Katastrofalna iskustva SAD-a i šest stvari koje se nikada ne bi smjele privatizirati

Globalna kriza koja je 2008. počela krahom američke financijske korporacije Lehman Brothers, da bi potom eksplodirala i kao „tsunami“ razorila brojna svjetska gospodarstva, za posljedicu je imala nametanje oštrih mjera štednje i stihijsku privatizaciju preostalih državnih kompanija i imovine, te javnih službi.

(piše: F.S. – altermainstreaminfo.com.hr)

U Grčkoj su se, primjerice, počeli prodavati cijeli otoci, talijanski premijer Silvio Berlusconi je želio privatizirati čak rimski koloseum, a svrgnuti egipatski predsjednik Morsi je Kataru namjeravao dati u koncesiju piramide, posao kojeg je spriječio general i aktualni predsjednik Abdel Fattah Al-Sisi.

Ovo je samo nekoliko slučajeva koji su privukli medijsku pozornost, ali su od ovih ekscentričnih prijedloga još opasnije tihe privatizacije kroz javno-privatno partnerstvo u sektorima kao što su zdravstvo ili školstvo, kao i rješavanje jednog dijela uposlenika u javnim službama i davanje tih usluga na raspolaganje privatnim ulagačima.

Kao što vidimo privatizacija se nameće cijelom svijetu, a najbeskrupuloznija je uvijek u zemljama u kojima glavnu riječ vode financijska i poduzetnička oligarhija sa Zapada.

Iskustva Grčke, Španjolske, Italije, Portugala, Cipra i mnogih drugih zemalja, ali i Sjedinjenih Američkih Država, trebala bi biti opomena svima da dobro promisle prije nego šutke pređu preko prijedloga i inicijativa svojih vlada, kojima je ionako zadaća da ispunjavaju zapovijedi svojih nadređenih u Europskoj komisiji, Međunarodnom monetarnom fondu ili Svjetskoj banci.

Američki analitičar Alex Henderson piše o iskustvima u svojoj domovini i za portal Alternet navodi šest stvari i razloge zbog kojih nikada i ni u kom slučaju ne bi smjele biti privatizirane. Opskrba plinom, pitkom vodom ili električnom energijom, kao i usluge komunalne infrastrukture su stvari važne za zdravlje i opstanak ljudi i stoga moraju biti zaštićene od korporativne pohlepe. Neke aktivnosti se mogu izdvojiti iz javnog sektora, ali neke ne.

Američka iskustva i 6 stvari koje nikada ne bi trebale biti privatizirane i koje moraju ostati u javnom sektoru

1. Pitka voda

2000. godine su stanovnici trećeg po veličini grada u Boliviji, Cochabambi, pretrpjeli ogromne teškoće kada je prodano gradsko javno vodoopskrbno poduzeće SEMAPA, kojeg je preuzeo privatni konzorcij Aguas del Tunari. Cijene su se udvostručile ili utrostručile, servis je isključen za one koji si nisu mogli priuštiti da plate veću cijenu i mnogi stanovnici Cochabambe su se iznenada našli bez tekuće vode u svojim domovima. Uslijedili su građanski nemiri i velike demonstracije, a opći štrajk je paralizirao grad cijela četiri dana.

Na kraju, nakon nasilnih sukoba između prosvjednika i bolivijske interventne policije, voda u Cochabambi se vratila kao javno dobro, a ugovor s tvrtkom Aguas del Tunari je otkazan. Aktualni bolivijski predsjednik Evo Morales se protivio privatizaciji vode i dao potporu pobuni za pravo na vodu u Cochabambi, a neki kažu da je time otvorio put pobjedi na predsjedničkim izborima 2005. godine.  U Sjedinjenim Državama, međutim, stanovništvo još uvijek na teži način uči da je privatizacija opskrbe pitkom vodom strašna ideja.

2012. godine je Eleanor Sochanski, 91-godišnja starica iz Camdena (New Jersey), iznenada dobila račun račun od privatne kompanije „United Water“ prema kojem je za usluge opskrbe vodom dugovala 2 167 dolara. Budući da je gospođa imala prosječnu tromjesečnu potrošnju u vrijednosti 50 – 60 dolara, pa čak i ako sama privatna tvrtka nije mogla objasniti što se dogodilo u obračunu, kompanija „United Water“ je pokrenula ovršni postupak protiv Eleanor Sochanski i pozvala se na „založno pravo na nekretnine dužnika“, u ovom slučaju na njenu kuću.

