Dok protivnici kapitalizma skupljaju novu snagu i protuargumente, zagovornika je sve manje. Koalicija kritičara, počevši od Occupy Wall Street do pape Franje, kritikuju globalnu trgovinu da je eksploatacijska, kao i ljudsku fokusiranost na novac, kao izvoru zla.
Brige o utjecaju ekonomske nejednakosti na području socijalne kohezije daju novu hitnost moralnim pitanjima o tržištima. Ali, kao što John Plender ističe u svojoj novoj knjizi “Kapitalizam”, nezadovoljstvo oko njegovih učinaka staro je koliko i sam kapitalizam.
John Plender, koji je nekada radio za ”The Economist” je kolumnista Financial Times-a. On je pisao desetljećima o uzbuđenjima, ludilu i katastrofama finansijskog tržišta. On pristupa nedoumicama kapitalizma, svojim mudrim okom za detalj. Čitatelju otkriva, na primjer, da se Voltairepojavio na dvoru Friedricha Velikog kao intelektualac prosvjetitelj, samo kako bi pokrenuo prevaru koja bi mogla prouzrokovati bankrot pruske blagajne.
Sredinom 1980-ih menadžeri Japanskog fonda posjećivali su svetište Madame Nui i ugostitelja čija je porculanska žaba dostavljala savjete o dionicama – neko vrijeme čak i uspješno, stičući vlastiti portofolij vrijedan 10 milijardi dolara – dok nisu propali kada se japanski mjehurić rasprsnuo 1990. Ukoliko slobodna tržišta proizlaze kao dinamična iz ovakvih stvari, onda je njihova tvrdnja da su racionalni uistinu upitna.
No, gospodin Plender je dovoljno mudar da shvati da je uprkos svim svojim greškama, kapitalizam podigao životni standard milijardu ljudi još od 18. stoljeća i produžio svoj životni vijek. Brz napredak u stopama rasta u Kini i Indiji u posljednjih nekoliko desetljeća, dok su se kretali (iako ne potpuno) u kapitalističkom smjeru su dalji znakovi vitalnosti sistema, što nam pokazuje i kontrast između kapitalističke Južne Koreje i komunističke Sjeverne.
Oživljavanje antikapitalističke retorike možemo pripisati finansijskoj krizi 2008. godine i posljedicama iste. Kriza je samo najnoviji primjer inherentne stabilnosti kapitalizma, proces koji, uprkos mogućnosti ekonomije da se okoristi “kreativnom destrukcijom”, izaziva mnogo kolateralne štete na putu.
Pravi problem je u tome što je kapitalizam postao povezan s visokim finansijama, više nego sa herojskim poduzetništvom Thomasa Edisona, čiji izumi nas i dalje okružuju.
Ne samo da jako malo ljudi može vidjeti prednosti složenih financijskih proizvoda kao što su zadane kreditne zamjene. Plender dodaje i da su “bankari nesumnjivo učinili najbolje kako bi kapitalizmu dali lošu reputaciju. Ljestvica na kojoj su velike banke lažirale kamatne stope i devizna tržišta, kao i varanje svojih klijenata je gotovo neshvatljiva.” John Plender strahuje da je još jedna velika finansijska kriza neizbježna – međunarodne banke su veće i međusobno povezanije više nego ikad. On također misli da će u svijetu nastati veliki nered, a kapitalizam će se pojaviti kao što je bivalo i u prošlosti. On ponavljaChurchillove riječi o demokratiji: “Kapitalizam je najgori oblik ekonomskog upravljanja, osim svih onih drugih oblika sa kojima bismo pokušali s vremena na vrijeme.”
Izvor: www.theeconomist.com
