Naši politički lideri nedavno su objavili rat protiv siromaštva u Sjedinjenim Državama. I sada su u procesu mobilizacije ljudske snage i sredstava nacije za predstojeću bitku.
Opća filozofija iza ovih povremenih vladinih kampanja za zaustavljanje siromaštva je zapravo poznata studentima ekonomske historije. Kao samo jedan od bezbroj primjera na istoj općoj temi, najprije pogledajmo kratko na takozvanu industrijsku revoluciju u Engleskoj prije 150 godina.
Možda su dva najpoznatija reformatora te ere klasični ekonomista Karl Marx i uspješni biznismen koji je postao njegov saradnik, Fridrih Engels. Ta dvojica su bili intelektualni lideri rata protiv siromaštva u njihovom vremenu. I kao što je i danas slučaj sa većinom naših vlastitih intelektualnih i političkih lidera, jedino rješenje koje su Marx i Engels ikada ponudili da okončaju siromaštvo je da vlada poveća svoje prisile i zabrane nad ljudima u njihovim ekonomskim aktivnostima.
Ovdje nije neophodno da se dovede u pitanje preciznost ovih izvještaja od strane Karla Marxa u kojem je opisao ponižavajuće životne uslove ljudi koji su radili u onim ranim fabričkim gradovima industrijske Britanije. Iako je njegovo istraživanje ograničeno na obimno čitanje u Britanskom muzeju, pretpostavit ću da su njegove izjave o teškim uslovima rada tog vremena bile u suštini tačne u izvještajnom smislu. Ali, nažalost, za siromašne ljude svugdje, Marx je potpuno propustio i stvarnost i predznake iza onoga što je izvještavao. Tako je ponudio potpuno pogrešno rješenje problema siromaštva i kako da podigne nivo života opće populacije.
SOCIJALISTIČKA TEORIJA
Čuvena teorija koju je Karl Marx podržao radi poboljšanja blagostanja čovječanstva zasniva se čvrsto na vladinom vlasništvu i funkcionisanju sredstava za proizvodnju i distribuciju svih dobara i usluga. Kasnije se čini da se složio da teške vladine kontrole, bez ukupnog državnog vlasništva, mogu također efikasno ostvariti zadatak. Ta drevna, ali sve više nova teorija, se povećava u popularnosti širom svijeta, od kada je Marx ponovno objavio u svom programu zaustavljanja siromaštva vladinim pozitivnim djelovanjem. Pod drugačijim imenom (i sa nekoliko promjena u manje bitnim stvarima), ta ista socijalistička teorija ekonomije je inspiracija sadašnjih vladinih planova da se okonča siromaštvo u Sjedinjenim Državama.
Možda je najbolji izvor za rezime filozofije i programa Karla Marxa u njegovoj glavnoj knjizi, Das Kapital. Kao što sam ovdje nabrojao glavne tačke njegove teorije, uvjeren sam da ćete većinu njih prepoznati kao jako poznate kao današnje novine ili politički govor ili propovijed ili udžbenik o ekonomiji.
ODSTUPANJE OD KLASIČNE ŠKOLE
S obzirom da je Karl Marx obučen u “klasičnoj školi” ekonomije Adama Smitha i David Ricarda, bio je svjestan da je povećanje akumulacije kapitala potrebno za povećanje industrijskog rasta. I spremno se složio sa klasičnim ekonomistima da se, dok se kapital (mašine) povećava, rezultat će biti sve više proizvodnje i sve više i više proizvoda. Zasada je sve dobro.
