Novovrijeme.ba Kapitalist je bio svjestan opasnosti koju donose njegova postrojenja. On bi mogao nešto i poduzeti da se zagađivanja smanje, ali ga to košta. Zna da je ugroženo zdravlje njegove porodice i njegovih kupaca. Mora reagirati. Organizira građane i usmjerava ih prema vladi, koji od nje traže da riješi problem zagađivanja. Vlada djeluje, ali za provođenje mjera potreban je novac. Vlada troši sredstva budžeta koja namiruje od poreza koji uplaćuju oni koji protestiraju. Tako su kapitalisti teret zaštite okoline prebacili na građane.
Naravno, nije bilo teško otkriti ovaj trik kapitalista, stoga vlast vodećih industrijskih država kontinuirano razvija legislativu kojom se troškovi zaštite okoline pripisuju proizvođačima roba (Polluter Pays Principle – Princip “zagađivač plaća”). Naravno oni troškove zaštite okoline uključuju u cijenu proizvoda, odnosno troškove prebacuju na kupce (Buyer Pays Principle – Princip “kupac plaća”).
Znači, strategija se promijenila tako što troškove zaštite okoline više ne snose svi građani, nego samo kupci proizvoda.
Međutim, kapitalisti ne odustaju od upotrebe (čitaj: zloupotrebe) uloge nevladinih organizacija koje su izmislili, posebno u državama s nižim općim znanjem i nižim nivoom organizacije. Djelovanje nevladinih organizacija u tim državama ima za cilj ostvarivanje prethodnog marketinga – bilo da se promovira proizvod nekog velikog svjetskog proizvođača kojim on “spašava svijet”, bilo da se otežava položaj lokalnih preduzeća na određenom tržištu, čiji su proizvodi “veoma opasni”.
Najveća zloupotreba nevladinih organizacija događa se na području energijskog sektora, jer elektrane imaju najveći utjecaj na okolinu. I Bosna i Hercegovina je pod snažnim pritiskom velikih svjetskih energijskih lobija, a izvršioci pritiska su strani pseudostručnjaci i domaće izdajice.
Tehnologija “eko” djelovanja na građane je sljedeća: domaća nevladina organizacija se “izbori” za finansiranje nekog ekologističkog projekta od “donatora”. Osim novca, dobiju i pomoć u znanju. Ova pomoć u znanju je ključna podvala. Saznajemo da će zagađenost zraka biti pedeset puta veća od dozvoljene (ne postoji pojam dozvoljena zagađenost zraka ili vode), a svaki će čovjek umrijeti od zagađenog zraka barem šest puta u toku svog života i sl. To je interesantan materijal za medije. Oni o tome pišu. Novinari preuređuju tekstove da bi ih čitaoci bolje razmjeli ili da bi mediji bolje prodavali svoju “robu”. Tako daju novi doprinos dezinformaciji. Raste neraspoloženje prema domaćim projektima, domaćoj proizvodnji i otvaranju domaćih radnih mjesta.
I domaća vlast je sretna. Neka pričaju nevladine organizacije šta god hoće, samo neka ne pričaju o tome kako vlast dijeli funkcije i krčmi javna preduzeća.
Nijedna naša nevladina organizacija neće pisati da je danas rijeka Rajna u Njemačkoj krcata brodovima koji dovoze ugalj iz Indonezije, Australije i Južne Amerike. Nisu na svjetskom tržištu pale samo cijene nafte i zemnog gasa. Pala je i cijena uglja, čak više nego nafte i gasa. Reakcija je da se u Njemačkoj obnavljaju postojeće termoelektrane koje su trebale biti isključene iz upotrebe te se čak priprema gradnja novih modernih termoelekrana na ugalj.
A zašto onda nas prepadaju kako će svako od nas umrijeti po šest puta? Problem je u tome što će za nekoliko godina biti značajnog viška električne energije u Evropi. Treba sad obeshrabriti države Zapadnog Balkana na planu izgradnje termoelektrana, kako bi sutra kupovali električnu energiju iz razvijene Evrope i njenih novih termoelektrana na ugalj. Tu električnu energiju trebati platiti. To nije problem, sjeći ćemo šume, izvoziti trupce i osigurati novac za plaćanje uvozne električne energije.
Taj scenarij nam spremaju strani stručnjaci i neke domaće ekologističke organizacije. Oni koji bi se trebali oglasiti (ozbiljne nevladine, ali i strukovne organizacije) šute. Niko im nije platio da iznose stručno potkrijepljenu istinu.
