?
Papa Franjo je 85-godišnji starac koji ne može sam pokrenuti sveopću Crkvu. U svakom slučaju vide se granice njegova djelovanja. Često govori o evolucijama koje izazivaju neprijateljstva, što ga tjera da odstupi ili barem ne promijeni ništa. Bilo je to vrlo jasno za vrijeme Amazonske sinode 2020. Ozbiljan nedostatak svećenika u toj regiji naveo je biskupe da predlože mogućnost zaređivanja oženjenih muškaraca. Franjo je izgledao otvoren za tu ideju. No, na kraju nije bilo pomaka.
Kako objašnjavate taj njegov strah?
Strah od raskola muči Katoličku crkvu. Veliki raskol Reformacije, i taj strah je utjecao na djelovanje rimskih papa, a Lefebvrov raskol za vrijeme Drugog vatikanskog koncila uvelike ga je reaktivirao. Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. aktivno su nastojali, politikom kompromisa, ponovno apsorbirati integrističko disidentstvo. Ali čak i ako se čini da je Franjo odlučan ne dopustiti tradicionalistima da dovedu u pitanje nasljeđe Drugoga vatikanskog koncila, čak i ako je uvjeren u hitnost daljnjeg razvoja Crkve i u svrgavanje klerikalnog sustava koji je postao njezin glavni otrov, ipak ga paralizira ideja o cijepanju Katoličke crkve na dva dijela. U isto vrijeme, čini se da pristupa strategiji malih koraka.
To je vrlo vidljivo s obzirom na položaj žene u Crkvi. Otvara im pristup visokim institucionalnim odgovornostima u Kuriji, ali savršeno dobro zna da bi Crkva eksplodirala ako bi im dao pristup punom vršenju sakramentalnih funkcija. Stoga je ograničen na male reforme, na primjer formaliziranjem činjenice da mogu sudjelovati u slavljenju kulta kao lektori ili akoliti, ili inzistiranjem na tome da i djevojčice mogu biti ministranti poput dječaka. Gledano iz daljega, ovo može izgledati kao nešto krajnje skromno. Zapravo, važnije je nego što izgleda. To zapravo znači da žene mogu ući u prezbiterij, odnosno najsvetije mjesto u Crkvi, mjesto euharistijskog slavlja. To dakle znači da žensko tijelo nije neprikladno za sveto.
Vrlo je to važno, ali, u isto vrijeme obrana naslijeđa Drugoga vatikanskog koncila (1962-1965) danas ne može biti dovoljna da osigura radikalnu reformu rimskog sustava. Zato što je Drugi vatikanski koncil, s određene točke gledišta, stigao prekasno. Osuvremenjenje Rimske Crkve dogodilo se upravo u vrijeme kulturne revolucije šezdesetih godina 20. stoljeća. Drugi vatikanski koncil je odmah bio pogođen velikom kulturnom promjenom koju su moderna društva doživjela u tom istom razdoblju
U društvu kao što je naše, moglo bi se reći da je to očito, ali neki to vide kao prijetnju i suprotstavljaju joj se što je više moguće. Franjina gesta, koliko god ograničena, otvara mali prostor. Put koji ostaje za stvarnu ravnopravnost između muškaraca i žena u Crkvi bit će dug.
Franjo također redovito brani Drugi vatikanski koncil pred konzervativcima koji ga nikada nisu u potpunosti prihvatili. Nije li i to način da se Crkva dalje razvija?
Vrlo je to važno, ali, u isto vrijeme obrana naslijeđa Drugoga vatikanskog koncila (1962-1965) danas ne može biti dovoljna da osigura radikalnu reformu rimskog sustava. Zato što je Drugi vatikanski koncil, s određene točke gledišta, stigao prekasno. Osuvremenjenje Rimske Crkve dogodilo se upravo u vrijeme kulturne revolucije šezdesetih godina 20. stoljeća. Drugi vatikanski koncil je odmah bio pogođen velikom kulturnom promjenom koju su moderna društva doživjela u tom istom razdoblju.
Odgovor Crkve na veliku revoluciju – koja je omogućila ženama da upravljaju svojom plodnošću – bilo je oživljavanje diskursa zabranjenog i norme: enciklika Humanae Vitae (1968), koja zabranjuje kontracepciju, imala je dramatične posljedice za vjerodostojnost institucije.
Drugo veliko ograničenje Drugog vatikanskog koncila odnosi se na njegove temeljne neodređenosti koje nikada nisu prevladane, uvijek zbog straha od raskola. Uzmimo kao primjer poimanje Crkve kao „naroda Božjega“. Što to znači?
Za neke, to podrazumijeva otvaranje “demokratičnijem” konceptu upravljanja svih krštenih. Za druge, vjernike uvijek moraju voditi svećenici. Zaključci Drugog vatikanskog koncila u mnogim su točkama stoga ostali vrlo nejasni. U Crkvi ih jedni žele minimalno tumačiti, dok drugi žele ići do dna u dinamici prilagodbe suvremenom svijetu koju je započeo Koncil. Ali ništa nije definirano. Ostaje činjenica da je to stečevina Drugoga vatikanskog koncila koju je revitalizirao Papa Franjo, i koja bi mogla omogućiti obnovu Crkve: sinodalna praksa.
Zašto bi sinoda mogla doprinijeti razvoju Katoličke Crkve?
Sinoda – ili recimo radi veće jasnoće načelo sinodalnog ustrojstva Crkve – sastoji se u tome da se vjernicima dadne pravo izjašnjavanja o njezinom funkcioniranju ili čak pravo sudjelovanja u upravljanju Crkvom. Papa Franjo je pokrenuo ovaj proces 2021. Tijekom proteklih nekoliko mjeseci katolici iz cijeloga svijeta okupljali su se u malim grupama kako bi zajedno razmišljali i prenijeli svoje želje o razvoju Crkve. Među njima mnogi traže duboke promjene s obzirom na statusu svećenika i položaj žena u Crkvi, itd.
Sinteze su već napravljene na biskupijskoj i nacionalnoj razini. Sljedeća faza bit će u Rimu, gdje će se Papa upoznati sa sadržajem tih sinteza iz cijeloga svijeta. E sad, pitanje je što će se učiniti sa svim tim pritužbama i svim tim prijedlozima. Možda će biti odmah pokopani da bi se svi vratili svojim uobičajenim poslovima kao da se ništa nije dogodilo. No, možda će se ipak uzeti u obzir očekivanja vjernika. U tom bi slučaju sinoda mogla potaknuti oblik demokratizacije Katoličke crkve. To svakako ne bi bilo beznačajno!
Intervju je objavljen u “Le Mondeu” 28. lipnja 2022. Koristimo: ildomaniditalia.eu. S talijanskog jezika preveo: Predrag Mijić, polis.ba