Ali u ovom trenutku, Marx je odstupio od preovlađujuće ekonomske misli svog vremenu i tvrdio da će neplanirana i nekontrolisana proizvodnja slobodnog tržišta rezultirati općim viškovima koji se ne mogu prodati; radnici neće imati dovoljno kupovne moći da kupe proizvode koje proizvode. Ovaj razvoj će utjecati na zatvaranje fabrika dok se višak ne može odložiti na neki način. Stoga, porast će biti praćen redovnim intervalima neuspjeha. Kroz ekonomske uspone i padove ovih poslovnih ciklusa, međutim, bogati će postati bogatiji, a siromašni će postati siromašniji, kaže Marx. Ovo će se nastaviti sve dok postoji nekontrolisano privatno vlasništvo i proizvodnja u tržišnoj ekonomiji koja (prema Marxu) se nužno zasniva na povećanju monopola, džungleskoj konkurenciji i anarhičnoj proizvodnji. Neorganizovani, potlačeni i politički bespomoćni radnici bit će nemilosrdno iskorišteni. Mnogi (možda i većina) njih će izgubiti posao na rastućim i efikasnijim mašinama. I dok će radnici koji su dovoljno sretni da imaju posao povećati svoju proizvodnju, oni će dobijati niže plate nego ranije.
Marx je kategorički predvidio da su rasprostranjeno siromaštvo, masovno gladovanje i smrt među radnim klasama neizbježni rezultati kapitalizacije i industrijalizacije u tržišnoj (nesocijalističkoj) ekonomiji privatnog vlasništva. Njegova finansijska podrška i književni saradnik, Fridrih Engels, u svojoj knjizi Stanje Radnih klasa u Engleskoj 1844. godine istovremeno je rekao istu stvar. Na primjer, tvrdio je da su seljaci i njihova djeca u agrarnoj Engleskoj daleko zdraviji, sretniji, i prosperitetniji od radnika industrijske Engleske poslije 1700. godine i pojavljivanja mašina za masovnu proizvodnju.
UREĐIVANJE ČINJENICA KAKO BI ODGOVARALE TEORIJI
Jedna od najupečatljivijih činjenica ekonomske historije je sljedeća: U vrijeme kada su Marx i Engels formulisali i objavili svoju teoriju, statistički dokaz njegove netačnosti bio je javno dostupan.
Nadalje, Marx i Engels su bili svjesni ovog svjedočenja; može se pretpostaviti samo da su ih jednostavno ignorisali jer se nisu uklapali u njihovu teoriju. Evo statistika u kojima se pominje broj stanovnika za Englesku i Vels od 1600. do 1831. godine, podaci koje Karl Marx nije mogao propustiti tokom svojih dugogodišnjih istraživanja u ovoj općoj oblasti.
Godina Populacija
1600 oko 5 miliona
1700 više od 5 miliona
1750 više od 6 miliona
1801 9 miliona (popis)
1820 12 miliona (popis)
1831 16 miliona (popis)
Među obimnim statističkim podacima istog tipa koji su bili dostupni Marxu i Engelsu, pronalazimo i ovo: U Londonu 1750. godine oko 70% djece umrlo je prije svoje 5 godine. Do 1830. godine broj je pao ispod 30%.
Ako su teorije ekonomije i historije koje je iznio Karl Marx valjane, ove brojke stanovništva morale bi biti obrnute od onoga što jesu. Ukoliko bi uopće bilo kakvih zasluga za teoriju socijalizma, djeca bi ranije umrla (a broj stanovnika bi se smanjio) s obzirom na to da se broj mašina u Velikoj Britaniji povećao od 1700. do 1900. na sve slobodnijem tržištu.
Ali istina o ovome je, naravno, obrnuta. Kako je industrijalizacija u konkurentnoj tržišnoj ekonomiji rasla, očekivani životni vijek djece (ali i odraslih) porastao je uz njega. Stanovništvo jedva da se kretalo naprijed dvije ili tri stotine godina u agrarnoj ekonomiji s nekoliko mašina. Ali sa povećanjem mehanizacije – a posebno otkrićem parnog motora i brzom industrijalizacijom koja ju je uslijedila – stanovništvo se ubrzo udvostručilo, a potom i utrostručilo.
Treba istaći da je tokom tog perioda stotine hiljada britanskih subjekata migriralo u sve dijelove svijeta.
Stoga su statistički podaci o rastu populacije dati gore zaista podcijenjeni.
Razlog zbog kojeg su dokazi suprotni socijalističkoj teoriji je jednostavno zato što (u suštini) socijalističke teorije ekonomije i historije su bile (i jesu) potpuno netačne. Ali prije nego što ispitamo valjanost ove široke osude, pomenimo dvije mogućnosti, osim mašina u tržišnoj ekonomiji, koje bi mogle objasniti ovo povećanje očekivanog trajanja života.
