Kultura

„Nekad“ bilo, sad se spominjalo

Autor: Ladislav Babić
(odlomak iz knjige “Ja i njihov rat”)

„Nekad“ bilo, sad se spominjalo

Prolog

        Neposredno prije ratova na tlu bivše države, za vrijeme njihova trajanja i neko vrijeme poslije njih, dopisivao sam se s beogradskim astronomom kojeg sam još od osamdesetih godina znao preko kratkih dopisa povezanih uz astronomski časopis „Vasiona“, a godine 1990. sam ga i lično upoznao prateći dvanaestogodišnjeg sina – kao dobitnika nekog nagradnog natječaja – u Beograd. Kasnije sam prepisku skupio u epistolarnu knjigu „Ja i njihov rat“ izdanu u vlastitoj nakladi, jer je nijedan izdavač s teritorija bivše države nije prihvatio, dapače – nisu niti odgovarali na ponudu. Ipak, objavljena je i u elektronskom obliku, zahvaljujući uredniku elektronskog magazina „Diogen“. Donji odlomak pisan je 1997. godine. S obzirom da je tekst fragment izmjenjivanih pisama, svakako su moguće nepreciznosti ili pogreške kakve se javljaju u ličnoj prepisci (tim prije što ga od pisanja do danas dijele 22 godine), što će dobronamjerni čitatelji uzeti u obzir. Oprema teksta je ista kao u knjizi.


        Dragi M.,

        razveselio sam se nakon što sam primio tvoj (pre)dugo očekivani odgovor. I ja postadoh donekle apatičan ali iz sasvim drugih razloga no što su tvoji, dok sam ti značenje naše prepiske već objašnjavao. Većina “tvojih” Srba kao da još uvijek bez ostatka stoji iza, nazovimo to blago, srpskog nacionalnog programa, kao što “moji” sudržavljani (nisam rekao sunarodnjaci!) isto čine sa svojim nacionalnim preseravanjima. Nitko da barem postotak svoje krivice elaborira ‑ “naše” krdo je O.K. dok su gadovi i zločinci uvijek negdje prijeko (s “ove” ili “one” strane Drine). Uz tolika nevinašaca na svim stranama, jedino logično mi izgleda da je ono 300000 pokojne eksjugoslavenske čeljadi, izvršilo masovni harakiri. Valjda u tuzi, zbog propasti im domovine. Polarizacija je potpuna: “vi” ste +, “mi” smo ‑ (predznake uzimam bez ikakvih vrijednosnih konotacija), pa kad se uključi nacionalističko polje, zna se tko će na koju elektrodu, dok “nenabijena” manjina (poput mene) samo smeta kretanju i ciljevima “usmjerenih”. A tko sam ja (B.L.), molim te lijepo, da sudim u krvavom sporu tako netolerantnih stada pravovjernih Homo pasiensa (pasiens ‑ od, pasti travu) jer, sapiensi sasma sigurno nisu. Za mene postoje dvije, možda najznačajnije kategorije mišljenja i ponašanja. To su istina i tolerancija. Idealno bi bilo naći pravu mjeru njihova uzajamnog odnosa što ‑ očito ‑ ovoj generaciji, na ovim prostorima nije uspjelo. Tolerirati nešto, ni u kom slučaju ne znači automatski mu priznavati istinitost. U etičkim pitanjima, tolerantnost je iznad istine ‑ u epistemološkim problemima stvar je upravo obrnuta. Nitko ne posjeduje svu istinu (ni pojedinac ni narod) niti je itko savršeno tolerantan ‑ obje su kategorije temporalne (istina, naravno, mnogo više), s tendencijom vremenskog razvoja ‑ stoga nikome ni nisu dostupne u apsolutnom vidu. Vjerujem da bi, upravo iz tog razloga, pravi čovjek morao težiti da u sebi uravnoteži ta dva često uzajamno isključujuća pojma. Ali kako? Pjesnik Duško Radović lijepim je aforizmom iskazao tu dilemu (citiram po sjećanju): “I ateisti se međusobno razlikuju. Po vjeri boga u kojega ne vjeruju!”

        “Zakačit” ću se za neke stvari iz tvog pisma (vjeruj mi, nimalo zlonamjerno ili tendenciozno spram tebe ali, u svakom slučaju iskreno. Na kraju krajeva, uz mnoga naša neslaganja, upravo najviše cijenim tvoju iskrenost.). Na jednom mjestu pišeš: “Šta je to bre glede.” Mogao bih izuzetno dugo pričati o reakcijama među ljudima, kolegama nastavnicima ili svojim učenicima (reakcijama, induciranima događanjima i duhovnom klimom, no, ne vjerujem da su oni iole svijesni toga), kad u razgovoru upotrijebim neki srbizam. Na bre se, recimo, đaci smiju “k'o lud na brašno” (dok samokres, brzoglas, dalekoumnoživač=fax, dalekovidnicu, krugoval i slične gluposti kojima su bombardirani, prihvataju sasvim ozbiljno, u razgovoru se služeći, doduše ‑ a to me ipak ohrabruje ‑ uglavnom standardnim nazivima). Zadnji puta je u knjižari kupac tražio uloške za kemijsku olovku, na što mu je prodavačica mrtvo hladna replicirala: “Kod nas se to zove penkala, na istoku kažu kemijska olovka. Morat ćete to malo naučiti!”.Međutim, ono što bih želio reći je slijedeće. “Ti” i “ja” ipak smo udaljeni jedan od drugoga petstotinjak kilometara, pa je sasvim normalno da postoje (ma koliko bili jedan ili dva naroda) izražajne specifičnosti na koje, čitaš li malo pažljivije knjige iz naše zajedničke prošlosti, nismo obraćali veliku pažnju. Naprosto smo ih apsorbirali ili, još jednostavnije, shvatili iz konteksta bez nepotrebnog histeriziranja. To je tolerancija. A da glede nije neki “ustašizam”, pokazuje i izvor iz još bratskih, zajedničkih vremena:

“Rječnik hrvatskosrpskoga književnog jezika”

Matica hrvatska ‑ Matica srpska

Zagreb ‑ Novi Sad, 1967.

