Svjetska banka objavila je upravo ažurirani “Pink Sheet” koji prati kretanje cijena različitih dobara na svjetskom tržištu od 1960. godine do danas. Na temelju tog izvještaja, ekonomist Marian Tupy s instituta Cato usporedio je realne cijene četrdesetak dobara za koje postoje kontinuirani podaci s njihovim cijenama od prije 57 godina i dobio je ovakve rezultate:
Ova slika prikazuje kako je od 42 promatrana dobra, njih 19 pojeftinilo u apsolutnom iznosu (i to neka za preko 50%), dok ih je 23 poskupilo, ali od tih dobara kojima se cijena povećala, samo se zlatu, srebru i sirovoj nafti povećala više nego što se povećao globalni dohodak po stanovniku. Dakle, u relativnom smislu, gotovo sva dobra su pojeftinila u međuvremenu, i to unatoč činjenici da se ukupno svjetsko stanovništvo u tom periodu povećalo za nevjerojatnih 142% (dohodak po stanovniku povećao se za gotovo 180%).
Drugim riječima, ljudi danas trebaju značajno manje raditi u odnosu na prije, da bi si priuštili gotovo bilo koji proizvod na tržištu. Danas radimo manje, zarađujemo više novca i imamo više slobodnog vremena.
Takav razvoj događaja u potpunoj je suprotnosti s najavama popularnih katastrofičara iz tog vremena, koji su zanemarivali moć ljudskog uma i inovativnosti da nadjača prepreke koje proizlaze iz prirodne oskudnosti resursa, ali isto tako je i suprotnosti s onime što danas serviraju ljevičarski mediji i organizacije, lobirajući protiv (“neoliberalnog”) kapitalizma.
Na primjer, Oxfam, neo-marksistička organizacija koja toliko voli sirotinju da čini sve da sirotinje u svijetu bude što više, upozorava da ćemo vidjeti još više onoga što se događalo kroz zadnjih 25 godina, ako se ne stane na kraj globalnom neoliberalizmu:
Naravno, u zadnjih 25 godina svjetsko se bogatstvo drastično povećalo, kronično siromaštvo se drastično smanjilo, znatno manje je gladi u svijetu i puno manje djece umire, ali to drugovi komunisti iz Oxfama nisu imali na umu ili to ne smatraju poželjnim pojavama. U svakom slučaju, značajan porast životnog standarda u svijetu i skora eliminacija ekstremnog siromaštva posljedica su upravo otvaranja zaostalijih zemalja kapitalizmu i slobodnoj trgovini.
Ako je tržište dovoljno slobodno, poduzetni ljudi će, djelujući u vlastitom interesu, uvijek nalaziti efikasna rješenja za svladavanje izraženih zapreka s kojima se društvo u datom trenutku suočava. Tržišni sustav alokacije resursa putem cjenovnog mehanizma i profitnih signala kreira takve podsticaje koji vode društveno korisnim inovacijama i stvaranju novih vrijednosti, a ako ti podsticaji nisu na mjestu i ekonomija nije zasnovana na tržišnim principama, tada tek imamo probleme sa zadovoljavanjem raširenih društvenih potreba, kao što je bio slučaj u svim socijalističkim zemljama u povijesti.
Koncept specijalizacije i podjele rada, na kojem počiva efikasnost tržišta da zadovolji tekuće želje i potrebe pojedinaca, jednako vrijedi u međunarodnoj kao i u nacionalnoj ekonomiji, pa zato slobodna međunarodna trgovina jamči svim zemljama sudionicima viši životni standard stanovništva i veće ekonomsko blagostanje, bez obzira na njihovu veličinu, utjecaj, stupanj razvoja ili njihove apsolutne prednosti.
Stoga, svi oni koji u ime borbe protiv siromaštva nepromišljeno dižu glas protiv kapitalizma i slobodne trgovine zapravo se zalažu samo za širenje siromaštva, gladi i totalitarizma. Ako se želite boriti protiv siromaštva, ne možete biti protiv kapitalizma.
Izvor: www.tkojejohngalt.com
