Koje je šanse i koje opasnosti donio sa sobom instrument kredita, pokazala je sudbina Fuggerovih, jedne slavne obitelji trgovaca iz Augsburga. Njihova priča počinje već godine 1367. Tada je Hans Fugger, sin jednog seljaka iz sela Graben u Lechfeldu, preselio u grad Augsburg kako bi tamo prihvatio službu šegrta kod jednog tkalca. Fuggerovi su oduvijek bili slobodni seljaci koji su se mogli obraniti od jarma kmetstva. Kako je tada bilo uobičajeno u švapskim obiteljima, i u domu Fuggerovih nalazio se tkalački stan. Na poljima južne Njemačke rastao je lan kojeg su žene seljaka i tkalci u gradovima tkali u laneno platno i materijal od kojeg su se izrađivali ogrtači, hlače i drugi dijelovi odjeće. Tako je Hans Fugger naučio tkati kod svoje majke. U Augsburgu je vrlo brzo uspio. jer je uveo neke novosti: na tkalačkim je stanovima prerađivao lan s pamukom. Takva tkanina zvala se “parhet”, a bila je mekanija i nježnija od čistog lana. Prije su samo Talijani proizvodili dobar pamuk, sada su ga jednako dobrog proizvodili i augsburški tkalci.
Fugger je proširio svoj posao, robu nije prodavao samo u gradu i okolici nego je porasla i trgovina s dalekim odredištima. Pamuk je bio novo vlakno koje je uspijevalo samo u toplijim zemljama i moralo ga se uvoziti za novac. Tkalac koji je želio uspjeti morao se dakle, upoznati sa sustavom novčarstva. Tako je Fugger postJo sve više trgovac koji od drugih tkalaca otkupljuje robu. Grad Augsburg je za to imao povoljan geografski položaj. Ovdje su se križali stari trgovački putovi od venecije za Frankfurt i od Beča do Strasbourga. Hansu Fuggeru uspjelo je da svoju obitelj učini najmoćnijom u Augsburgu. Njegov sin Jakov Fugger (“Stari”) pretvorio je tvrtku u veletrgovinu koja je podružnice imala diljem Europe: od Novogoroda u Rusiji do Seville u Španjolskoj, od Londona do Napulja. A njegov sin Jakob (“Bogati”), koji je živio od 1459. do 1525. od kuće Fugger stvorio je političku silu u Europi. Njegovo sredstvo u tu svrhu bila je jedinstvena mješavina trgovačkih i bankarskih poslova; njegov je novac radio za njega, postajao je kapital.
Jakob je u trvrtku došao s 19 godina i otac ga je najprije poslao u Veneciju. To je onda bilo putovanje za koje je pri dobrom vremenu bilo potrebno desetak dana. U gradu, tada još uvijek najbogatijem i najmoćnijem u Sredozemlju, postojalo je konačište za njemačke poslovne ljude, Fondaco dei Tedeschi. Tamo se mogla slagati roba, postojale su pisarnice, spavaonice i mogućnost da se nađete s drugim Nijemcima. Jakob Fugger se vrlo slabo zanimao za svoje zemljake, a puno više za Talijane. Bili su obrazovanijii vještiji od kolega s kojima je imao posla u svojoj domovini. U Veneciji je prije svega naučio kako se vode bankarski poslovi, on je bio jedan od prvih njemačkih poslovnih ljudi koji je shvatio kakav je napredak donijelo dvostruko knjigovodstvo. Kad je kasnije počeo voditi tvrtku, odmah je uveo novi sustav knjigovodstva. Njegov je knjigovođa Matthaus Schwarz kasnije postao legenda. Schwarz je vjerovatno imao isto toliko udjela i uspjeha kao i sam Jakob Fugger.