Da li je to zbog novih medicinskih znanja i praksi? Ne, u većini slučajeva, ta poboljšanja dolaze nakon mašina, a ne prije.
Da li je to bilo zbog više vladinih kontrola i šema blagostanja? Ne, vladina upletanja u privredi su se tokom ovog perioda smanjivala. U procentima, manje je vladinog blagostanja umjesto više. Privreda je postajala sve slobodnija.
POGREŠNA TEORIJA
Međutim, u ovom trenutku, želio bih da se složim sa Marxom o jednoj od njegovih ideja – to jest, prije nego što neko razumije historiju, prvo mora imati neko razumijevanje ekonomske teorije. Ekonomija svakako nije jedina determinanta historije, kao što je Marx to tvrdio. Ali barem je dovoljno važno objasniti gluposti koje se često sreću u odbitku historičara koji nemaju stvarno razumijevanje ekonomske teorije. Međutim, pogrešno tumačenje historije od strane socijalističkih filozofa, naravno, nije zbog nedostatka ekonomske teorije, već potvrđivanja pogrešne teorije.
PREDLOŽENA BOLJA TEORIJA
S obzirom da je očigledno da se socijalističke teorije historije i ekonomije ne uklapaju u činjenice industrijske revolucije i zato su lažne, koja teorija objašnjava ovaj period fantastičnog ekonomskog rasta? Pa, evo moje teorije, u četiri jednostavna dijela. Da vidimo da li na bilo koji način pomaže u objašnjenju činjenica:
- Lica koja imaju dovoljno hrane će živjeti duže od osoba koje nemaju dovoljno hrane. Namjera te izjave nije da bude duhovita; zapravo, to je često ignorisana činjenica koja je osnovna za bilo koju ekonomsku teoriju koja objašnjava zašto se ljudi ponašaju na način na koji se ponašaju. I poprilično sam sigurna da bi se Karl Marx složio s tim.
- Druge stvari su ravnopravne, čovjek sa kolicima i lopatom može pomjerati više prljavštine od “jednog mjesta do drugog”, nego što čovjek može koristeći samo svoje ruke. To jest, čovjek sa mašinom može proizvoditi više od čovjeka bez mašine; ili, stvaranje kapitala povećava proizvodnju. Ponovno, Marx bi se sigurno složio sa mnom. Ali u srcu moje teorije – za slijedeće dvije tačke – on bi bio potpuno nesaglasan.
- Zaposleni koji radi u fabrici za plate u slobodnoj ekonomiji biće plaćen više ako proizvodi više. Ovdje bih mogao koristiti marginalne analize da podržim teoriju. Ali, za moju trenutnu svrhu pojednostavljenog objašnjenja, samo treba istaknuti ovu činjenicu: konkurencija među poslodavcima u slobodnoj ekonomiji garantiraće taj rezultat; jer pošto je svaki poslodavac u poslu da zarađuje, svaki će pokušati da obezbijedi usluge radnika koji proizvode najviše u najkraćem vremenskom periodu. Jedini način na koji se to može učiniti na slobodnom tržištu je ponuditi veće realne zarade. Ako to nije tako, onda smo suočeni sa apsurdnom teorijom da je politika poslodavaca u ekonomiji izbora dobrovoljno najviše platiti zaposlenima koji najmanje proizvode.
- Lica koja proizvode, prodaju i kupuju ono što biraju za proizvodnju, prodaju i kupovinu, imat će više onoga što žele nego osobe koje su prisiljene da proizvode, prodaju i kupuju ono što ne žele. Ako to zvuči kao puka igra riječi, nije. Jer ono što sam rekao je da tržišna ekonomija slobodnog izbora (sa vladom ograničenom na očuvanje mira i suzbijanje prevare) pruža više ljudi sa stvarima koje žele, nego bilo kakav drugi ekonomski aranžman. Ili izraženo drugim riječima: ako je cilj ekonomskog sistema da obezbijedi maksimalnu količinu roba i usluga koje miroljubive osobe žele, očigledno mora postojati sloboda izbora i razmjene. Ovaj suštinski zahtjev za maksimalno materijalno blagostanje postoji u slobodnoj tržišnoj ekonomiji – i samo u slobodnoj tržišnoj ekonomiji. Socijalistička teorija kontrolisane ekonomije (tj. kontrolisanog naroda) nužno se zasniva na ideji da kada su mirne osobe prisiljene da proizvode, prodaju i kupe ono što ne bi dobrovoljno proizvele, prodavale i kupovale, stvarno imaju više od onoga što žele, nego što je slučaj kada mogu slobodno da izaberu.
