„Moj život predstavlja priču o samoostvarenju nesvjesnog. Sve u nesvjesnom teži da se ispolji, ali i ličnost takođe želi da nadraste sopstvene nesvjesne uslove i da iskusi sebe kao cjelinu. Ne mogu da se poslužim naučnim jezikom kako bi iskazao taj proces rasta u sebi, zato što nisam u stanju da doživim sebe kao naučni problem.”[1]
K. G. Jung
[1] “Sjećanja, snovi, razmišljanja”, K. G. Jung
Jung kaže: „Nama su, doduše, potrebni izvjesni teorijski stavovi zbog njihove orijentacijske i heurističke vrednosti. Međutim, oni bi trebalo da važe uvjek kao čisto pomoćni pojmovi, koji se u svako doba mogu odložiti na stranu. Naime, mi o duši znamo još uvek tako malo da je upravo smješno vjerovati da smo dospjeli već tako daleko da možemo postavljati opšte teorije. Još uvjek nismo empirijski utvrdili obuhvat duševne fenomenologije: pa kako se pod takvim uslovima može sanjati o opštim teorijama?”
„Cjelokupni fenomeni ličnosti očigledno se ne poklapaju sa Ja, tj. sa svjesnom ličnošću, već obrazuju veličinu koja se mora razlikovati od Ja. Jedna takva nužnost prirodna je samo za psihologiju koja se bavi činjnicom nesvjesnog. Ali za nju je od velikog značaja takvo razlikovanje. (…) Stoga sam predložio da se postojeća, ipak ne potpuno uhvatljiva cjelokupna ličnost, obilježi kao jastvo. Ja je prema definiciji podređeno jastvu i ponaša se prema njemu kao dio prema cjelini.” – G. Jung
Uvodno poglavlje o jastvu počinje na sljedeći način: „Jastvo (…) je u potpunosti izvan sfere ličnosti i izgeda, ako je iole tako, kao religijski mitologem, a njegovi simboli su u rasponu od najvišeg do najnižeg. (…) Svako ko želi da dostigne komplikovano saznanje o nečemu, ne samo na intelektualnom nivou, već i na osnovu vrednovanja osjećanja, mora i u dobru i u zlu da se uhvati u koštac sa animom / animusom da bi otvorio put uzvišenom jedinstvu, coniuctio oppositorum. Ovo je neophodan preduslov za cjelovitost.”[1]
“Sabrana djela”, K.G.Jung
Na ovom stupnju, Jung uvodi termin “cjelovitost”, koji je zapravo ekvivalent za jastvo. Praktično, cjelovitost nastaje kada se jastvo spozna u svjesnom polju. U stvari, pitanje je koliko je ovo u potpunosti moguće dostići, jer polarnost i suprotnosti smještene u jastvu stalno stvaraju više novog materijala koji treba integrisati. Ipak, redovno “praktikovanje cjelovitosti” jeste jedan od puteva jastva, drugim rečima, Jungova vizija života bliska je taoizmu. „Iako “cjelovitost” u početku izgleda kao ništa drugo do apstraktna ideja (poput anime / animusa), ona je ipak empirijska do te mjere jer je psiha predviđa u obliku spontanih i autonomnih simbola. Ovo je četvorstvo ili mandala, simboli koji se pojavljuju ne samo u snovima današnjih ljudi, već su naširoko poznati u istorijskim zapisima mnogih ljudi u mnogim epohama.”[2]
“Sabrana djela”, K.G. Jung “Sabrana djela”, K.G. Jung
„Uopšte nema druge mogućnosti do da se iracionalno prizna kao neophodna, uvjek prisutna psihička funkcija a njeni sadržaji ne smatraju konkretnim već psihičkim realnostima. Kolektivno nesvjesno je kao talog iskustva a istovremeno i kao apriori istog, slika svjeta, koja se formirala tokom eona. U ovoj slici su se tokom vremena uobličile izvjesne crte, takozvani arhetipovi ili dominante. Oni su vladari, bogovi, tj. slike dominantnih zakona i principa prosječnih pravilnosti u protoku slika, koje duša doživljava stalno iznova.”[1]
“O psihologiji nesvjesnog”, K.G. Jung
„U odraslom čovjeku je ostalo djete, vječno djete, što se nikad neće uobličiti, nešto što traži neprekidnu brigu, pažnju i vaspitanje. To je onaj dio čovjekove ličnosti koji želi da postane kompletan. Međutim, čovjek našeg doba je daleko od cjelovitosti kao nebo od zemlje.»
