Novovrijeme.ba Autor je izvršni direktor proizvodnje u kompaniji “Pobjeda d.d.”
Među brojnim bolestima s kojima se čovjek susreće na ovom svijetu, postoji jedna koja se veoma rijetko spominje. Pritom se često priča o posljedici neke bolesti a da se ozbiljno ne analizira njezin uzrok. O pravovremenoj dijagnozi i liječenju da i ne govorimo.
Nakupio sam godina u ovom svom životu, za koji čovjek, što je stariji, sa sjetom kaže da je brzo prošao. Dok sam bio mali, slušao sam priče o porocima i bolestima, koje tad nisam razumio i čemu sam se samo mogao čuditi. Kako sam stario, štošta mi se samo kazivalo.
Prva bolest koja je uvijek napadala čovjeka jeste ona koju donosi alkohol. Odavanje tom poroku počne s mladošću i godinama stasanja, ali mu se većina ljudi odupre ili se sami izliječe. Manji broj njih spas nađe zahvaljujući pomoći prijatelja i dobrih ljudi. No, postoji i određen broj onih koji taj spas ne nađu.
Druga, jednako teška bolest jeste kocka. Počinje bezazlenim “koracima”, naprimjer igrama na sreću kakve su loto i tombola, ali takvi koraci postepeno vode u ovisnost o lahkoj zaradi te dovedu do rastroja porodice, finansijskog kraha i, u konačnici, uništavanja čovjekove ličnosti. No, i ona je izlječiva, ali liječenje traži pomoć cijelog društva.
Treća bolest je vlast. Za nju kažu da je neizlječiva. Ko je jednom okusi, od nje ga oslobađa samo smrt.
I uglavnom su sve ove bolesti poznate kao bolesti pojedinaca. No, tu je još jedna koja se pokazala opasnom i teško izlječivom, jer je strahovito prilagodljiva, lahko mutira i brzo se širi na sve, počev od pojedinca, porodice, općine, firme pa do države. Nazvali su je bolest bespotrebnog trošenja. Ona čovjeka postepeno vodi u hronično oboljenje zvano zaduživanje, a od njega nema oporavka. Da napomenem da ova bolest ima i svoj antipod, u narodu poznat pod pojmom cicija, ali prilično rijedak u današnje vrijeme.
Uspješan čovjek, porodica, firma i država imaju jednostavan recept za uspjeh. Toliko jednostavan da mnogi ne vjeruju u njegovu uspješnost. No, uostalom, sva dobra rješenja su uvijek jednostavna. A on glasi: uvijek potrošiti manje nego što se zaradilo!
Ovo je pravilo toliko univerzalno i toliko jednostavno pa se valjda zato lahko zaboravi, a važi baš za sve. Koliko ste puta čuli da je nečiji brak dobar i sretan jer se “sve može kad se dvoje slože”. Koliko ste puta čuli izreku da “ne može desetero skućiti koliko jedno može raskućiti”. Mnogo je takvih narodnih izreka koje se, nažalost, uglavnom ne pojavljuju na reklamama banaka dok nude kojekakve kreditne kartice ili potrošačke kredite. Dok promoviraju šoping-ture i putovanja, agencije sve više pospješuju razvoj potrošačke svijesti (bolesti?) kod ljudi. Naravno da treba trošiti, treba kupovati, ali koliko smo puta iz prodavnice kući donijeli nešto što nam u tom trenutku ne treba ili za šta ne znamo hoće li nam uopće zatrebati. Ali, “nek se nađe, ko zna”. Koliko smo puta kupili neki odjevni predmet koji smo odjenuli jednom ili nijednom. Koliko u ormarima imamo odjeće za koju više ni ne znamo da postoji. A svi ti viškovi čovjeku donose nervozu i opterećuju ga. Zatrpavaju ga sa svih strana i osiromašuju mu budžet.
Da se ipak vratim na izreku koja govori o tome da jedan može potrošiti toliko koliko deseterica ne mogu zaraditi. Ona je danas veoma aktuelna. U našoj državi ima mnogo vrijednih ljudi, ali ima, nažalost, i onih koji to nisu. Suočavamo se s problemom zaduživanja na svim nivoima, od pojedinca do države.
Koliko nas je koji vozimo dobar i kvalitetan automobil a želimo bolji samo zato što kolega ili komšija ima moderniji, noviji, ne razmišljajući o tome treba li nam uopće skuplje auto i može li naša zarada pokriti takve troškove. Ono je nekome sredstvo zarade, no većini je prestiž, pa tek onda potreba. Kad potreba prelazi u prestiž? Pa onog trenutka kad prestaje ekonomska logika! Tako je i sa stambenim prostorom. I tu ponovo važi jedna narodna: “Mogu samo jednom ručati.”
Koliko imamo takvih slučajeva? Osvrnimo se oko sebe, pogledajmo i sebe i druge pa tek onda počnimo pričati o državi.