GLEDE ‑ prijedl. s gen. zast. odnosno, što se tiče, s obzirom na, u pogledu, povodom, u povodu Smilja je svakako došla glede nje. (Koz.I.) Glede garde prihvatilo se načelo neka četa bude malobrojna, ali pouzdana. (Kol.)

BRE ‑ nzv. tur.

a) za skretanje pažnje (na ono što se kaže) često uz prijetnju; čuješ.

‑ Dugački Spasoje…viče na ona dva Cigančeta:‑ Sviraj, bre! (Ves.) E, tako je srpsko dete bre, Turčine, bre! S golim mačem u svet juri, s mačem umire. (Jakš.Đ.) Hajde, bre, uspi još (kave) (Ogr.)

b) u čuđenju.

‑ Bre! Bre! Bre! čudi se Jordan i jednako se šeta uzduž i popreko po sobi. (Srem.)

        Za razliku od mnogih Hrvata, ja Vuka Karadžića itekako cijenim ‑ ta, on je jedan, vjerojatno najznačajniji, od velikana (uz Gaja, Kopitara i niz meni neznanih ‑ jer me, iskreno rečeno ta stvar ne interesira) zaslužnih za naš suvremeni jezik i pismenost. Pritom meni (a vjerujem i svakom objektivnom naučnom radniku) njegovo usputno “srbovanje” nije značajno (što ne znači da ono nije bitno za formiranje nacionalne samosvijesti srpskog naroda). Dr Drago Ćupić, direktor Instituta za srpskohrvatski jezik SANU (današnje ime te institucije mi je nepoznato) piše 1987.g. u “Galaksiji”:

“Vuk je mnogo putovao, na žalost, nije obišao bosansko ‑ hercegovačke krajeve. Boravio je u istočnoj Srbiji, po Šumadiji, po Vojvodini, po hrvatskim krajevima, po Boki, Crnoj Gori u Dubrovniku, koji mu je bio izuzetno interesantan kao govorna sredina, posebno zato što je Dubrovnik već imao razvijenu književnost na narodnom jeziku i to na ijekavskom, za koji se kasnije Vuk zalagao ‑ a to je preporuka i Bečkog dogovora o jeziku, da se piše južnim (ijekavskim) narječjem. Vuk je smatrao da bi bilo dobro to prihvatiti jer veliki dio naroda srpskohrvatskog područja govori ijekavski: i Srba i Hrvata i Muslimana.” Akademik dr Miroslav Pantić u istom časopisu, među ostalim, piše: “Kad je došao u Dubrovnik, Vuk je video da Dubrovčani imaju neke glasove koji su u drugim našim krajevima izgubljeni. Recimo, on je glas i slovo h uveo u svoje gramatičke spise, svoj pravopis i najzad u svoj RJEČNIK iz 1852. (jer ga u RJEČNIKU iz 1818. nije bilo) pod uticajem dubrovačkog govora za koji je rekao da je “pravi govor ercegovački”. Drugo, u izdanju Vukovog RJEČNIKA iz 1852. toliko je Dubrovnika da bi se mogla jedna knjiga načiniti kad bi se izdvojile reči i ono što je on o pojedinim rečima napisao a čuo je u Dubrovniku ili se odnosi na Dubrovnik… Ali Vuku je bilo zanimljivije da svake večeri odlazi u krčme dubrovačke i da tamo sluša guslare… Odlazio je i izvan grada, bio je u Konavljima, na Mljetu, u okolini Dubrovnika, hteo je da vidi kako seljački svet, narod u širem smislu, živi, i da čuje kako govori, šta veruje, šta peva itd… Kad se Vuk okrenuo narodnom jeziku, već je bila izgrađena srpska književnost u stilu koji se zvao visoki književni učeni stil zasnovan na crkvenoslovenskom, srpskoslovenskom jeziku (koji međutim, narod niti je poznavao, niti razumevao) i Vukov je zvučao prosto, nazivali su ga govedarskim jezikom. Dubrovnik je, međutim, od početka za svoju književnost izabrao narodni jezik, tamo se u 16. i 17. veku pisala književnost na narodnom jeziku. Vuk je bio upoznat sa dubrovačkom književnošću, Gundulića je on znao, imao je “Osmana” u svojoj biblioteci i to je bio jedan značajan argument u prilog Vukovoj borbi za narodni Jezik i njegovo uvođenje u srpsku književnost.”

Kako Dubrovnik nije bio srpski (što ne znači da u njemu nije bilo Srba), kako je Dubrovačka republika prestala postojati tek dolaskom Napoleona, kako se danas ogromna većina Dubrovčana deklarira Hrvatima, kako Hrvati čine hercegovačku većinu, ne bih li i ja mogao reći da “Vasionu” razumijem jer je to moj jezik (ne i pismo), te da je Vuk darovao Srbiji hrvatski jezik? Ne mislim ja to dokazivati jer, niti je bitno, niti je dokazivo, niti me zanima (kao što ni ti ne možeš ništa dokazati). Ako je Vuk uvodio jezik s namjerom da ljude zavadi, a ne da im osigura lakše sporazumijevanje, onda je nedvoumno bio idiot! Evo, i ti i ja mjesto da raspravljamo o struci, ljubavi ili sportu, praktički mlatimo praznu slamu. Hoće li utjecati na sudbinu svemira što se hrpa srpskih i hrvatskih idiota ne može složiti, jesu li jedna ili dvije hrpe (idiota), te kako im se zove jezik? Kako god se zvao, jezik ima smisao samo ako služi izražavanju i prenošenju kreativnih (i humanističkih) ideja, a ne širenju tlapnji i fantazmagorija.