Kako danas vidimo termoelektrane na ugalj. Autor ovog priloga, koji se bavi problematikom termoelektrana i okoline punih 50 godina, može kazati:
1. termoelektrane na ugalj u Bosni i Hercegovini su na liniji njenog održivog razvoja; koriste se domaći resursi – ugalj, te ljudi – rudari, specijalizirani stručnjaci, određeni smjerovi mašinskih i elektrotehničkih fakuleta, sposobnosti u vođenju sistema termoelektrana;
2. emisije zagađujućih materija u atmosferu nove generacije termoelektrana su 50 do 200 puta niže od onih koje smo imali prije 40 godina, ali i
3. ekonomičnost bh. termolektrana je možda upitna!
Prije donošenja odgovarajućih odluka potrebne su detaljne analize ekonomičnosti. Poslanici u entiteskim skupštinama, od kojih se očekuje da podrže projekte novih termoelektrana trebaju insistirati na postojanju recenziranih ozbiljnih ekonomskih analiza. U protivnom, prijeti opasnost od sindroma “hidroelektrane u Suhom dolu”, sindroma prisutnog na ovim prostorima više od 50 godina.
Ekonomski rizik bh. termoelektrana je povećan jer država nema valjane energijske strategije – postoji niz pitanja na koje može odgovoriti samo ta strategija, a koja bi dala ulazne podatke za studije izvodljivosti pojedinačnih termoelektrana. Nadalje, nije poznato šta će se dogovoriti šest država Zapadnog Balkana (uključeno Kosovo koje je članica Energijske zajednice), odnosno, ove države se neće ni dogovarati, pa će im se naturiti njihovi stavovi. Kamo sreće da su ove države napravile jedinstvenu strategiju razvoja energijskog sektora koja bi bila podloga za donošenje njihovih odluka, ali i podloga pregovorima sa članicama Energijske zajednice, koje su ujedno članice Evropske unije.
Postoji ozbiljan problem: da se zadužimo, da se termoelektrana izgradi i onda pokaže da je njen rad neekonomičan. A uvjeti slobodnog tržišta umrežene energije (električne energije i zemnog gasa) u Evropi neće dozvoliti državnu intervenciju ili pomoć.
Problem je i u djelovanju nevladinog sektora čiji pojedini pripadnici šire nekorektan i neobjektivan pritisak protiv termoelektrana, što destimulira angažman društva na ovom osjetljivom pitanju.
Dobronamjeran čitalac će pitati šta je s obnovljivim izvorima energije. Njih niko ne osporava. Ali treba znati da se korištenjem ukupnog potencijala vjetra u BiH ne može proizvesti ni količina električne energije koju bi proizveo samo jedan blok termoelektrane.
A potencijal biomase je raspoloživ samo za sobne peći i lokalne toplane te termoeletrane-toplane.
Energijski sektor ima još jednu mogućnost, za koju se sa sigurnošću može reći da u njoj nema greške. Radi se o energijskoj efikasnosti – vještini da se iste potrebe zadovoljavaju na sve efikasniji način. Ova djelatnost ima dva oblika: bolja organizacija proizvodnje i zamjena postojeće opreme efikasnijom.
Energijska efikasnost se također smatra izvorom energije. Jer onaj ko ne potroši određenu količinu energije ostavlja je na tržištu za drugog korisnika.
Koji su dometi energijske efikasnosti? Wuppertal institut iz Njemačke je prije 20 godina sačinio studiju koja se zvala Faktor 2 o tome kako je moguće dvaput smanjiti potrošnju energije u zgradarstvu, industriji i saobraćaju. Prije deset godina taj je institut objavio knjigu pod naslovom “Faktor 5”. Danas pripremaju knjigu kako smanjiti potrošnju energije u zgradarstvu, industriji i saobraćaju deset puta. A u Sjedinjenim Američkim Državama se radi na studiji Faktor 1.000!
Istina, najveći potencijal za uštedu energije odnosi se na toplotnu energiju. Ali se mnogo može učiniti i na području električne energije. Pokazat će se da je besmisleno graditi nove elektroenergijske objekte i istovremeno bacati energiju. Neće to imati ko da plati. Elektroprivredne organizacije moraju biti zainteresirane da podržavaju povećanje efikasnosti korištenja električne energije kod svojih kupaca, kako bi im mogli platiti račune za utrošenu električnu energiju. Moraju se voditi principom: “Prodaj manje, zaradi više”.