Isto tako kompanija “California-American Water” nije mogla objasniti račun u iznosu od 9 800 dolara kojeg je iznenada dobio Toni Ray iz Carmel Valleya (California), a koji je inače u prosjeku dobivao račune od oko 40 dolara mjesečno. Stanovnik Middletowna (New Jersey), Joe Pezzano, ostao je šokiran otkrićem da mu je kompanija “New Jersey American Water Co.”, isto privatna tvrtka, prekinula opskrbu jer ostao dužan 84 centa.

„Ako je ova vrsta ludila potraje i dalje, Amerikanci bi se kao i stanovnici Cochabambe možda trebali sami pobrinuti i pokrenuti svoju pobunu za pravo na vodu“, piše Alex Henderson.

2. Zatvori

Pravda bi, barem u teoriji, trebala biti slijepa. No, kada su uključi korporativna pohlepa može postati vrlo pristrana i zatvarati ljude. Sjedinjene Države su na prvom mjestu po broju zatvorenika u odnosu na broj stanovnika, više nego bilo koja druga zemlja u svijetu.

Dok većina Amerikanaca kaznu zatvora služi kaznionicama i zatvorima u državnom vlasništvu, rast zatvora u privatnom vlasništvu zatvorima je uznemirujući i opasan trend, a siguran profit potiče više uhićenja, više kaznenih postupaka i više zatvaranja.

2011. udruga “American Civil Liberties Union” navodi „kako privatni zatvori za odrasle gotovo nisu postojali do ranih ‘80-ih, da bi se broj zatvorenika u privatnim zatvorima između 1990. i 2009. povećao za oko 1 600%. Danas su profitabilne kompanije drže oko 6% državnih zatvorenika, 16% saveznih zatvorenika i gotovo polovica svih imigranata pritvorenih od strane savezne vlade“.

ACLU također piše da u američkim privatnim zatvorima vjerojatno radi slabo obučeno i potplaćeno osoblje, uvjeti su nehigijenski i “pojačana je razina nasilja nad zatvorenicima”. ACLU napominje da najveća američka privatna zatvorska tvrtka, „Corrections Corporation of America“, kada je 2010. saveznom povjerenstvu podnijela godišnji izvještaj, priznala da njihov poslovni model ovisi o visokim stopama presuda na zatvorske kazne.

“Na potražnju za našim sadržajima i uslugama bi moglo negativno utjecati opuštanje u standardima i odmjeravanju blagih ili uvjetnih presuda, kao i dekriminalizacija određenih aktivnosti koje su trenutno kažnjive propisima kaznenih zakona. Na primjer, bilo kakve promjene u zakonodavstvu s obzirom na droge i kontrolirane supstance ili ilegalnu imigraciju mogle bi utjecati na broj uhićenih i osuđenih osoba, a time i potencijalno do smanjenja potražnje za popravnim ustanovama, ko što je naša kuća“, potvrđuju iz privatne zatvorske kompanije „Corrections Corporation of America“.  Jedina koja se u Americi suprotstavila privatnim zatvorima je guvernerka savezne države New Hampshire, Maggie Hassan, dok su svi drugi, demokrati ili republikanci, sasvim svejedno, pali na ovom ispitu.

3. Vatrogasna služba

Libertarijanac John Stossel, urednik programa Fox Business Channel i novinar portala FoxNews.com, dugo je bio zagovornik privatizacije vatrogasnih postrojbi i smatra da će se tako sniziti porezno opterećenje Amerikanaca, ali i da će SAD tako biti sigurnije. Stossel tvrdi da bi privatizacija vatrogasne službe dovela do veće učinkovitosti. Međutim, model privatiziranih vatrogasnih postrojbi može imati katastrofalne rezultate.

Godine 1996. je selo Rye Brook, (New York), koje se nalazi oko 30 kilometara od Manhattana, učinilo pogrešku i uzelo privatnu vatrogasnu kompaniju „Rural-Metro Fire Department“ za borbu protiv požara. Prije toga su vatrogasnu zaštitu u Rye Brooku je vodili vatrogasci iz obližnje postaje u Port Chesteru (New York).

