ŠTA BIH MOŽE NAUČITI OD ESTONIJE: Kako je uništena socijalistička država postala najbrže rastuća ekonomija EU
Pripadnici generacija koje se sjećaju Tita nerijetko će vam s nostalgijom pričati o vremenima kada smo za Čehe, Slovake ili Poljake bili ‘Zapad’, ismijavajući se i danas primjerice s njihovim jajima koja bi, brižljivo obmotana spužvom i naslagana na zadnjem sjedištu njihovih lada i trabanta, sa sobom dovlačili čak iz matične domovine prilikom dolaska na ljetovanje na jugoslovensko more.
Ima u tom smijehu i zluradosti i nadmenog nipodaštavanja ljudi kojima je nekoć, ne njihovom voljom, nametnut komunistički režim koji je do kraja unizio njihovo ljudsko dostojanstvo, ali i euforičnog i nostalgičnog zahvaljivanja Bogu, te Titu, što smo živjeli u zemlji “naprednog samoupravnog socijalizma” koji nam je, ipak, omogućavao mnogo bolji životni standard doli stanovnicima zemalja iza “Željezne zavjesom”.
Ipak, gotovo 27 godina nakon rušenja te „Željezne zavjese“ situacija je, i to najboljem slučaju, potpuno obrnuta. Sve zemlje koje su nekoć spadale u tzv. Istočni blok, a koje su se nakon epohalnih promjena okrenule ka Zapadu, danas su stabilne i prilično prosperitetne države sa solidnim standardom. BiH, s druge strane, tavori na evropskom dnu, u društvu država poput Moldavije ili Ukrajine.
BALTIČKI TIGAR
Ipak tranzicijski uspjeh jedne bivše sovjetske države treba posebno naglasiti. Iako se sa štetom koju je BiH pretrpjela ratnim užasom zasigurno nijedna evropska država ne može mjeriti, ova država je u proces tranzicije također krenula s potpuno urušenim društvom. Riječ je o Estoniji.
Kao i slučaju BiH, bez ozbiljnije demokratske tradicije i izgrađenih institucija, estonska nezavisnost uspostavljena je prvi put tek nakon Prvog svjetskog rata, da bi zemlja već 1940. bila pregažena tenkovima Sovjetskog Saveza, u čijem je sastavu ostala sve do 1991.
Smrt SSSR-a za ovu baltičku zemlju je ujedno značio i potpuni kolaps. Inflacija je bila 1000%, cijene goriva su skočile 10000% za samo godinu dana, radnje i budžet su bili prazni, a ljudi su satima stajali u redu za hranu.
Tadašnji prvi postkomunistički premijer Estonije i čovjek koji je vjerovatno najzaslužniji za ovakav napredak, Mart Laar, navodi tri ključne lekcije koje je trebalo naučiti na iskustvima njegove zemlje: vladavina prava i donošenje novih i modernih ustava kao ključni preduslov provođenja ekonomskih reformi; spremnost da se u bolnom procesu tranzicije istraje u provođenju reformi bez obzira na sve poteškoće; te kao treću i najvažniju lekciju – nužnost postojanja spremnosti ljudi da se promijene u svojim pogledima na svijet, te da nakon socijalističke ere, kada im je država pronalazila posao i rješavala probleme, preuzmu odgovornost za svoje odluke i počnu djelovati u svoje ime.
RADI, NE ČEKAJ POMOĆ
Imajući u vidu ove lekcije, pod vodstvom Laara podstaknuta je konkurencija ukidanjem carina i pretvaranjem zemlje u slobodnu trgovinsku zonu, dok su istovremeno obustavljene sve subvencije, podrške i ekonomski neopravdani i netržišni krediti domaćim preduzećima. Preduzećima su ostavljene dvije mogućnosti, ili da počnu da posluju rentabilno ili da se ugase. Istovremeno je urađena radikalna reforma poreskog sistema, koja je smanjila poreze i uvela ravnu poresku stopu (tzv. flat-rate poresku stopu).
Shvatajući da se dugoročni uspjeh ne može obezbijediti samo rješavanjem aktuelnih problema, već i razmišljanjima o budućnosti, smišljen je slogan “Radi, ne čekaj pomoć” (Trade, not aid). Jednoj nerazvijenoj zemlji, kakva je Estonija bila, pošiljke zastarjelih tehnologija u vidu pomoći bi obezbijedila sigurno mjesto među zemljama trećeg svijeta. Kao rezultat tog shvatanja da nije dobro previše se oslanjati na stranu pomoć, Estonija je napravila skok ka savremenim tehnologijama, i danas je zemlja sa prosječno najviše korisnika interneta u Evropi, zemlja u kojoj je elektronska vlada (e-government) realnost, gdje možete glasati na izborima putem interneta, kao i popuniti vašu poresku karticu (za šta vam u prosjeku treba oko 3 minute), dok firmu također možete osnovati preko interneta i cijela procedura traje nekoliko minuta. Estonija je također zemlja čijih 44% izvoza čini elektronika. Zahvaljujući golemim ulaganjima u napredne tehnologije 90-ih godina, bilo je moguće da dvijehiljaditih u Estoniji nastane komunikacijski program Skype koji je prije pet godina prodan Microsoftu za enormnih 8,5 milijardi dolara.