APRIORNO RASUĐIVANJE
Pa, ovdje imate navedenu nesocijalističku teoriju ekonomije najbolje što mogu da je prikažem u kratkom obliku. To je, u suštini, tačna suprotnost socijalističke teorije. I na taj način sada možete bolje razumjeti moju čuvenu izjavu da je socijalistička teorija vladinog vlasništva ili kontrole proizvodnje i distribucije potpuno netačna i uvijek mora konačno proizvesti suprotno onome što njeni zagovornici kažu da žele postići. To je istinito u Sjedinjenim Državama kao i bilo gdje drugdje, trenutno ili u bilo kom drugom trenutku.
Sada želim da kažem dvije stvari o ovoj teoriji. Prvo, naravno, nisam je izmislio. Pretpostavljam, međutim, da sam je značajno pojednostavio. Drugo, pronalazači nisu prvo pogledali činjenice, a zatim izradili teoriju koja im odgovara. Na taj način nije razvijena teorija. Na primjer, prvi Sputnik koji je kružio oko Zemlje nije proizveo teoriju. Umjesto toga, prethodna teorija je generisala prvu vještačku orbitu oko svijeta.
Vi i ja znamo apriorno da čovjek sa kolicima i lopatom može da pomjeri više zemlje u određenom vremenskom periodu nego čovjek bez kolica i lopate. Ne trebaju nam nikakve činjenice da to dokažemo. Teorija je očigledna. Čovjek koji je izmislio kolica to je učinio zato što je unaprijed znao da bi on time mogao “proizvoditi više” tim alatom nego što bi mogao bez njega. I to je jedna od tri apriorne teorije koje sam gore naveo. Pošto su nesumnjivo istinite, znam da određeni rezultati moraju nužno pratiti njihovu primjenu.
Znam da pojavom više mašina na sve slobodnijim tržištima u Velikoj Britaniji nakon 1700., bilo bi više hrane i drugih dobara i usluga. Ljudi bi živjeli duže. I pod uslovima tog konkretnog vremena, može se očekivati da se populacija brzo povećava. Ta ekonomska teorija zaista ne treba “statistički dokaz” jer je očigledna i temelji se na činjenici da je svaka osoba svjesna da će živjeti duže sa hranom nego bez hrane. Suprotna socijalistička teorija nije pogrešna samo zato što je statistika pobija; teorija je lažna na očiglednoj osnovi. S obzirom da je socijalistička ekonomska teorija apriorno lažna, rezultati u praksi moraju konačno biti katastrofalni. Zbog toga su milioni Rusa nakon 1918. godine umirali od gladi pod komunističkim ekonomskim sistemom; osobe su bukvalno spriječene u proizvodnji hrane. Nije bilo toliko zbog nedostatka političke slobode nego zbog krajnje gluposti socijalističke ekonomske teorije; rezultati ne bi mogli biti drugačiji.
Čak i danas, jedini razlog što ruski narod uopće ostaje živ, jeste što varaju svoje socijalističke teorije. Ovo varanje je u ogromnoj mjeri i, na sreću ruskih ljudi, čini se da se sve više povećava. Zvaničnici dozvoljavaju ogromnu količinu uzgoja hrane “slobodnog preduzetništva”; koriste neograničene tržišne cijene za distribuciju ogromnih količina hrane i značajnih količina robe široke potrošnje; menadžeri fabrika sada mogu otpuštati neefikasne radnike i zaposliti one koji proizvode više; vladini planeri odbacili su marksističku ideju o kompenzaciji vlade za nezaposlenost koja plati osobi da ne radi; dalje, šeme za male poslove koje su sada zaštićene zakonom u Sjedinjenim Državama rezultirale bi dugim zatvorskim kaznama za osobe koje su ih otvoreno praktikovale u Sovjetskom Savezu; socijalistički planeri u Rusiji koriste slobodne tržišne cijene svijeta kako bi vodili proizvodne procedure i ciljeve; “profit motiv”, a ne “otpuštajući tim”, sada se sve više koristi kao podsticaj za bolje upravljanje i više proizvodnje; i tako dalje, kroz hiljade slobodnih tržišnih povreda socijalizma.