Jakob je najprije do svoje 26. godine, kako je i dolikovalo nasljedniku tvrtke, radio u vanjskoj službi i to u Innsbrucku. U glavnom gradu Tirola vladao je vojvoda Siegmund Habsburški. Nedaleko od Innsbrucka, na rubu gorja Karwendel, otkrivena su bogata nalazišta srebra. Nalazišta su Siegmundu omogućila da kuje kovanice u velikim količinama i da ih troši. Njegov je problem bio i taj što je njegova potreba za novcem bila veća od njegovih izvora novca: vodio je ratove protiv Venecije i Švicarske, živio je rasipno, gradio je raskošne zgrade i morao se skrbiti za četrdesetero izvanbračne djece.
Jakob Fugger je Siegmundove slabosti iskoristio i vješto i bezobzirno: novac koji je zaradio trgovinom ulagao je u financisjke poslove. Vojvodi je posuđivao velike iznose, a kao osiguranje za njih uzeo je prava na tirolske rudnike srebra. Kako Siegmund, prema očekivanjima, nije mogao vratiti svoje dugove, ti su izvori novca dospjeli u Fuggerove ruke. Ni svi Fuggerovi krediti nisu pomogli vojvodi i uskoro je tron morao ustupiti svojem rođaku Maximilianu I. Ovaj je zatim Tirol ujedinio s Austrijom, svog sina Filipa oženio nasljednicom Španjolske kraljevske kuće Ivanom i Habsburgovce učinio najmožnijom vladarskom obitelji u Eueopi – a njegov je zajmodavac i poslovni prtner za vrijeme tog uspona bio Fugger. Naposljetku je Maximilian godine 1508. izabran za njemačkog cara.
Obojica su se prvi put sreli na skupštini njemačkih kneževa koja se 1489. održavala u Frankfurtu. Maximilian je trebao novac kako bi stekao Tirol te financiranje ratova i svojeg načina života, koji je u najmanju ruku bio isto tako rastrošan kao i onaj njegova rođaka Siegmunda. U gdinama između 1487. do 1494. Fugger je kući Habsburgovaca posudio 620.000 guldena, što je za tadašnje prilike bio fantastičan iznos, pogotovo ako su uzme u obzir da je imovina Fuggera i njegove braće službeno iznosila 50.000 guldena. To je bilo moguće, jer je Fugger od svoje veletrgovine stvorio pravu banku. On nije pozajmljivao samo svoj novac, nego i novac drugih ljudi, i to bogatih ljudi koji su za svoju imovinu očekivali visoke kamate. ali nisu htjeli da drugi saznaju za njihovo bogatstvo. Jedan od njih je bio biskup iz Brixena u Tirolu. Fuggerovi su s tim gospodinom, koji kao sluga Crkve nije mogao gomilati osobna bogatstva, tako diskretno poslovali da se ni dan danas ne može objasniti otkud biskupu novac, što je s njim činio i gdje je završio nakon njegove smrti.
Na jednoj su strani tako Fuggerovi imali posla s knezevima koji su trebali više novca nego što su sami imali, a na drugoj strani s bogatunima koji su svoje bogatstvo htjeli zadržati u tajnosti. A veletrgovina je sa svojim vezama diljem Europe imala mogućnost da obje strane udruži na zajedničku korist. Takvi klijenti, koji su htjeli skrivati svoje bogatstvo, kao biskup iz Brixena, bili su pritom posebno korisni jer za njih nije bilo bojazni da će sav svoj novac iznenada povući. Bankari i trgovci mogli su njihovim ulozima sklapati dugoročne poslove.
Jakobu Fuggeru ti su poslovi dali ogromnu moć. Ona je rasla vać i samim tim što je on sam imao mjere. Opirao se iskušenjima bogatstva i sačuvao je vrlime štedljivog trgovca koje su njegovu obitelj učinile velikom. Te vrline su se vidjele i u načinu na koji je tvrtka Fugger bila organizirana. Ona je zajednički pripadala Jakobu i obojici njegove starije braće, Ulirchu i Georgu. Trojica su 1494. sklopila “društveni ugovor” po kojem se svaki obavezao da će u trajanju od šest godina u poduzeću ostaviti svoj udio i dobit koja nastane iz njega. Tako su stvorili preduvjete za to da tvrtka sve više raste – danas bismo rekli: osigurali su temelj vlastitog kapitala.