        Druga stvar na koju bih se osvrnuo je čuveno srpsko ‑ hrvatsko ‑ slovensko jedinstvo/trojstvo. Nedvoumno je da su Srbi i Hrvati u prošlosti, kad narodi još nisu bili izdiferencirani, predstavljali dva različita plemena. U knjizi Borivoja Maksimovića “Čovjek i svijet u toku tisućljeća” (Epoha, Zagreb 1966) možeš čitati:

        Prokopije (Prokopije iz Cezareje, umro oko 565) nigdje ne spominje Srbe i Hrvate, već samo u općim crtama govori o Slavenima i Antima. Za nj su Slaveni snažni ljudi, visoki rastom, boje lica otvoreno plave, dobri po prirodi, prostodušni i hrabri, lukavi u boju. Još kaže da kod Slavena vladaju demokratski običaji.

        U kasnijim vjekovima u Bizantiji se širi poznavanje evropskih i azijskih zemalja. Konstantin Porfirogenet (911‑955) daje važne podatke o Srbima i Hrvatima. Za njih kaže da su se na Balkan doselili u sredini VII st. za vladavine cara Heraklija. U knizi “O upravljanju državom” Porfirogenet uz opširan opis Hrvata i Srba daje i podatke o ruskim i bugarskim zemljama.

        Masudi (Abu Hasan Ali‑Masudi, rođen potkraj IX st.) prvi od svih, desetak godina prije Konstantina Porfirogeneta, spominje Hrvate i Srbe. Prve pod nazivom Harvatin, a druge Serbju ili Srnin. Iz zapisa o Srbima vidi se kako su oni u X st. postupali sa umrlim odličnicima.

        “Slavenskim narodima” ‑ kaže Masudi ‑ “pripada pleme Serbju, kojeg se boje. Kad umre plemenski poglavica, ljudi tog plemena u vatri spaljuju nekoliko podanika i konja. Običaji su im slični indijskima. Za vrijeme spaljivanja umrlih raduju se, vesele i tvrde da njihova radost i veselje nastaju zbog toga što se bog sažalio nad pokojnikom. Žene umrloga sijeku (tada) lice i ruke (svoje) noževima. A kad jedna od njih kaže da ga je voljela, pričvršćuje uže, penje se na klupicu i veže ga oko vrata. Tada ispod nje izmaknu klupicu i ona visi, ljujla se dok ne umre. Onda je spaljuju i ona se tako sastaje s mužem.” (T.Vesterberg, Komentari izvještaja Ibrahima Ibn‑Jakuba o Slavenima, str 150. Na ruskom. Sanktpeterburg 1903)