Rye Brook se vratio javnim vatrogasnim službama samo dvije godine kasnije, nakon što je milijun dolara vrijedna kuća potpuno uništena u požaru. Salvatore M. Cresenzi, načelnik Rye Brooka, tada je priznao da je dogovor s privatnom vatrogasnom kompanijom bio “neuspjeh”, a sindikati u javnom vatrogasnom sektoru su tvrdili da je kuća mogla biti spašena, samo da je „Rural-Metro Fire Department“ učinkovitije upravljao u Rye Brooku.

Sedamnaest godina kasnije, u kolovozu prošle godine, na vidjelo izlazi još jedna priča u kojoj je opet protagonist privatna kompanija „Rural-Metro Fire Department“, ali ovaj put u predgrađu Phoenixa. Justin i Kasia Purcell, koji su živjeli tamo, dva tjedna nakon što su im je kuća izgorjela do temelja dobivaju račun od 19 825 dolara, jer nisu platili godišnju pretplatu privatnoj vatrogasnoj kompaniji i zbog čega su tuženi.

Justin i Kasia Purcells su za Huffington Post rekli „kako nisu imali pojma da je postojala takva usluga i da bi rado platili godišnju naknadu, samo da su bili upoznati s tim“.

Slučaj bračnog para Purcells je klasičan primjer zašto je za stanovništvo, kada su vatrogasne službe u pitanju, puno bolji javni servis ili princip dobrovoljnih društava koja u Americi rade pod sloganom „svi za jednog, jedan za sve”, nego da ljudi plaćaju naknade privatnim kompanijama u kojima često rade ljudi s potpuno pogrešnim pristupom toj djelatnosti. Platiti 19 825 dolara kad vaš dom izgori do temelja je nešto što je nedopustivo, ali se događa kada se popusti pred „zakonima tržišta“.

4. Socijalna skrb

Tijekom svoja dva mandata kao predsjednik Sjedinjenih Država, George W. Bush je pozivao na privatizaciju Službe za socijalnu skrb (Social Security), a ta je strašna ideja trebala trajno zaživjeti nakon ekonomskog kraha u rujnu 2008. U međuvremenu je krajnja desnica u Americi toliko ojačala da više nije važno što je predsjednik demokrat, a glavni promotori ove ideje su organizacije, udruge i pojedinci kao što su „Tea Party“, „Club for Growth“, guverner Teksasa Rick Perry, kongresmen iz Wisconsina Paul Ryan i Zaklada Heritage, koji ljude još uvijek drže u zabludi, dok u međuvremenu oligarhiji s Wall Streeta dopuštaju da igra ruski rulet sa socijalnim osiguranjem i drže da će privatizacija tog sektora biti dobra ideja.

Nitko od njih se ne sjeća lekcije iz Velike depresije ‘30-ih ili sadašnje gospodarske krize, koje su ukazale na potrebu strogih propisa u bankarskom sektoru. Dakako, mirovinska štednja ne mora uključivati socijalnu sigurnosti i nije zajamčena osiguranicima privatnog umirovljeničkog fonda IRA (Individual Retirement Account), ali socijalna skrb sama po sebi mora ostati u javnom sektoru, upravo onako kako je zamislio predsjednik Franklin Delano Roosevelt i nikako ne smije biti predmet čak ni rasprave o „mogućoj“ privatizaciji.

5. Zdravstveno osiguranje – Ukidanje javnog zdravstva će svake godine ubiti 32 000 Amerikanaca

U SAD-u su reforme zdravstvene zaštite predmet rasprave od 2009., a prošlogodišnji zastoj rada vladinih agencija i kriza oko izglasavanja proračuna za 2014. je uvelike bila obilježena Obaminim insistiranjem na provedbi njegovog predizbornog obećanja, tzv. zakona „ObamaCare“.