Svi smo mi država. Ako kažemo da “radnici u realnom sektoru privređuju”, onda je dio onih u administrativnoj nadgradnji koji raznose ili, narodski rečeno, “raskućuju”.
Namjerno nisam rekao svi, jer ni u realnom sektoru “svi” ne zarađuju. I oni imaju svoje “raskućnike”. A kako je mali broj uposlenih u realnom sektoru, država je na dobrom putu da krene stranputicom.
A sve to da bi pojedinac koji je u svom kućanstvu počeo trošiti više nego što zarađuje – korištenjem kartica, sniženja, akcija, trčeći za prestižom, a dočepavši se vlasti i mogućnosti da odlučuje u ime “države” o tuđim (budžetskim) parama – ravnajući “svoje” finansije, raskućio državne. Načina za takvo što je mnogo (naši ljudi su poznati po inventivnosti i tu nam mnogi mogu pozavidjeti), a najmudriji i najdosjetljiviji od njih su: povećanje plaća svima, a sebi najviše; povećanje toplog obroka, “službeni” telefon, službena putovanja, zapošljavanje ukućana itd. Ovo su prvi simptomi bolesti kod pojedinca koji će zaraziti mnoge kolege i tako bolest prenijeti i na državu, jer potrebe za “takmičenjem” rastu. Iz proizvodnje izlaze sve bolji auti, grade se sve bolji hoteli za ljetovanja, sve su atraktivnije skuplje destinacije, mondenski centri; stoga prethodno nabrojani “setić privilegija” nije dovoljan, pa se moraju razvijati i unapređivati proizvodi iz “sektora mita i korupcije”.
Svjedoci smo da je to prisutno u svim nivoima društva, ali je najvidljivije na vrhu države. Najslabija društva su najpodložnija toj bolesti.
Izraze “dužan k’o Grčka” ili “propao k’o Grčka” slušam otkako znam za sebe. A sad ih i razumijem. Proučio sam ih historijski, ali i doživio da svjedočim o prezaduženosti Grčke. Mnoge izreke koje sam naveo, danas su mi kristalno jasne; imao sam priliku o njima učiti tokom školovanja, a mnogo sam toga spoznao radeći u maloj firmi na različitim funkcijama i u raznim periodima.
Mnogo toga sam naučio od prethodnika i dobrih prijatelja od kojih je većina već preselila na bolji svijet. Jedna, koju sam čuo kao pripravnik, valjala mi je u životu prilikom procjenjivanja ljudi i podijelit ću je s vama:
“Dijete, kad budeš rukovodilac, a bit ćeš sigurno, i kad budeš u poziciji da biraš ljude za posao i firmu, prvo pogledaj kakav je ko domaćin i kućanik i sve ćeš znati. Otiđi mu kući. Ako je u njoj red, ako nema galame te ako je uglavnom sve tamo gdje treba da bude, onda će tako biti i kad ti počne raditi u firmi. Onaj ko ne zna kućiti kuću, kako će kućiti firmu? Onaj ko ne zna sa svojom djecom ili roditeljima, kako će znati s kolegama. Onaj koji se zadužio u selu, zadužit će i firmu, a ako se o njemu ne govori dobro, onda sigurno nije dobar. Pa ako hoćeš problem, primi ga.”
Ne želim da neko pomisli da nikad ne treba uzeti kredit, odnosno zadužiti se. Ne, to nije tačno. Smije se napraviti zaduženje, ali se mora znati zašto i pod kojim se uvjetima zadužujemo. Kako ćemo potrošiti novac koji smo zadužili je ključno pitanje i tajna uspjeha.
Zaraditi više nego što se potroši
Moramo se okrenuti sebi, uvijek sagledati mogućnost da uštedimo pa da zarađeno trošimo, a zatim se do krajnjih granica usmjeriti na racionalno trošenje. Zaduživanje je uvijek generiralo dodatne troškove kamata koje najčešće nisu, kad je riječ o dobiti, imale realnu osnovu. Što su poslovi veći, i zaduženja su veća, a dodatni troškovi uzimaju sve više danak u konačnoj zaradi, sve dok ne dovedu do deficita. Ekonomistima je dobro poznata činjenica da i najmanji poremećaj može pojedinca, firmu, općinu, kanton ili državu veoma lahko uvesti u deficit koji onda pokrene recesionu spiralu i kolaps zaduženja iz kojeg je povratak vrlo težak, dug, a najčešće i bolan.
I zato, počnimo učiti svoju djecu da štede, da troše manje nego što dobijaju novca, kad počnu raditi da troše manje nego što zarađuju i da je bolje “džaba raditi nego džaba sjediti”, jer se rad kad-tad isplati, a nerad vodi u zaduživanje i propast.
Najbolje što možemo ostaviti na ovom svijetu je zdravo, obrazovano i odgojeno dijete.