        U 19‑tom i početkom dvadesetog stoljeća, barem na ovim zapadnim prostorima, političari i kulturnjaci kao da se takmiče u izražavanju jedinstvene narodnosti i jezika tri spomenuta naroda: “I Hrvati i Srbi i Slovenci su jedan narod etnički. Pod tri imena, različita po historijskim tradicijama, po političkoj konstituciji i po javnom pravu, po obliku kulture i civilizacije oni govore jedan jezik i jedna su rasa…” (Franjo Supilo, 1918.g. sir Edwardu Greyu). Da ne bih toliko citirao (ne da mi se) prilažem ti fotokopiju (preslik!) članka koji sam svojedobno objavio u “Hrvatskoj ljevici”. (Od kraja ‘91. sam se, na različite načine, nastojao suprotstaviti srpsko‑hrvatsko‑slovenačko‑muslimanskom ludilu ‑ među inim i objavljivanjem članaka u par časopisa minorne naklade. Ne iz bilo kakvog interesa ‑ naprotiv, stvar mi je izuzetno dosadna ‑ no prvenstveno iz moralnih razloga. Slično je činila i čini ‑ a i kod vas je tako ‑ golema manjina mojih sličnomišljenika. Na žalost, niti su mi “moji” Hrvati ni “tvoji” Srbi u tome imalo pomogli. Tu negdje i leže korijeni moje apatije. Nisam ti o tome pisao, ne iz straha, već mi je jednostavno to bilo besmisleno. Kopija još jednog članka bi te trebala uvjeriti ‑ mada bi ti to morao znati ‑ kako globalno ništa nemam protiv Srba ili bilo kojeg naroda). Sad odjednom, nakon propalih unitarističkih ideja o jednom narodu i jednom jeziku i ti trpaš Hrvate k Slovencima. U stvari, vjerujem da mnogima jedna stvar nije jasna. Nakon ovih jadnih i tragičnih događaja nije pobijedila svesrpska ideja ‑ naprotiv, ona je propala. Afirmirala se ideja o Hrvatima i Slovencima kao nezavisnim narodima na samostalnom državnom teritoriju (za Muslimane to vrijedi donekle, a za Crnogorce nisam siguran). To su činjenice, bez obzira koliko ih tko volio ili ne. Ne bih želio biti prorok i predviđati doklem će to trajati ‑ samo se nadam da neću doživjeti slijedeći stampedo ovdašnjih krda. Kažeš: “Čini mi se da bi i pored razlika u religiji Srbi pre našli jezik sa “Turcima”, nego sa katolicima.” Pitam te: Pa zašto onda nisu našli? Ni u NOB‑u (izuzme li se partizanski pokret) niti sada. Koliko bi se žrtava, razaranja i nesreća time uštedilo. Potiču li Muslimani od “vas” ili “nas” sasvim je svejedno, a naročito njima. Njima je Tito samo faktički priznao individualitet kojeg su oni ionako, kontra hrvatskosrpskim mišljenjima o tome, već imali i osjećali još prije. U staroj Jugoslaviji (Karađorđevićevskoj) Jugoslavenska muslimanska organizacija neprekidno je na izborim dobivala više od stohiljada glasova (na primjer, 1920.g. srpska Radikalna stranka 284575, JMO 110850; 1927.g. Radikali 505735, JMO 120336). Postojale su i Nezavisna muslimanska stranka i Muslimanska narodna stranka. Možda su se oni nacionalno i izjašnjavali kao Srbi/Hrvati, jer im nitko drugu mogućnost nije ni pružio. Vjerojatno najveća srpska greška je upravo to, naturanje srpstva svima i svakome bez da ih se pita za mišljenje o tome. I na tome ćete imati slijedeću krizu ‑ ne znam da li prije s Albancima ili Crnogorcima. Ako su Crnogorci=Srbi, zašto onda to njima samima nije baš tako jasno kao “vama”? Zašto su onda postojale dvije nezavisne “srpske” države (do ujedinjenja)? A tvoja(?) teza da Srbima treba more (Mađarima, Austrijancima, Švicarcima,… ne treba?), skupa sa prethodno rečenim, neće vas odvesti dalje no što je sada BiH. Strategija noja nikamo ne vodi. Govoriš mi o kojekakvim Šešeljevim linijama, međutim je to pitanje za Srbiju i Srbe nepovratno riješeno (pravedno ili nepravedno, sasvim je svejedno), samo ‑ vidite li vi to? Zašto mi ne govoriš kako kanite riješiti kosovsko i crnogorsko pitanje ‑ to su sudbonosni ispiti za budućnost Srbije. Od svih opozicionih lidera jedino o Pešićki ne kažeš ništa, dok svi ostali manje više ne valjaju. Očekuješ li da će vas ovaj kreten na vlasti, koji vas je zajebao (kosovski problem, propala Juga, sankcije, propao projekt aneksije BiH, izgon Srba iz Krajine, sijaset i srpskih izbjeglica, “nitko ne sme da vas bije” ‑ pa vas njegova policija bije, “jesti ćemo i travu, ako treba” ‑ pa uvozite “ustaške” proizvode čije mi etikete šalješ, koji se smuca od funkcije do funkcije i krade glasove samo da bi se održao na vlasti, pa gdje to ima ‑ sem kod vas ‑ da muž vodi jednu a žena mu drugu partiju, i Hitler je bio (nacinal)socijalista a da o bulumenti takvih tipova ‑ uključujući i Slobinog parnjaka Tuđmana ‑ u bivšim realsocijalističkim zemljama ni ne govorim; pa što su od njih napravili i gdje su sada,…) izvući iz ovog govna? Prisjećam se jednog izvještaja slovenskog reportera sa beogradskih ulica, tokom tromjesečnih demonstracija, kad Srbin veli: “Svaka čast vama Slovencima. Vi ste već onda vidjeli sa kakvim tipom imate posla, te ste se na vrijeme iz svega izvukli.” Razumiješ li kako onih 10000 (ili tu negdje) studenata, nije samo deset tisuća ljudi već 10000 familija iz kojih oni dolaze? Pitanje za pitanjem; nisam stoga začuđen što si, živeći u takvoj atmosferi, onog tipa opalio po nosu. Sretan sam samo da ja nisam bio na njegovom mjestu.

        Da izbjeglicama i prognanicima ili kako ih sve ne zovu (za mene je sve to isto) treba dozvoliti povratak, to je conditio sine qua non svakog demokratskog i pravednog rješenja. Ali ne samo Srbima, već jednako Hrvatima, Muslimanima i ostalima, i ne samo u Hrvatsku nego i na cjelokupni teritorij BiH, i Srbiju, i svuda odakle su bježali. Samo, iluzija je da će se, čak da se to i desi (a neće, jer krivci rata na svim upletenim stranama neće biti prethodno eliminirani), svi vratiti. Još je veća fantastika zamišljati da bi to bilo kako moglo utjecati na “izborene” realnosti u pogledu (glede!) teritorijalnih podjela i obnove nekih bivših prava. Srbi u Hrvatskoj će do daljnjega predstavljati nacionalnu manjinu ili etničku zajednicu, sasvim svejedno kako to nazivali. Ne zato što bih ja to tako želio (već sam ti govorio kako bih im lično priznao praktički sva stečena prava) već stoga što svatko pametan vidi kako je to realitet. Kako dugo? Dok se tekuće stanje ne prevaziđe. Optimistički gledano, demokratizacijom i prerastanjem nacionalnih u građanske države, ili eventualnim uklapanjima u šire (dobrovoljne) integracije. Pesimistički pak, do novog klanja dok “vi” ne pobijedite, i tako ad infinitum. I na jedno i drugo trebat će, vjerujem, čekati desetljećima. Revolucije nisam uzeo u obzir jer, zasada, ne vidim nikoga tko bi ih izveo.

