Od jadana do grdana
Kako smo od ponositih i samouvjerenih došli do samoponiženih i samoprezrenih?
Piše: Sead Numanović
Nije davno bilo kada je Bosna i Hercegovina i Bošnjaci u njoj bila dika i Istoka i Zapada.
Na Istoku su nas hvalili zbog herojske borbe i sloma agresije…
Na Zapadu nas reklamirali kao “planetarni uspjeh tranzicije”, prvi slučaj u svijetu da su ratom prognani vratili svoja ognjišta…
I na jedne i na druge gordo smo gledali s prikrivenom dozom prezira prema licemjerima.
A onda, za historijski treptaj oka, manje od 15 godina, došli smo do toga da preziremo sami sebe.
U ogledalu vidimo poniženu, nesposobnu, u pojam ubijenu osobu.
Sva moguća negativna osjećanja slila su se u nama i samo kuljaju.
Ona nam prosto ne daju da u sebi vidimo i dobre stvari.
Ubijeni smo u pojam i ne poštujemo sebe. Čak preziremo!
Šta drugi trebaju misliti o nama onda? I šta od njih da očekujemo ovakvi kakvi izgledamo?
Kako smo od ponositih i samouvjerenih došli do samoponiženih i samoprezrenih?
Je li baš sve naša krivica? Jesmo li baš tako grdni? Zar stvarno ne umijemo ništa napraviti? Jesmo li, na kraju, narod osuđen na nestanak kolektivnim (najprije mentalnim) samoubistvom?
Ja znam da nismo!
Jesmo u teškoj situaciji, o našoj se koži raspravlja bez nas, udara nas se i s Istoka i s Zapada, potomci istih onih licemjera zauzeli su bank, potomci zločinaca i koljača i oni što su golobradi držali Sarajevo s Jevrejskog groblja na nišanu, danas drže svilen gajtan o našem vratu…
Na pozicije su došli najgori od nas!
Oni nas ne predstavljaju. Ali nas neprestano brukaju.
Na sceni je negativna kadrovska selekcija. Primat imaju ulizice, beskičmenjaci, poltroni… Niti šta znaju, niti šta hoće, osim da se brutalno bore za sebe.
Naši lideri nisu na visini zadatka. Njihovi saradnici su zadrigli i izvješteni da pričaju vođinom uhu milu priču.
Prosto je nepojmljivo kako svi oni neće da vide stanje u kojem jesmo.
Naš odgovor je dodatno povlačenje u sebe i tonjenje u kompleks niže vrijednosti.
Stvar je otišla toliko daleko da unaprijed osuđujemo i brutalno kidišemo na i pomisao da stanje mijenjamo. Mi ništa ne znamo, ničemu nismo vješti, nećemo bolje.
Godi nam uhu takva priča.
Cijenu autodestrukcije počeli smo plaćati ljudskim životima.
U prošlom mjesecu je u Sarajevu umrlo više ljudi nego za svaki mart tokom opsade glavnog grada BiH, tokom agresije.
Država nam je oteta i intenzivno radi protiv nas. I kroz gnjide koje su na pozicijama i tvrdoglavo ne rade ništa i kroz montirane afere koje nas brutalnim lažima ubijaju u pojam.
„Non-paper“ nam je došao kao žestok šamar. Naša prva reakcija je „šta nam ovo rade Nedime dragi“?!
A rade nam, ustrajno, godinama!
Suočavanje s realnošću je bolno. Većina nas odbija je prihvatiti. Sve svodimo na izmišljotine i samo želimo dalje kidisati jedni na druge.
Ipak, buđenje je počelo.
Počeli smo primjećivati one među nama koji prave čuda u svjetskim razmjerama. A ima ih. Ima baš puno.
Naše ispravljanje kičme je bolno. Ali je neumitno.
I dalje smo duboko u tunelu, ali neko svjetlo se nazire.
Politicki.ba