Ali Fuggerovi nisu bili samo štedljivi nego i oprezni: suzdržavali su se od trgovine sa Amerikom i Indijom koja je bila u začetku i rizik prepuštali konkurentima. Jakob Fugger je financirao Maximilianovu krunidbu za njemačkog cara i kao nagradu za to dobio je vlastitu grofoviju. Kad je Maximilian vodio rat protiv Republike Venecije, gdje su Fuggerovi također poslovali, posredovao je Jakob u sklapanju mira, i na tome opet zaradio. Naposljetku je 1511. godine promoviran i u plemićki stalež. Nakon Maximilianove smrti financirao je izbor njegova unuka, kralja Karla I. Španjolskog, za njemačkog cara. Jakob Fugger je na skupštini kneževa 1519. godine pribavio 852.000 guldena kako bi plemiće carstva podmitio da izaberu Karla, a ne njegovog konkurenta Franju I. Francuskog.
Otkad je Karl V. dobio titulu cara, sudbina Fuggerovih još se više ispreplela s kućom Habsburgovaca, najprije u dobrom, a kasnije u lošem smislu. Kad je Jakob 1525. godine umro, obiteljsko je poduzeće bilo na vrhuncu moći; ali pod nećakom Antonom započela je njegova propast.
Već je Karl V. bio bijedan platiša, a još je lošije bilo pod njegovim nasljednicima. Car Ferdinand I. i kralj Filip II. Španjolski Fuggerima nisu platili njihove ranije usluge. Doduše, u Americi su sagradili carstvo, kolonije su redovito isproučivale velike količine zlata i srebra, ali je državna riznica unatoč tome bila stalno prazna – potreba vladara za ratovima, luksuzom i dvorskom raskoši jednostavno je bivala sve nezasitija. Godine 1557. i 1575. španjolska je dvaput proglasila državni bankrot: Španjolska nije mogla platiti kamate na dugove niti je mogla podmiriti potraživanja. Fuggerovi su izgubili imovinu. Prema današnjim računicama, Fuggerovi su do sredine 17. stoljeća u poslovima s Habsburgovcima pretrpjeli gubitke u visini od 8 milijuna guldena, a od španjolske krune gubitke od 4 milijuna dukata.
Anton Fugger, a kasnije njegov sin Markus, iz tog su izvukli pravi zaključak da su prošla ona vremena u kojima su se mogli sklapati velike poslovi s carevima i kraljevima. Izvukli su kapital iz veletrgovine i uložili ga u zemljišni posjed izvan kriznog područja. Kao zemljoposjednici u području Augsburga Fuggerovi su još stoljećima imali utjecaja, kao veletrgovci više nisu igrali nikakvu ulogu.
Kao i mnogi drugi novatori i Fuggerovi su bili proturječni. Kredit su razvili od moćnog instrumenta i pospješili su trgovinu i obrt, ali pritom su se povezivali s moćima prošlosti, prije svega s Habsburgovcima. Odbili su reformaciju i religijsku slobodu, zbog čega su se protiv njih borili reformatori Martin Luther i ulrich Zwingli. Imali su udjela u trgovini afričkim robovima, ali to su skrivali u svojim knjigama, možda jer su imali grižnju savjesti. Bezobzirno su bili orijentirani na svoj profit. Unatoč tomu, Jakob Fugger utemeljio je jedan od prvih projekata socijalnih stanova u povijesti “Fuggerei” u Augsburgu, koji se i dan danas može posjetiti.
Odlomak iz djela: Nikolaus Piper, Kratka povijest ekonomije, str. 60-64.
Priredio: Resul S. Mehmedović
Dialogos.ba