        Retrospekcija na Tita (na čiji grob se dolazilo isplakivati i kleti na vjernost više od 20 milijuna Jugoslavena, posebno onih koji ga danas najviše ocrnjuju) bi me neobično zabavljala, da stvar nije tužna. Predbacivati mu (i Draža ‑ kakav argument!) što je poveo (i ne samo Srbe ‑ o tome sam ti već pisao) ljude (i) protiv bratoubilaštva, te mu naknadno sortirati (tada jedinstvene!) borce po tro/dvoprstoj pripadnosti, je cinizam. Uostalom, protiv zla se digao prvenstveno Čovjek, i u Srbinu i u svima drugima. Ne trpe ga Srbi (jer je bio Hrvat), ne trpe ga Hrvati (jer je bio komunist) a i svi ostali mu nešto zamjeraju. Nitko u toj “jadnoj” SFRJ izgleda nije bio ravnopravan, te je svatko nedvoumno uvjeren kako su ga svi ostali potkradali i iskorištavali. Da imaju hrabrosti baciti unatrag jedan objektivan pogled, ako ništa drugo, vidjeli bi skoro 50 godina mira i (uz sve njene nedostatke), neizmjerno veći stupanj nezavisnosti zemlje no li je današnje puzanje banana državica pred Amerikancima, veću socijalnu (mala nezaposlenost, moja plaća skoro tri puta veća od tvoje današnje) i fizičku sigurnost građanina, neusporedivo veću ravnopravnost “naroda i narodnosti” no što je danas slučaj u bilo kojem restlu bivše nam domovine, a na kraju krajeva, i tvoji hrvatski Srbi su bili ovdje konstitutivni, mogli su sem “Ilustrovane politike” i natpis na željezničkom kolodvoru pročitati na ćirilici, a nije li im se sviđao studij u Zagrebu vrata Beograda bijahu im otvorena… Recipročno, isto to vrijedilo je i za srpske Hrvate itd. Obračunavao je sa nacionalistima bili oni Hrvati, Srbi ili Slovenci, a to što ste imali dvije autonomne pokrajine ‑ ta nije li, recimo 90% Albanaca na Kosovu to i zasluživalo, spram 12% konstitutivnih Srba u Hrvatskoj?

        Da je Aleksandrova (kraljeva!) žena “krpila deci čarape i čaršave”, su nacionalističke priče za malu djecu (odraslima na njihovu nivou!) kojima je cilj ‑ idiličnim prikazati vlastite ljude i prošlost, spram pokvarenih stranih elemenata, podlo infiltriranih u inače skromnu, bezgrešnu, djevičansku, nacionalnu srž (viđeno i u Hrvatskoj i posvud po svijetu). Ili pak je ‑ ne kažem ‑ jadnica bila luda, odnosno, posve minorna ličnost (da nije to po onoj: Naše Veličanstvo je izgradilo Sueski kanal!). Gledao sam na TV intervju sa sadašnjim “prijestolonasljednikom”, u kojem itekako konkretno poteže prava na svoje eksjugoslavenske posjede (Neki ljudi nikako da se suoče sa definitivnim krajem svojih iluzija). Valjda je tu lekciju naučio, noseći u životu zakrpane čarape svoje mame. Sad pak ispada da je Jovanka (Titova žena, .ukača i družica), tek stoga jer je Srpkinja, nešto ekstra (Samo varijacija gornje priče o čarapama). Upravo činjenica da narod pada na takve fore i dovodi do ovakvih sranja u kojima se nalazimo. Među ostalim, jedna od osnova nacionalizma i jeste, ne ljubav prema svojoj zemlji, već konstantno, nekritičko prebacivanje vlastitog dreka u tuđe dvorište), iako je praktički, do njene eliminacije iz javnosti (je li dosadu ubijala krpeći čaršave?) puhala u iste gajde kao i muž joj. Sem toga, ne vjerujem da je imala na njega utjecaj poput Markovićeve na Slobu. Nemam ništa protiv nje, svijestan sam i Maršalovih mana, nedemokratskog stila vladanja, raskošnog života, pa mogu čak shvatiti one koji okrivljuju njegovu pogrešnu ideološko političku orjentaciju, no pogledaj ‑ je li se bilo koji član njegove familije osladio tim bogatstvom (a nije da su poslije njega baš spali na prosjački štap) ili je, kao što je i red, ono pripalo državi. Ilustracije i usporedbe radi uzmi samo obitelj Tuđman i svu ostalu bandu (i moju i tvoju) koji su nas, bezobrazno a navodno u demokratskoj maniri, pokrali i orobili. Što je tebi i “tvojim” Srbima (meni i “mojim” Hrvatima) sad bolje no onda? Meni ‑ gotovo ništa! To što ste htjeli više a završili ste na manje? Nije li isti razlog u korjenu priče (u koju malo vjerujem ‑ mada su cjenkanja na račun drugih, posebno nakon rata, uobičajena stvar ‑ niti je, s moralnog stanovišta, mogu progutati) kako su Srbima saveznici nudili sve i sva, a oni su (idealistički?) htijući više (cijelu Jugoslaviju) na kraju (danas) spali na mnogo manje? Jugoslavenska ideja rođena je i razvijana u Hrvatskoj i Sloveniji, sada kad smo je “mi” odbacili, “vi” je, zadržavanjem jugoslavenskog imena čuvate. No, možemo li se oboje zakleti da se to ne radi iz razloga sukcesijskih očekivanja, već iz nekog pozitivnog idealizma?