Konzervativci iz skupine „Tea Party“ su 2009. pokrenuli agresivnu kampanju protiv takozvanih LIV glasača (Low information voters – glasači slabo upućeni u politiku op.a.) i poručivali im stvari poput: “Držite vladu podalje od mog zdravstvenog osiguranja, vi prokleti socijalisti” i “Neka vlada makne ruke – Medicare je moj”, ali zdravstveno osiguranje, koje pokriva sve Amerikance starije od 65 godina nije osnovao nikakav “Plavi križ” (Blue Cross) ili “Aetna” (privatne tvrtke koja pružaju zdravstvene usluge u Sjedinjenim Državama), nego je to vladin program koji je započeo 1965. kao dio programa predsjednika Lyndona Johnsona, a proširio ga je njegov republikanski nasljednik Richard Nixon, koji je, barem kako tvrdi Henderson, „uz nebrojene mane bio je relativno osjetljiv kada je bilo riječi o ekonomiji, okolišu i zdravstvenoj reformi“.

Zdravstveno osiguranje je vrlo popularno među američkim umirovljenicima, koji su sebi dugogodišnjim radom i odricanjima zajamčili pokrivenost. Sve to ipak nije spriječilo republikanca iz Wisconsina, Paula Ryana, da pokuša  ukinuti javno zdravstvo, čime bi ubio na tisuće Amerikanaca.

Ryan je predložio zamjenu postojećeg zdravstvenog osiguranja s bonovima za privatno osiguranje, što bi cijene zdravstvenih usluga za starije osobe podiglo u nebesa. Richard Kirsch s Instituta Roosevelt nije pretjerivao kada je rekao „da će privatizacija javnog zdravstva svake godine ubiti na desetke tisuća ljudi”.

„Puno je dobrih prednosti u zakonu zdravstvene zaštite koje bi se izgubile kad bi bila ukinuta. No, ključno je da zdravstveno osiguranje spašava živote. Studija liječnika sa Sveučilišta u Harvardu kaže da će bez osiguranja na svakih milijun ljudi umrijeti oko njih 1 000. Budući da ovakav kakav jest, zakon zdravstvene zaštite pokriva 32 milijuna ljudi, njegovim ukidanjem će se godišnje ubiti 32 000 ljudi.

Tko su ti ljudi? Oni su ljudi poput Tifanny Owens, majke dječaka koji je stajao pokraj predsjednika Obame kada je potpisao zakon o zdravstvenoj zaštiti. Tifanny je umrla nakon što je izgubila posao i zdravstveno osiguranje. Bez zdravstvenog osiguranja ona nije mogla dobiti tretman potreban da ostane živa. To su ljudi poput Billya Koehlera , čovjeka koji je umro kada si nije mogao priuštiti da zamijeni svoj pacemaker jer je nakon otkaza izgubio zdravstveno osiguranje.

Ovo su dramatični primjeri, a većina drugih su svakodnevne tragedije. Mnogi od neosiguranih ljudi umiru rano, jer ne učine rane dijagnoze i započnu liječenje za kronične bolesti poput visokog krvnog tlaka, astme i dijabetesa. Umjesto toga, oni dobivaju skupu hitnu pomoć kada im je zdravstveno stanje toliko pogoršano, da često vodi u preranu smrt.

32 000 smrtnih slučajeva ne uključuju sve “osigurane”, jer ljudi umiru i zato što imaju loše osiguranje. Melanie Shouse iz Missourija nije dobila tretman potreban za rak dojke, jer njeno osiguranje nije pokrivalo velik dio njenih potreba. Postoje i ljudi koji su osakaćeni jer su neosigurani, poput Marcusa Grimesa u Virginiji, koji je izgubio vid, jer sebi nije mogao priuštiti da štedi za operaciju očiju. Nažalost, njegov posao nije uključivao i zdravstveno osiguranje.

Kažu da nije politički prihvatljivo razgovarati o istini i da će ukidanje javnog zdravstva ubiti i osakatiti nekoliko desetaka tisuća ljudi. Kad je republikanac s Floride, Alan Grayson, rekao da republikanski plan zdravstvene zaštite samo pomoći ljudima da “brzo umru”, bio je oštro napadnut od svojih stranačkih kolega i desnih medija. Zašto su tako teško napali Graysona teško? Zato jer su shvatili da će stvarna rasprava zaustaviti protivnike javnog zdravstva, a njegovi protivnici neće moći radničke obitelji cijediti do smrti. Nažalost, većina demokrata je likovala i to vidjela kao „osobni napad republikanaca na Graysona“. Umjesto toga, demokrati su ga trebali braniti i još više govoriti istinu.

