Kako se ponašati u uvjetima provođenja „teze Huntingtona“

Ilustracija: kenanmalik
Prof. dr. sc. Salmedin Mesihović
tacn.net

Svima koji promišljaju razumski je jasno da je ovaj novi, veliki rat tzv. huntingtonovskih „civilizacija“, bez obzira kojom se oblandom zaogrtao ili se pozivao na neke uzvišene ideale ustvari obični imperijalistički, osvajački, pljačkaški rat za podjelu svijetu i ponovnu podjelu regiona, „sfera utjecaja“, resursa i financijskog kapitala. Samo se tražio povod za otvoreni sukob, i izgleda da se on i dobio pariškim masakrom u časopisu „Charlie Hebdo“.

Kraj 2014. i početak 2015. god. je konačno doveo do završnog čina procesa koji je i zastupao i predvidio i predvodio, ili pak bio samo glasnogovornik njegovih tvoraca i protagonista, Samuel Phillips Huntington u svojoj tezi o sukobu civilizacija („Clash of Civilizations“). Ako bi se nabrajali incidenti i sukobi koji su se odigrali i još uvijek se odigravaju po ovoj matrici, moj tekst bi bio i previše opterećen pukim podacima, jer se toliko toga i previše i brzo odvija. Ono što svaki racionalan čovjek koji zahvaljujući svojoj savjesti slobodno spoznaje i kreira treba da shvati, jeste da „teza Huntingtona“ nije prirodni proces razvitka povijesti čovječanstva i njegovih struktura. Riječ je prije svega o namjernom, induciranom usmjeravanju povijesnog procesa od strane sadašnjih vladajućih i dominirajućih elita (gotovo po pravilu su sve oligarhijskog tipa) koje su suočene sa ne samo krizom, nego i slomom neoliberalnog ekonomskog, političkog, društvenog i kulturnog poretka. Pošto se ne mogu nikako snaći u rješavanju ovoga problema, a ne žele napustiti već zauvijek propali i previše utopistički projekt „novog svjetskog poretka“ i neoliberalizma, te oligarhijske elite su se onda odlučile poslužiti „tezom Huntingtona“ kao opravdanjem svoje i nesposobnosti ali i nezajažljive pohlepe i odsustva bilo kakvog osjećaja za opći interes ili sopstvenu odgovornost.

Naravno, „teza Huntingtona“ je i odlična stvar jer omogućava i imperijalistički pristup rješavanju problema, npr. sopstvenim potrebama za određenim, krucijalnim i esencijalnim resursima (energija, voda, hrana). I upravo sada na prijelomu 2014. u 2015. god. pokazuje se koliko su ustvari još uvijek žive teze Vladimira Iljiča Uljanova Lenjina u njegovom djelu „Imperijalizam kao najviši stadij kapitalizma“, pisanog u uvjetima očiglednog kolonijalizma i I. svjetskog rata, jednog tipičnog imperijalističkog sukoba. Danas možda više ne postoje u pravom smislu kolonije i protektorati, ali je nesumnjivo da još uvijek postoji svjetski sistem kolonijalnog ugnjetavanja i financijskog ugnjetavanja goleme većine stanovništva Zemljine kugle, od strane šačice ”naprednih” zemalja ili bolje rečeno njihovih pojedinih oligarhija koje raspolažu sa silom koja je naoružana u toj mjeri da može uništiti ne samo civilizaciju, nego i sam život na našoj Planeti. Međutim, kao što je i Lenjin bio jasan za imperijalizam koji je doveo do I. svjetskog rata, tako i sada treba biti jasno da su te oligarhije spremne radi podjele plijena i kontrole resursa proizvesti što je moguće više i ratova i sukoba i nemira i problema i kaosa. Jedino što im je sveto jeste njihova pohlepa.

A da vidimo kakva je ta stvarna povijesna i historijska osnova toga „Sukoba civilizacija“. Samuel Phillips Huntington je detektirao navodno „devet civilizacija“ koje djeluju kao neke kulturološke tektonske ploče naše Planete. To bi značilo da bi njihovo pomjeranje moralo uvijek dovoditi do poremećaja na ravni moći i utjecaja. Pošto se tekst ne bavi direktno kritiziranjem „teze Huntingtona“ o devet civilizacija kao navodno „sudbinski određenih“ i navodnoj prirodnosti njihovih međusobnih sukoba kao determinizma povijesnog razvitka, ne planiraju se iznositi i sve postavke i dokazi kojima se obezvređuje „prirodni povijesni tok teze Huntingtona“ i samim tim dokazuje deplasiranost teorije ovoga učenjaka iznimno neokonzervativnih stavova. Uostalom, o deplasiranosti ove teorije već su dali svoje mišljenje i mnogi drugi ljudi širom svijeta.

Ono na šta se sada u javnosti najviše fokusira i forsira kod „teze Huntingtona“ jeste odnos, bolje rečeno sukob, između tri njegove „civilizacije“ i to:

1. One koja je proistekla iz nekadašnjeg mediavelnog/srednjovjekovnog svijeta latinskog zapada. Danas poglavito pokriva područja sa većinski rimokatoličkom ili protestantskom kršćanskom inačicom Abrahamizma.
2. One koja je proistekla iz nekadašnjeg mediavelnog/srednjovjekovnog svijeta vizantijskog istoka. Danas poglavito pokriva područja sa pravoslavnom/ortodoksnom kršćanskom inačicom Abrahamizma.
3. One koja je proistekla iz nekadašnjeg mediavelnog/srednjovjekovnog svijeta islama. Danas poglavito pokriva sva područja sa islamskom inačicom Abrahamizma, bez obzira da li je riječ o sunitima ili šitima ili nekim drugim tipovima islamskih denominacija.

