Piše: Dr. sc. Enver Išerić
Kako i zbog čega smo došli u situaciju da narod u tolikoj mjeri ne poštuje svoje izabrane predstavnike, prezire ih (uz časne izuzetke koji su kod većine građana prepoznatljivi i cijenjeni) i javno ih u medijima vrijeđa, naziva pogrdnim imenima, pa čak vrijeđa i omalovažava i članove njihovih porodica, a istovremeno se građani boje svoje vlasti u tolikoj mjeri da izostaje bilo kakvo kritičko mišljenje o dešavanjima u državi i društvu, u preduzeću u kojem se radi ili u bilo kojoj javnoj ustanovi ili organu državne vlasti.
Da li je moguće da smo svi, ili većina nas, navikli da budemo lutke na koncu koje neko drugi drži u svojoj ruci, povlači ga i tako usmjerava naše pokrete i ponašanje.
Usmjeravanja su toliko usiljena, kontinuirana i opasna da su kod mnogih izuzetno obrazovanih, pametnih, inteligentnih, vrijednih ljudi, koji uz to neizmjerno vole svoju domovinu, otupila svaku volju za rad, i bilo kakav otpor negativnom i nezakonitom djelovanju i ponašanju pojedinaca i grupa, a „poziciona pamet“- pamet koja se crpi iz naziva funkcije koju pojedinci obavljaju i koja nema nikakvo pokriće niti izvorište u kvalitetnom obrazovanju tih pojedinaca, postaje preovlađujuća i argumentom sile i prijetnje potire stvarno znanje i stručnost koju posjeduju „podanici“ takvih rukovodioca organa i institucija.
To je izuzetno raširena pojava i to je vidljivo iz postojećeg načina funkcioniranja organa i javnih institucija, a ovakav zaključak potvrđuju i iskazi izuzetno velikog broja pojedinaca, koji obavljaju različite poslove u različitim oblastima i različitim organima.
Takvo stanje dovodi do vrlo niskog stepena inicijativnosti, efikasnosti i zakonitosti rada u organima javne vlasti. Umjesto da se nagrađuje inicijativnost, efikasnost i zakonitost obavljanja poslova, nagrađuje se lojalnost ljudima, lijenost, nesposobnost i bespogovornost u izvršavanju poslova, pa čak i onda kada su u suprotnosti sa zakonom i tako dolazi do potpunog kolapsa sistema u kojem se ne zna „ni ko pije ni ko plaća“.
Do ovih pojava dolazi zbog vrlo loše kadrovske politike po kojoj se na izuzetno odgovorne pozicije postavljaju vrlo neodgovorni i nesposobni pojedinci, koji nemaju osnovna znanja o organizaciji i funkcioniranju države i njenih organa, a uz to su liderske sposobnosti, koje takve pozicije zahtijevaju, skoro pa nevidljive.
Kada na početku obavljanja tih odgovornih, a bez ikakvih kriterija dodijeljenih pozicija, zbog svog neznanja i nesigurnosti, naprave distancu prema svojim podređenim, a svojom namrgođenošću i povišenim tonom pokušaju, a kod većine podređenih uspiju, izgraditi autoritet koji se bezpogovorno mora slušati i to bez postavljanja bilo kakvih dodatnih pitanja prilikom izdavanja zadataka, a posebno nije poželjno upozoravati takve autoritete da je neka naredba u suprotnosti sa zakonom.
Kada su uspjeli u uspostavi takvog sistema „vladanja“ i rukovođenja, dodatni pritisak u njihovoj glavi predstavlja sama ta vlast koju vrše bez skoro ikakve kontrole od bilo koga, bez obzira da li se radi o pojedincu ili kolektivnom organu koji bi trebao tu kontrolu obavljati, te se onda gubi potpuna kontrola nad samim sobom i dolazi do kolapsa sistema.
Njegovi podređeni sliježu ramenima i svakodnevno svoje tijelo i mozak održavaju u koliko-toliko normalnom stanju sa uzimanjem lijekova za smirenje i opuštanje.
Komuniciranje i iznošenje svoga mišljenja moguće je putem društvenih mreža na kojima možemo naći jako uvredljive i neprimjerene sadržaje za nosioce najviših državnih funkcija, čime određeni pojedinci iskaljuju svoj bijes na stanje u kojem se nalazimo, a za koje smo svi, neko više a neko manje, krivi, a istovremeno žele ispoljiti „hrabrost“ koju posjeduju.
Ustvari, radi se o hrabrosti „na tastaturi“ i kukavičluku u srcu.
Znači, ponašamo se potpuno suprotno. Svoje izabrane predstavnike moramo i trebamo poštovati, jer nam to nalažu i Božiji i ljudski zakoni, a najveća hrabrost (ako želimo da budemo hrabri) je „vladaru“ reći istinu u lice i zalagati se za pravdu koja je od sveg’ blaga skupocjenija.
U tako lahko osvojenim funkcijama njihova strast za vlašću se razbuktava i postaje sve opasnija za sve koji se nalaze u njihovoj blizini ili za koje oni procijene ili dobiju išaret, odnosno znak od nekoga, da bi mogao ugroziti njihovu poziciju. Takve osobe koje izgube kompas i potrebu za uspostavljanjem bilo kakvog sistema i poretka koji funkcionira, gube čak i osjećaj patriotizma, ako su ga posjedovali, jer iskreni patriota se nikada ne bi prihvatio posla o kojem niti ima znanje , a niti u toj oblasti poznaje stanje.
Zato, dok čekamo da se promijeni način kadroviranja, učinimo nešto za svoju domovinu i za sve nas, radimo odgovorno i zakonito svoje poslove i otjerajmo strah da ćemo za takvo ponašanje odgovarati. Poštujmo svoje izabrane predstavnike i ne ustežimo se reći im istinu u lice. Tako ćemo pomoći njima, sebi, drugima, svima nama i našoj domovini Bosni i Hercegovini.
Patria