Dr. King je rekao : “Od svih oblika nepravde, nejednakost u zdravstvu je najšokantnije i najnehumanije.” Ključna riječ ovdje je “nejednakost”. Mi smo po osobi na zdravstvenu skrb potrošili dvostruko više od bilo koje druge razvijene zemlje, ali su one pružile dobru pokrivenost svima i u njih gotovo da i nema naknadnih osobnih troškova. Mi imamo najveću neravnopravnost u zdravstvenom sustavu na svijetu, a to ubija desetke tisuća ljudi svake godine, što je šokantno i nehumano.

Dakle, kada republikanci viču i pozivaju na ukidanje javnog zdravstva i sprečavanje reforme, demokrati bi trebali učiniti više nego samo podsjetiti ljude da će njegovo ukidanje odnijeti neku pogodnost. Demokrati bi trebali kristalno jasno reći da će ukidanje javnog zdravstva okončati život, slobodu i potragu za srećom za 32 000 Amerikanaca godišnje“, napisao je je Richard Kirsch, stručnjak u području zdravstvenog osiguranja i viši suradnik Instituta Roosevelt iz New Yorka.

6. Plin i električna energija

U Philadelphiji mnogo ljudi dobiva struju od komunalne kompanije „PECO Energy“ i njihov plin je u gradskom vlasništvu kompanije PGW (Philadelphia Gas Works) koja je osnovana 1836. Jedan od najvećih protivnika prodaje PGW-a privatnoj kompaniji UIL Holdings Corp. za 1,86 milijardi dolara je Sam Bernhardt, viši dužnosnik agencije „Food & Water Watch“.

Bernhardt upozorava da će UIL stanovnicima Philadelphije višestruko povećati cijenu plina, a često ističe da će sve biti isto kao i kada se privatizirala vodoopskrba i isto će biti i sa električnom energijom.

UIL se navodno dogovorio kako neće povećati cijene slijedeće tri godine, ali nakon toga, upozorava Bernhardt, sve opcije dolaze u obzir. Kako bi dokazao koliko program privatizacije može biti štetan za potrošače, „Food & Water Watch“ je ponudio sljedeće podatke o privatizaciji vodovoda i kanalizacije u predgrađima Philadelphije. U Bensalemu, primjerice, usluge za opskrbu vodom i/ili odvodnju kanalizacije su sa 137,08 dolara godišnje, prije privatizacije, poskupjele na 578,05 dolara godišnje, nakon privatizacije.

U četvrti Bristol Township, prosječna cijena je sa 165,44 dolara godišnje, prije privatizacije, porasla na 661,43 dolara godišnje, nakon privatizacije. U četvrti Media se prosječna godišnja vodna naknada povećala s 335,69 dolara, prije privatizacije, na 792,22 dolara, nakon privatizacije.

Thom Nickels za Huffington Post piše: “PGW je dobar za Philadelphiju, jer kao neprofitna komunalna tvrtka daje cijelom gradu plin po niskoj cijeni, koja će biti tri puta veća ako je preuzme privatna korporacija kao UIL, koja postoji samo zato da bi povećala vrijednost dionica i tako osigurala profit. U roku od 10 godina ili manje, cijene plina pod UIL-om će probiti plafon.

Uz vrlo hladne zime, koja su pravilo, buduće cijene plina koje će nametnuti UIL mogu značiti pravu katastrofu za većinu stanovnika ovog grada. Doista, ako UIL kupcima u odnosu na PGW znatno poveća cijene, većini stanovnika Philadelphije ne preostaje ništa drugo nego da trpe oštru zimu, što ranije nisu morali.“  Kao što vidimo, iskustava ima raznih i uvijek na kraju ispada da javne, društvene, komunalne, državne ili kakve već god tvrtke za pružanje usluga na kraju ipak daju bolju uslugu po manjoj cijeni, čime se nitko od gurua neoliberalnog kapitalizma i slobodnog tržišta neće složiti.

Međutim, neka to pokušaju objasniti svim ovim ljudima koje je za primjer naveo Alex Henderson, ili pak desecima i stotinama milijuna neznanih koji nisu obuhvaćeni s ovih par redaka.