Temelji, koje je postavila vlada Marta Lara, bili su tako čvrsti i dobro postavljeni da ih njegovi nasljednici, koji možda i nisu bili tako tržišno orijentisani, nisu mogli udrmati i za to nisu imali razloga. Tržišne reforme su imale svoju cijenu, bilo je nezadovoljnih, posebno iz redova radnika i seljaka, ali su se višestruko isplatile, jer su zemlji obezbijedile odličnu perspektivu u pogledu uklapanja u svjetsku podjelu rada i visoke stope rasta, te je enorman ekonomski rast koji je ova zemlja imala tokom devedesetih nastavljen i u dvijehiljaditim.
Niske poreske stope, i veoma povoljna poslovna klima, učinili su ovu zemlju omiljenom među investitorima. Od 2000. godine do danas, Estonija je bilježila značajan ekonomski rast koji ju je svrstao među tri vodeće zemlje EU po rastu realnog GDP-a, a sve se to odrazilo i na standard građana Estonije, pa tako od svih država bivšeg Istočnog bloka, viši standard od Estonaca danas uživaju jedino Česi.
Nije zgoreg napomenuti također da, za razliku od bivših socijalističkih država iz centralne Evrope u kojima posljednjih godina sve više bujaju nacionalizam i konzervativizam, uz većinsku podršku desničarskim strankama, Estonijom kroz sve ove godine vlada liberalna Reformska stranka koja uživa masovnu podršku u urbanim središtima i okuplja kako Estonce, tako i rusku nacionalnu manjinu.
SOCIJALIZAM MINUS PROIZVODNJA
Recept za uspjeh Estonije zapravo je vrlo jednostavan – poučena gorkim iskustvom i poniženjima komunizma, nakon pada Berlinskog zida bila je odlučna da beskompromisno reformiše svoja društvu te u globaliziranoj ekonomiji stvori najbolje moguće sistemske preduslove za privlačenje kapitala i ekonomski razvoj.
U BiH, s druge strane, uništenoj ratom i posebno opterećenoj njegovim naslijeđem, koja je ostala bez gotovo milion stanovnika, podijeljenoj u dva entiteta, permanentno zarobljenoj ratnim traumama, nacionalizmima, kolektivnim frustracijama i tužnom nostalgijom, ekonomija je većini do danas ostala zadnja rupa na svirali kojom se, ako već mora, tek onako usput bavi. U takvom ambijentu napajanim svim vrstama negativnih energija koje hrane jedna drugu naprosto se nije pojavio niko sa suvislim konceptom i vizijom ekonomskog napretka, a i da jeste, kao neko ko prodaje neželjenu robu, bi ubrzo bio gurnut na marginu i utišan.
Za posljednjih dvadeset godina u Bosni i Hercegovini temeljni i jedini je princip autodestrukcija. Pod različitim izgovorima uništeno je cijelo industrijsko naslijeđe bivše države, tako da je društvo u samoubilačkoj misiji samo sebe prinudilo da starta od nule. Svi su, normalno, uništeni, rastureni, opljačkani, ali, što je najzanimljivije – stradali su u ratu i poraću ne od neprijatelja, nego od lokalne ekipe, odabranih stranačkih tajkuna na sve tri strane i političkih moćnika! Neprijatelj se i nije u tolikoj bavio razaranjem tuđe industrije, pošto je bio zaokupljen uništavanjem vlastite.
Ista partiokratska matrica kontrole društva i svih njegovih segmenata po kojoj je vladao Savez komunista, prenesena je i u poratno vrijeme gomilanjem iistracije poslušnim stranačkim kadrovima, za šta je dejtonska državna struktura bila savršeno plodno tle, te stvaranjem privatnog sektora tajkunske elite koja je od prvog dana do danas u čvrstom zagrljaju vladajućih političkih garninuta. U takvom ambijentu cilj upravljača sistema nije bio na bilo koji način stvoriti sistemske preduslove koji će u eri globalizirane ekonomije stvoriti najbolji sistemski ambijent za privlačenje investicija i izvlačenje koristi iz globalne ekonomske igre, nego se cilj prije svega ogleda u očuvanju privilegija za one koji žive od same države i budžetskog novca, u ime čega se realni sektor opterećuje brojim nametima i državnm regulacija. Glavni problem tranzicije i uvođenja kapitalizma u BiH suštinski je u tome što se u pravom smislu nikad nisu ni desili, od socijalizma su sadržane najgore moguće karakteristike, a istovremeno je provedena najgora moguća privatizacija.
Bosna i Hercegovina je tako od nekada industrijske, danas pretvorena u državu u kojoj su najisplativiji poslovi u državnoj upravi i nevladinom sektoru, dakle sektorima koji počivaju na raspodjeli novca, i koja svoj ekonomski spas pokušava pronaći u turizmu i poljoprivredi.
Jedina reformska snaga u takvom društvu ostaje za ekonomiju suštinski vrlo površno zainteresovana međunarodna zajednica, tačnije zapadne sile, koje će potaknute opasnostima od novih nestabilnosti u Evropi s povremenim incijativama poput Reformske agende, uz mnogobrojne prijetnje, zavrtanja ruku i kredita pokušavati natjerati domaće političare da provedu reforme koje će BiH učiniti iole pristojnijom i funkcionalnijom zemljom, no sve to često pomiješano s ličnim interesima finansijskih lobija koji stoje iza njih i bh. ekonomiji uglavnom nanose veću štetu nego korist.
Gdje sve to vodi? Nigdje, osim zdrave pameti. Nju vodi u bijeli svijet.
Piše: Danijal Hadžović
Izvor: www.depo.ba
