Religiju sam oduvijek smatrala isključivo intimnim pitanjem pojedinca i samo pojedinca, nikako društva. Međutim, religija danas predstavlja sve osim privatne stvari. Sveprisutna je u politici, visokom i osnovnom obrazovanju i gotovo svim porama društva. Vjerski službenici govore vjernicima za koga da glasaju, pružaju javnu podršku političkim strankama i kandidatima, miješaju se u obrazovni proces, utiču na donošenje političkih odluka, a vrlo često izazivaju razne netrepeljivosti.
AUTOR: Esma Klico – frontslobode.ba
Sve češće se u našem društvu mogu primjetiti trendovi ‘nasilne religizacije društva’, odnosno nametanje određenih pravila ponašanja za koje neko procjenjuje kako su u skladu s religijom i religijskim praznicima.
Jedan od primjera svakako jeste i mjesec posta kod muslimana, Ramazan. Ne mogu ni prebrojati koliko puta sam u ovom kratkom vremenskom periodu svjedočila kritikama i javnom linčovanju na društvenim mrežama osoba koje se (prema mišljenju onih koji sebi daju za pravo da sude o tome) ne ponašaju ‘primjereno’.
Naime, određena društvena masa sebi daje za pravo da određuje kako bi se neko trebao ponašati, oblačiti, koju muziku bi trebao slušati i kakva pića piti tokom Ramazana, a sve pod krinkom ‘poštovanja prema religiji i vjernicima’ što je potpuno apsurdan argument.
Na društvenim mrežama se mogu pročitati komentari poput: “Bi li ih ubilo da ne piju barem za Ramazan“, “Zašto se djevojke slikaju u kostimima na plaži za vrijeme Ramazana“, “Glupe Bošnje slušaju srpske pevaljke za Ramazan“, i brojne druge koji graniče sa zdravom pameću i koji predstavljaju izravan napad na sekularnost i slobodu.
Validan argument bi glasio “Alkohol je loš po zdravlje, a turbo folk je smeće koje uništava moždane ćelije“, i to je savjet koji druga osoba može, ali ne mora poslušati. Govoriti nekome da ne bi trebao konzumirati alkohol i prisustvovati “spornim“ koncertima jer je Ramazan je u najmanju ruku dvolično, a govoriti da se ne slika u kostimu i da se ne oblači ‘provokativno’ je više nego bezobrazno.
Religiju sam oduvijek smatrala isključivo intimnim pitanjem pojedinca i samo pojedinca, nikako društva. Međutim, religija danas predstavlja sve osim privatne stvari. Sveprisutna je u politici, visokom i osnovnom obrazovanju i gotovo svim porama društva. Vjerski službenici govore vjernicima za koga da glasaju, pružaju javnu podršku političkim strankama i kandidatima, miješaju se u obrazovni proces, utiču na donošenje političkih odluka, a vrlo često izazivaju razne netrepeljivosti.
Naše društvo je previše pasivno ili previše preplašeno da bi reagovalo i usprotivilo se sve agresivnijim pokušajima ‘religizacije’ društva koja prijeti da ukine neke od osnovnih ljudskih prava poput prava na izbor.
Svako ko se usudi progovoriti i usprotiviti se takvim pokušajima postaje ‘izdajnik’ svog naroda. Proglašava ga se ‘otpadnikom’, ‘jugonostalgičarom’, ‘komunjarom’, ‘islamofobom’, ‘mrziteljem nacije’ i brojnim drugim opisima od kojih je lično meni najdraži ‘gori su od vlaha’.
Varaju se oni koji misle da će ovo nasilno mješanje religije u javni život prestati samo od sebe. Neće, naprotiv nastavit će pomjerati granice sve dok im se to bude dopuštalo. Pravo na slobodu vjeroispovijesti niko ne osporava, i ne treba da osporava. Svaki pojedinac treba da ima pravo da praktikuje svoju vjeru, međutim isto tako svaki pojedinac treba i mora da ima pravo da ne praktikuje i da mu se pravila iste ne nameću.