„Svrha individualizacije nije ništa drugo do s jedne strane oslobađanje Sopstva iz pogrešnog plašta persone, a s druge od sugestivne moći nesvjesnih slika. (…) Pomoću persone čovjek želi da izgleda kao onaj ili ona, ili se čovjek rado krije iza neke maske, pa čak izgrađuje određenu personu kao zaštitni bedem. Što se tiče druge strane, naime dejstva kolektivnog nesvjesnog, tu se krećemo u tamnom unutrašnjem svjetu.'”[1]
“O psihologiji nesvjesnog”, K.G. Jung
„Kada krene putem individualizacije, kada živi po sopstvenom nahođenju, čovjek mora da računa i na greške; život ne bi bio potpun bez njih. Ne postoji nikakvo jemstvo – ni jednog jedinog trenutka – da nećemo napraviti grešku ili upasti u smrtnu opasnost. Možemo da izaberemo i put za koji mislimo da je siguran. Ali, to će biti put smrti. Tada se više ništa ne događa – u svakom slučaju ne događaju se prave stvari. Onaj ko krene putem smrti ni po čemu se ne razlikuje od mrtvog čovjeka.”[2]
“Sjećanja, snovi, razmišljanja”, K. G. Jung, (Memories, dreams, reflections)
Ego nije u stanju da svojim sopstvenim naporima sprovede ovo veliko sjedinjavanje ličnosti.
„Najbitnije je izdvojiti sebe iz tih nesvjesnih sadržaja tako što se oni istovremeno personifikuju i osvješćuju. To je tehnika kojom se ovim sadržajima oduzima moć. Personifikovanje činilaca nesvjesnog ne predstavlja posebnu teškoću, budući da oni uvek posjeduju izvjestan stepen autoniomije, svoj sopstveni osobeni identitet. Njihova autonomija je, doduše, ono najneprijatnije sa čime se treba pomiriti, a opet, sama činjenica da se nesvjesno ispoljava na taj način, pruža nam najbolje sredstvo za upravljanje nesvjesnim.”[1]
“Sjećanja, snovi, razmišljanja” K. G. Jung, 188.str. (Memories, dreams, reflections)
„(…) Ovom shvatanju može se do izvjesnog stepena odobriti pravo egzistencije, ukoliko je čovjek uopšte u stanju da svome životu naznači određenu liniji po kojoj bi išao. Ali, poznato nam je da nema ljudskog predviđanja ili životne mudrosti koja bi bila u stanju da pruži našem životu propisani pravac, osim na kratkim relacijama. Ovo shvatanje važi svakako samo za «obični» tip života ali ne i za «herojski». Ova druga vrsta života je bez sumnje mnogo rjeđa nego prva. (…) Herojsko vođenje života je bezuslovno, tj. ovo se usmjerava prema sudbinskim odlukama, pri čemu odluka za određeni pravac u određenim prilikama može važiti i do gorkoga kraja. Ljekar svakako ima posla najčešće samo sa ljudima, rjeđe sa dobrovoljnim herojima a i tada su ovi, na žalost, najčešće takvi, čiji je navodni heroizam infantilni prkos usmjeren protiv neke veće sudbine ili isticanje samog sebe, što treba da prikrije osjećanje manje vrijednosti. U svakodnevici ima, na žalost, malo neobičnog što bi bilo zdravo. Ima malo prostora za primjetljivo herojstvo, ali ne s toga što se pred nas ne postavljaju herojski zahtjevi. Naprotiv: to je upravo ono neugodno i nesnosno što banalna svakodnevica postavlja našem strpljenju, našoj predanosti, istrajnosti, žrtvovanju i td., banalne zahtjeve, koje čovjek mora ispuniti