        Vaših 400000 mladih emigranata (i naših 100000 ‑ 200000, iako o tome skoro nitko ne piše, dok se vlast pravi da nema podataka) su najbolje što je Srbija/Hrvatska “izrodila”. Oni predstavljaju vašu/našu demokratsku budućnost i gotovo jedinu šansu da ova dva naroda opet razgovaraju, ako ne bratski, a ono barem prijateljski. Ni Danić ni Petrović nemaju pravo projicirati svojevremene uvjete, na sadašnje odnose u zemlji i šire. Vi u Srbiji nemate, upravo kao i mi u Hrvatskoj, demokratske odnose, dok u političkom, upravnom, privrednom, a prvenstveno moralnom području, vladaju pravo jačega, grabež, kaos i nesnalaženje ‑ tranzicija, netko bi umirujuće konstatirao (u kojoj “vi” kasnite za vama sličnima). Reklo bi se, nacija traži svoj odraz ‑ a mnogim se mladima ne sviđa slika koja im se nudi. Srbija nije hitlerovska Njemačka, niti je Hrvatska fašistička NDH, međutim mnogi nalaze prevelike sličnosti sa njima (pustit ću trenutak na miru ekonomske uvjete). Da li bi tvoji akademici zamjerili Einsteinu, Fermiu, ili bilo kojem sitnom Švabi/Hrvatu na patriotizmu, jer se nisu vratili u Treći Reich, Italiju, ili NDH, da :”pomognu svom narodu i da ga brane”? Gledao sam i čitao intervjue sa ovim “izdajicama srpstva i hrvatstva i muslimanstva” koji su se, dok smo se mi/vi tu klali, zajedno družili, radili i preživljavali u istim amsterdamskim hotelima (boreći se tako za ljudskost, nasuprot nekima važnijeg ‑ srpstva/hrvatstva). Nikome od njih nije bilo jasno, iz koji je to suštinskih razloga došlo do rata, dok su srpski mladići izričito tražili da im se kaže: je li Srbija napadnuta i tko ju je to napao, a ako jeste, da se izvrši objava rata ‑ tada su spremni vratiti se. Kako su to svi “napadnuti” lukavo propustili učiniti, rezultat je očit. Zašto su konačno, svi “veliki patrioti” toliko ustrajni u tjeranju drugih na linije smrti, kad ih “mi izdajice” nismo sprečavali da se lično, u patriotskom zanosu, dobrovoljno jave na frontu? Ostatak njihove odluke (prvenstveno trenutačnih emigranata) otpada na mizernu duhovnu klimu i ekonomske uvjete. Nije baš svakome ideal da sa tvojom/mojom plaćom (dok Slobina žena i onaj tvoj piljar‑preprodavač ‑ skromno krpeći čarape ‑ gomilaju basnoslovna bogatstva) spašava ugroženo srpstvo/hrvatstvo. Spadam u ljude koji su skloniji mišljenju da im je domovina nešto dužna negoli obratno, a to napose vrijedi na materijalnom planu (pojednostavljeno, sve što čovjek navodno “dobije” od domovine ‑ a nisam siguran je li toga baš mnogo ‑ je jednostavno povrat razlike između bruto i neto plaće ‑ tvoje ili tvojih roditelja). Duhovno gledajući, smatram se prije dužnikom (jasno, više u prenesenom značenju) Čovječanstva no bilo koje (pa i moje) zemlje. U mom sistemu vrijednosti, ne može se domovina naći prije čovjeka (shvaćenog istovremeno sasvim općenito i sasvim konkretno) i humanizma! Spadam u onu kozmopolitsku gamad koju je naš voljeni Otac Domovine, ne jednom, osudio kao hrvatske neprijatelje, smatrajući to sasvim normalnim u času kad roboti puze po planetama, a sonde napuštajući Sunčev sistem, nose poruku drugim inteligencijama. I ja lično bih već davno otišao, da me razlozi (među ostalima) poput starosti, napoznavanja jezika, manjkave stručne spreme i sl. ne zadržavaju. I ne kanim tvrditi da ostajem ‑ domoljublja radi! A budi siguran da sam na vrijeme poduzeo sve korake kako me ne bi poslali na lansiralište za Had (doduše, pitam se kako bi zaista završilo, da naoružani “domoljubi” banu po mene).