Istina je jednostavna i gorka: ako Rusi nisu varali ekonomsku teoriju na kojoj se zasniva njihov sistem, svi bi bukvalno izgladnjeli na smrt. I u najboljem slučaju, ipak moraju zavisiti od drugih naroda da im pošalju hranu. Nadamo se da će budući lideri u Rusiji na kraju u potpunosti prihvatiti činjenicu da će osobe koje imaju dovoljno hrane živjeti duže od osoba koje nemaju dovoljno za jelo i da će onda usvojiti politiku ostavljanja ljudi slobodnim da proizvode hranu koju žele umjesto da ih primoravaju da proizvedu “moon shots” kojeg nikada ne bi proizveli dobrovoljno.
Usvajanje i praksa lažne ekonomske teorije objašnjava zašto milioni muškaraca, žena i djece bukvalno gladuju i umiru danas na Kubi. Ukupan ekonomski kolaps danas na Kubi nije prije svega zbog toga što Kuba ima diktatora; to je zato što taj diktator radi na socijalističkoj ekonomskoj teoriji. Sadašnji socijalistički ekonomski sistem na Kubi ne može eventualno raditi u praksi jer je teoretski lažan. Potpuno je suprotno tome kako sva ljudska bića odlučuju da se ponašaju kada to mogu učiniti.
NEKE STVARI OBJAŠNJENE
Sa svojom sopstvenom teorijom koja je citirana prethodno u tekstu, znam unaprijed da će (druge stvari poprilično jednake) ljudi u relativno slobodnoj ekonomiji imati viši nivo života nego ljudi u manje slobodnoj ekonomiji.
Znam da Zapadna Njemačka mora biti prosperitetnija od Istočne Njemačke. Moja apriorna teorija kaže da to ne može biti drugačije. I pošto je privreda u Poljskoj malo slobodnija od ekonomije u Rusiji, moja teorija kaže da se za Poljake treba očekivati da imaju nešto viši nivo života nego Rusi. Imaju, iako još uvijek nepristrasne kontrole nad privredom u Poljskoj i dalje znače uznemirujući nizak nivo života za nesretne Poljake.
Moja ekonomska teorija kaže da bi Japanci na njihovom relativno slobodnom tržištu trebali imati viši nivo života nego što su Japanci imali pod bivšom kontrolisanom ekonomijom. I imaju. Dalje, moja teorija podrazumijeva da ekonomska “stopa rasta” u Japanu treba biti visoka. Jeste; zapravo, stopa rasta izgleda da je najviša na svijetu.
Sa mojom teorijom, sada mogu izvući neki smisao iz historije, stvar koju Karl Marx nikad nije mogao da uradi. Sada bolje razumijem zašto je drevna Atina uživala svoju fenomenalnu stopu rasta za 150 godina ili slično. Sada mogu bolje da razumijem zašto se smanjila i srušila. U svakom slučaju, ključ koji tražim je uporedna sloboda koju uživaju građani u ekonomskim oblastima – to jest stepen privatnog vlasništva i slobode ljudi za dobrovoljnu razmjenu dobara i usluga.