skrušeno i bez bilo kakvog herojskog gesta koji bi bio propraćen aplauzom, za šta je potrebno nevidljivo herojstvo. Ono ne blista, nije hvaljeno, i stalno traži skrovitost u svakodnevnoj odori. To su zahtevi koji, ako se ne ispune, prouzrokuju neurozu. Da bi ih izbjegli, već su se mnogi usudili da donesu velike odluke u svom životu i sproveli ih i onda kada su to, prema opštem mišljenju bile zablude. Pred ovakvom sudbinom čovjek može samo da se pokloni. Ali, kao što je rečeno, ovakvi slučajevi su rjetki; drugi, međutim, čine pretežnu većinu. Za ove pravac života nije prava, jasna linija. Pred njima stoji sudbina zamršena i prepuna mogućnosti, a ipak je samo jedna od ovih mnogih mogućnosti njihov sopstveni i ispravan put. Ko bi mogao da se usudi, čak oslanjajući se na najveće moguće saznanje sopstvenog karaktera, da unaprjed odredi onu jednu mogućnost? Sigurno da se voljom može mnogo postići. Međutim, iz osnova je pogrešno da se, s obzirom na sudbinu izvjesnih posebnih ličnosti jake volje, po svaku cjenu hoće i sopstvena sudbina da podvrgne svojoj volji. Naša volja je funkcija usmjerena pomoću rasuđivanja, dakle, ona zavisi od svojstava našeg rasuđivanja. Naše rasuđivanje bi, ako je uopšte rasuđivanje, trebalo da bude racionalno, tj. razumno. Ali, da li se ikada pokazalo ili da li će se ikada dokazati da se život i sudbina slažu sa našim ljudskim tj. da su racionalni? Naprotiv, postoji opravdana sumnja da su iracionalni, drugim rječima da su u krajnjoj liniji zasnovani «s onu stranu ljudskog razuma». Iracionalnost zbivanja pokazuje se u tzv. slučajnosti, čije postojanje, razumljivo, moramo osporavati, pošto a priori ne možemo zamisliti neki proces koji nije uslovljen neophodno i kauzalno, pa prema tome ne može uopšte biti slučajan. (…) Obilje života je zakonomjerno i nezakonomjerno, racionalno i iracionalno. Zbog toga ratio i njim zasnovana volja važe samo za kratko. Što dalje širimo racionalno izabrani pravac time možemo biti sigurniji da time isključujemo iracionalne životne mogućnosti, koje, međutim, imaju isto tako pravo da budu proživljene. Sigurno da bi bilo vrlo korisno za čovjeka da je u stanju da svome životu odredi pravac. Može se s punim pravom smatrati da je zadobijanje razboritosti najveća tekovina čovječanstva; ali, time nije rečeno da bezuslovno mora i dalje tako biti.”
„Ono što se dešava prilikom integracije pređašnjih nesvjesnih sadržaja u svjest predstavlja nešto što se jedva može opisati rječima. To je neporecivo subjektivni doživljaj, kada sebe i svoju jedinstvenost doživljavamo na poseban način; i to je činjenica u koju nije moguće sumnjati. Da li do promjene u ličnosti dolazi usljed integracije, i kakva je priroda te promjene, ostaje stvar subjektivnog ubjeđenja.”[1]
“Sjećanja, snovi, razmišljanja” K. G. Jung, 285.str. (Memories, dreams, reflections)
Umjetnost dopuštanja da se stvari dese, djelovanje kroz nedjelovanje, postala je za mene ključ koji otvara vrata na putu. Moramo da budemo spremni da dozvolimo stvarima da se dese u našoj psihi…
Karl Gustav Jung