        Obećao sam ti kako ću nastojati više mesti pred svojim vratima. Mislim da ustvari ni ne kršim obećanje jer sam razvezao o više ili manje povezanim, zajedničkim problemima. Samo što se ti i ja zadržavamo na mentalnom mučenju s ‑ za nas ‑ nerazriješivim paradoksima, koje maheri na terenu rješavaju dok si rekao keks; sa par rafala ili štapina dinamita, uz nezaobilaznu “rodoljubnu” scenografiju i floskule ‑ da se Vlasi ne dosjete! Novost si vjerojatno čuo: isprika vlade Republike Hrvatske za nešto poklanih Židova u NDH, te posljedično, uspostava diplomatskih odnosa s Izraelom. Vi ćete, naravno, još malo puno pričekati. Ne vjerujem da većina ove moje mizerije ovo shvaća kao potez, usmjeren prvenstveno na dokidanje učestalog međunarodnog prokazivanja i povezivanja današnje vlasti, sa događanjima za koje, doduše, nije bila odgovorna, ali ih s njima neprestano (tko zna zašto?) povezuju (ne bježimo ni od ekonomsko ‑ političke podrške čuvenih planetarnih bankara). Time pak smo, automatski, ojačali svoj položaj spram vas; odsad, kad to više ni pripadnici Izabranog naroda (najstradalijeg u svjetskom holokaustu) ne čine tako glasno, cvilite i vi malo tiše, eksbraćo Srbi! Na predsjedničkim izborima je pobijedio Izabranik, koji je vašem istoimeniku čestitao preko TV na izboru. Od jedina dva mu protukandidata jednom su tokom kampanje bacali kamenje na kombi (Tomcu ‑ SDP), drugog pak (Gotovac ‑ liberal) je premlatio gardist iz jedinice zadužene za Tuđmanovu sigurnost. Na prethodnim izborima za Županijski dom Sabora, Bebića (SDU) su premlatili u Osijeku, našto je sud osudio dvije čelnice (nema kod nas više rukovodilaca ili funkcionera) iste stranke, na kaznu od 120 DEM (svaku) jer ‑ nisu ustrojile redarsku službu “pa su time počinile prekršaj iz čl. 10.st.1.t.3. Zakona o javnom okupljanju”. To ti je dovoljan dokaz kako su svi izbori kod nas zaista legalni, legitimni i demokratski. Bivši komunisti (Račanov SDP) su dosta ojačali i predstavljaju najjaču opozicionu partiju. Ova stranka se dosad skoro jedina kako‑tako odupire HDZ‑ovskoj strategiji razbijanja i potkupljivanja oporbe. Danas te recimo, izaberu kao liberala, a ti onda mrtav hladan prijeđeš u HDZ. Morala, sem na riječima, nema skoro nigdje, dok opozicija ‑ tu se slažem sa tobom ‑ nema ličnosti. Jedini koji se javno usude uzimati u zaštitu hrvatske Srbe (ne podupirući, jasno, njihove separatističke težnje) su SDU (u raspadu?), ASH i Dalmatinska akcija ‑ zaista minorne stranke, te istarski IDS. Od proturežimskih časopisa koji se usude iskreno pisati o ovdašnjim Srbima, značajniji su “Feral”, “Arkzin”, “Hrvatska ljevica”, riječki “Novi list” i možda još koji (u njima objavljuje i dosta srpskih novinara). Preostali hrvatski Srbi totalno su apatični (što pokazuju i njihove izjave te izborna apstinencija u Baranji. No, možda se ni ne razlikuju po tome od Hrvata, jer je apstinencija na proteklim predsjedničkim izborima iznosila oko 45%), dezorganizirani, uzajamno posvađani, u nastojanju da se nametnu preostalima kao općepriznate vođe. Šuvar kaže za Pupovca da bi htio postati novi Pribičević, sad kad Srba više ni nema. Pejnović se posvađao sa Đukićem, taj se ne trpi sa Pupovcem, dok se novi igrač, podunavac Stanimirović (SDSS) izgleda priklonio poslijednjem. Tko je tu Tuđmanov igrač vrlo mi je teško reći. Možda Pupovac, iako je Đukić bio izabran u Sabor s tom naljepnicom (meni se više svidio od prvoga). Po meni, osnovna greška im je što umjesto da zajedno sa Hrvatima ‑ istomišljenicima, nastoje graditi neku relevantnu građansku, socijaldemokratsku stranku svehrvatskog značenja, oni vole biti glavni u minijaturnim nacionalnim strančicama koje tu, same za sebe, nikada ništa neće značiti. Izdaju nekakve časopise (oko pola ili nešto manje sadržaja, na ćirilici), recimo: “Naš glas”, “Identitet”, “Prosvjeta”,… Srbi koje lično poznajem su uglavnom dobro, ali svoje nezadovoljstvo režimom izražavaju, razumije se, tek u intimnim krugovima. Mlađi sin moje bivše učiteljice matematike je poznati biolog u SAD. Čitao sam o njemu kao o jednom od dva najperspektivnija hrvatska znanstvenika. Uzajamno se redovno posjećuju. Starijega su čak HNS‑ovci predložili kao svog kandidata na lokalnim izborima (na listama hrvatskih stranaka skoro da i nema Srba), što nije prihvatio zbog protivljenja oca, Hrvata. Porodični prijatelj, pemzioner, bivši pajkan na Golom otoku (prešaltao se na službenika, jer nije mogao podnijeti što se tamo radilo), je rodom iz okolice Pakraca. Brat mu se sklonio za rata kod njega. Pri povratku, nije bilo Caritasovih paketa (humanistička katolička pomoć) za Srbina. Kad mu je žena htjela na kredit uzeti piliće, odbijena je nakon jednog: A kako se prezivate? Naravno, sitnica spram onih koji su prebijeni ili pobijeni. Jedan koji se svojedobno pojavio na Horvatovom (ekonomist, lider SDU) predavanju, pretpostavljam da se boji i samoga sebe (radi kao nastavnik; priča kako ga je nakon predavanja ispitivala policija). Ja nisam siguran je li ustvari policijski žbir. Najbolji prijatelj gazdinog sina je Srbin iz Pančeva, priženjen za Međimurku. Bio je dobrovoljac (na hrvatskoj strani) u “domovinskom ratu”. Priča kako njegovi Srbi, kad se vratio na očev pogreb, nisu vjerovali da je živ, da ima posao, te da ga “ustaše” puštaju na miru (što je, u ovim mojim krajevima istina ‑ međutim, tu su Srbi oduvijek bili marginalno zastupljeni). Moji imaju, još iz socijalizma, vikendicu u D.Dubravi (kraj mađarske granice). Dobar prijatelj tamošnjeg susjeda (mada mu je ženin brat načelnik međimurske policije, tip ne skida Titovu sliku, govoreći: Dok sam ja živ, on ostaje ovdje!), s kojim zajedno gastarbajtuje i stanuje u Švicarskoj, je Srbin iz Požarevca. Vlasnik velike čakovečke samoposluge je, koliko znam, Srbin. Svatko od njih ima svoju storiju, svatko se na svoj način prilagodio vjetrovima rata. Svjestan sam da se ipak radi o manjini sretnika. Šuvar (urednik “Hrvatske ljevice”) pokreće izgleda novu “Socijalističku radničku partiju ‑ SRP”. Stao je u obranu Srba, te ima interesantne ideje o socijalizmu 21. stoljeća (jasno, ako čovjek ne misli da je čitava stvar odavno nepovratno propala), ali mi se ne sviđa što je premalo konkretno kritičan u odnosu na ljude, događaje i ideje bivšeg sustava (što možda nije čudno, kad se ima u vidu da je i sam u njemu partipicirao). Ne vjerujem puno u uspjeh te stranke. Najgore od svega je što su se ljudi sasvim odrekli ideja i ideala. Sem širokorasprostranjenih nacionalističkih, još su jedino znatno prisutne menađersko ‑ poduzetničke zamisli. Supek, predsjednik HAZU (bivši JAZU) se zakačio sa Vrhovnikom. Ovaj poslijednji mu je uputio otvoreno pismo objavljeno na naslovnicama režimskih glasila ‑ Supekov odgovor objavljen je na 48. strani “Večernjeg lista”. Uglavnom, naš (senilni?) akademik shvatio je da nemamo baš svi Hrvatsku, da je prvu Tuđmanovu predsjedničku kampanju velikim dijelom financirala ustaška emigracija, te tako ovaj ima ‑ je li ‑ prema njoj i nekih obaveza, da je trojka Tuđman, Šušak, Šarinić stavljala taj novac na inozemni konto, do danas ne polažeći o tome računa, da se gospon Predsjednik i familija mu enormno bogate, pred izbore se spominjao kao mogući vanstranački predsjednički kandidat, a sem toga bacio se na osnivanje neke Demokratske inicijative (nisam siguran kako se zove) što se Poglavaru nikako ne sviđa. U HAZU je Supek inače Predsjednikov predsjednik. Fašista Šušak izgleda umire od raka pluća (Hrvati Janjevci drže mise za njegovo ozdravljenje) dok nam Vođu izgleda ni vrag ne želi; uvelike se tvrdi kako je (nakon boravka u američkoj bolnici) ‑ potpuno zdrav.