Sada znam zašto se razvio mnogo veći nivo života u Venecueli nego u Brazilu u našoj sopstvenoj eri. I također razumijem zašto se nivo života u Venecueli (procentualno) nije povećao ubrzano tokom proteklih nekoliko godina kao ranije. Sada mogu i da razumijem situacije u Argentini i Indiji. Na kraju, sada mogu shvatiti zašto se stvarni nivo života po glavi stanovnika u mojoj zemlji ne povećava (procentualno i u prosjeku) brzo kao prije 1930. i generalno prihvatanje filozofije države blagostanja i kontrolisane ekonomije. Nadalje, moja teorija kaže da su planovi borbe sadašnjeg rata protiv siromaštva u Sjedinjenim Državama (više socijalizma) na kraju trebali da dovedu do preokreta najavljenih ciljeva.
Pa, odaberite svoje vrijeme i mjesto i ispitajte sa stanovišta dvije teorije ovdje prikazane -Marxova socijalna ekonomija teorije i moje teorije slobodnog tržišta. Ako su druge stvari sasvim ravnopravne, uvijek ćete uvidjeti da će (u znatnom vremenskom periodu) ljudi u “slobodnijoj” ekonomiji biti prosperitetniji od ljudi u “manje slobodnoj” ekonomiji. Ovo je očigledno zato što će slobodni ljudi uvijek proizvesti više onoga što žele, nego ljudi u kontrolisanoj ekonomiji koji su spriječeni da biraju ono što će proizvesti. Ne može biti drugačije.
Veličina zemlje i obim njenih prirodnih resursa nisu toliko važni za visok nivo života u današnjem svijetu kao što je ekonomska filozofija koju su podržali lideri nacije; na primjer, mala i siromašna izvorima Švicarska ima relativno visok nivo života. Kada se uzme u obzir iznos stranog kapitala koji ide tamo – i zašto to ide tamo – niko ne smije biti iznenađen ovim rezultatom. I niko ko razumije ekonomsku teoriju, u najmanju ruku je iznenađen fantastičnom “stopom rasta” malenog Hong Konga, bez prirodnih resursa.
Sada bih želio da završim gdje sam počeo – sa industrijskom revolucijom. Imajte na umu da nisam uskratio užase tog perioda. Svjestan sam da je bilo slučajeva šestogodišnje dece koja su radila deset sati dnevno – i da su živjeli u prljavštini i često su trpjeli povrede od tih primitivnih mašina. Sve što sam rekao je da je očekivani životni vijek djece koja rade u tim fabrikama bio veći nego što je životni vijek djece u predindustrijskom društvu. Djeca industrijske revolucije su imala više da jedu, iako još uvijek nisu imala dovoljno. Imali su više da jedu jer su mogli proizvoditi više sa mašinama nego bez mašina i mogli su trgovati svoje industrijske proizvode za više hrane i bolju hranu. Još uvijek nisu imali sve što su željeli da jedu jer još uvijek nisu mogli da proizvedu dovoljno sa još uvijek primitivnim mašinama koje su imali. Ali pošto se akumulirao kapital i sve više i bolje mašine pojavile, proizveli su više. I tako su imali više da jedu. I stoga su živjeli duže.
Ja tvrdim da je živjeti do devete godine bolje nego umiranje u petoj godini života. S obzirom na to da se više kapitala akumulira u sve slobodnijoj tržišnoj ekonomiji, djeca su živjela još duže. Konačno je bilo dovoljno kapitala da se čovjeku dozvoli da proizvede dovoljno da bi svoju djecu poslao u školu, a da njegova supruga promijeni fabrički posao za posao domaćice. To su bile mašine pod privatnim vlasništvom, a ne zakoni o dječijem radu, koje su napokon odvodile djecu iz fabrika i slale ih u škole. Ako sumnjate u to, pomislite na ono što bi se nužno dešavalo sa djecom danas da nema mašina.
Privatna akumulacija kapitala u slobodnoj tržišnoj ekonomiji oduvijek je značila sve veći nivo života. To će uvijek značiti. Stoga je najpraktičnija stvar koju vi i ja možemo učiniti kako bi se okončalo siromaštvo u Sjedinjenim Državama ili na drugim mjestima, je insistirati da tržište bude slobodno. Ništa drugo nije potrebno; sve ostalo će propasti.
Piše: Dean Russell (direktor FEE School of Political Economy i profesor ekonomije na Rockford Collegu)
Priredio: Resul Mehmedović
Napomena: Tekst je pisan davne 1964. godine.