        Vanjski dug nam iznosi 5 milijardi dolara; po glavi stanovnika više “no jugoslavenski u doba najveće zaduženosti bivše države” (“Feral”). Zaposlenost smo preko noći povećali za 100000 duša, prihvaćajući navodno evropske kriterije: ako si prošli tjedan radio samo jedan sat, ne smatraju te više nezaposlenim. Kažu da je od 1989.g. ukinuto 733000 radnih mjesta (otkaz, pemzija, otkup radnog staža) dok je otvoreno svega 130000 novih. Odnos zaposleni/umirovljenici bio je u Jugi 5:2, sada je spao na 4:3. Država je pemzionerima dužna (ona dug ne priznaje) skoro četrdesetak mirovina, od čega im kao dio mita za protekle izbore, vraća tek neku crkavicu (manje od jedne pemzije, u 12 rata). Moja majka prima oko 1200 “ustašica” a otac (kao vojni umirovljenik ‑ neprijatelj naroda) manje od 1000. U SFRJ je otac imao veću pemziju no ja plaću (zadnja mi je bila manja od 2000 kuna ‑ ustvari 890 ‑ jer sam radio svega pola radnog vremena, k tome još kao apsolvent). Diplomirani kolega mi na srednjoj školi prima oko 700 DEM (100DEM=355kuna), s uračunatim toplim obrokom. Dobiva se i (ne i preko ferija) oko 170 kuna tzv. cipelarine, dok smo za regres gotovo i zaboravili što znači. Iako živim sam, cijene tek donekle znam ‑ radi tebe sam malo prošvrljao po placu (tržnici) i dućanima: crni kruh 3.60, dnevne novine 4, dućansko pivo 3, pileća salama 22/kg, Vegeta 44/kg, pola kile tijesta 7, svinjetina i junetina 50/kg, limun 10/kg, luk 7/kg, Ariel‑3.5kg (deterdžent za rublje) 35, grožđe 13, jaje 1, stanarinu plaćam 150 DEM, kubik drva 200, TV pretplata 44, bioskopska ulaznica 15,… Da mi mati ne pomogne (pozdravlja te), ne znam kako bih živio.

        Croatia (naziv tako evropski zvuči) će nakon vođinog uznesenja ili potonuća đavolu, opet biti Dinamo (sad Franjo ne da zbog pančevačkog pandana, ustvari, ime mu je presocijalističko) jer tako žele BBB (Bad Blue Boysi ‑ vidiš kako i to evropski zvuči) ništa pritom ne smanjujući svoj nacionalistički tlak. Neću ti kontrirati za boraniju, posebno onu Partizanovu ‑ sam si vidio kako je završilo (krajnje je vrijeme da se razračunate s partizanštinom). Novine su prenosile vaše napise o Hrvatima koji su stvarali Partizan ‑ “zaboravile” su (ove naše) spomenuti jedino generala F.T. Objavljuju intervju s I.Ćurkovićem provocirajući ga pitanjima (Jeste li kao Hrvat tih ratnih godina u Bgd. imali ikakvih neugodnosti?, Zar i to što ste ostali u Bgd. nije politika?) na što on inteligentno odgovara. Vjerojatno bismo likovali da ste ga smijenili nakon tekme. Slično njemu, priča i Bobek. Vidio si ogromni hrvatski grb na stadionskom semaforu ‑ evo Srblje, požderite se! Niste htjeli šahovnicu a sad ste prisiljeni gledati je. A ispod nje još i onu boraniju! Slijedeći dan čujem djecu na ulici vikati: Dođite nam opet! Vi ste navodno skandirali: Ustaše! Ustaše! Kažu da sport zbližava ljude.

        Volim čitati tvoje crtice o ljudima s Opservatorije i oko nje. Ne mogu jednako uzvratiti, jer se, nažalost, ne krećem u takvim krugovima. O svom radu mogu tek reći: Ja ga napisah i poslah, ostalo je vaša stvar. Vjerujem da ćeš me obavijestiti o recenziji. Pozdravi mi Acu. Njegova podrška mi mnogo znači; svakako je lijepo znati da i među zavađenim narodima ima nezaluđenih, poštenih ljudi. Želim mu uspjeh sa knjigom koju piše. Slažemo se o tome da će ostali (na obje strane) kad‑tad, bez obzira na stručnost, morati otići (barem sa odgovornih pozicija). Pozdravlja te sin Željko. Studira fiziku (iskreno rečeno, pojma nemam kako se tamo našao, no bolje ne pričati o tome ‑ da ga ne ureknem), pa je s faksa pokušao uspostaviti vezu s tobom. Dobar je i pošten momak, ne gleda na krvnu sliku čovjekovu. Pozdravi mi suprugu, djecu i sve s vaše zvjezdarnice (i Muminovića, pišeš li mu). Nadam se da ćeš mi, unatoč zauzetosti, brže odgovoriti. Nakon desetak, nadam se ne previše dosadnih stranica, ostaj mi zdravo prijatelju M.!

        Ladislav Babić

magazinplus.eu


Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close