Potrebno je reći da je riječ o dosta pojednostavljenom i površnom pristupu podjeli, jer je kulturološko – civilizacijska stvarna suština mnogo veća i složenija nego što bi se to dalo zaključiti samo na osnovi ove grube podjele. Na kraju krajeva, sva tri mediavelna/srednjovjekovna svijeta (latinski zapad, vizantijski istok i islamski) su direktno proistekla, odnosno nastala podjelom jedinstvenog klasičnog, „paganskog“ rimskog svijeta (sinkretiziranog/izmiješanog sa helenizmom, europskim, mediteranskim i orijentalnim autohtonim kulturama). Podjele nekada jedinstvenog svijeta se desila u periodu V. – VII. st. n. e., i to u više faza. Iz samo činjenice da su po Huntingtonu njegove „tri civilizacije“ nastale ustvari podjelom jedne civilizacije, uslijed njenog prelaska na abrahamističke religiozne denominacije, jasno se uviđa u samoj srži pogrešnost teorije o vječitom i prirodnom međusobnom sukobu zapada, istoka i islama. Uostalom, sadašnji stanovnici Istanbula i Ankare po načinu života, moralnim i vrijednosnim sustavima, načinu razmišljanja, pa i svakodnevnom izgledu (npr. odjeća) mnogo više zajedničkog imaju sa stanovnicima npr. Beča, Berlina, Rima, Madrida i Moskve, nego npr. sa Rijadom ili čak i sa Kairom i Teheranom. Ili npr. oni Bošnjaci koji su sunitske vjeroispovijesti bi u velikoj većini slučajeva uvijek prije izabrali da žive u luteranskom Štokholmu nego npr. u eksluzivno sunitskoj Aleksandriji.

Međutim, možemo se mi i milion puta pozivati na jedinstvenost nekadašnjeg antičkog, klasičnog rimskog svijeta ili potezati silu argumenata protiv „teze Huntingtona“, ali sve nam je „đabe“ i beskorisno, dok god se ta teza provodi argumentom sile i to vrlo odlučno i precizno. Svima koji promišljaju razumski je jasno da je ovaj novi, veliki rat tzv. huntingtonovskih „civilizacija“, bez obzira kojom se oblandom zaogrtao ili se pozivao na neke uzvišene ideale ustvari obični imperijalistički, osvajački, pljačkaški rat za podjelu svijetu i ponovnu podjelu regiona, „sfera utjecaja“, resursa i financijskog kapitala. Samo se tražio povod za otvoreni sukob, i izgleda da se on i dobio pariškim masakrom u časopisu „Charlie Hebdo“. Svaki historičar zna da je kada se naprave planovi i programi određenog sukoba, da je vrlo lako naći povod, ili bolje rečeno isprovocirati povod za izbijanje sukoba. I dok se ljudi zamajavaju povodom, uzroci ostaju neriješeni.

Ustvari, taj huntingtonovski model prirodnosti „civilizacijskog sukoba“ odgovara i manipulatorima i ekstremistima i oligarhijama na svim stranama. Podržavaoci će se uvijek naći i među evangelističkim propovjedaonicama u Teksasu, kao i na neosmanskim minderima u ankarskim i islamističkim rijadskim palatama ili iza zidova Kremlja. Svima njima odgovara taj model, jer odvlaći pažnju sa suštine problema, jer eliminira dio populacije, jer osigurava dugoročnost mržnje i uzajamnog straha što je glavni preduvjet vladavine oligarhija koje forsiraju i realiziraju krvavim brazdama „tezu Huntingtona“. Vrlo je evidentno da su slučaj masakra u „Charlie Hebdo“ vrlo vješto iskoristili za svoju propagandnu aktivnost ne samo tekfirsko – sunitski alkaidovci i kalifatovci i cionisti, nego i ultrafundamentalistički krugovi i kršćanske provenijencije i to ne sa antiislamskih, nego sa antisekularnih pozicija. To su krugovi koji bi najviše voljeli da vide restauraciju političko, staleškog, religijskog, moralnog i vrijednosnog sustava kakav je bio u Europi prije Francuske revolucije, iliti čak prije procesa renesanse, humanizma, prosvjetiteljstva, racionalizma i neoklasicizma. Ustvari riječ je jednostavno rečeno o podivljalim, degeneriranim granama i ograncima mediavelnog/srednjovjekovnog načina razmišljanja, poimanja, razumijevanja i tumačenja. Te podivljale grane, koje se izgleda nisu na vrijeme potkresavale kako je bio red, su se raširile (i još uvijek se sve više i više šire) kao parazitski izdanci po skoro svim strukturama društava koja su po načelnoj religijskoj naravi ona abrahamističkog tipa.

I šta onda preostaje svim onim ljudima koji su demokratski i progresivno opredjeljeni. Opcije su slične kao i u vrijeme kada je bivstvovao V.I. Lenjin. Jedna je da se bude salonski, urbani ljevičar ili liberal ili već zna ko šta i da se patetično ukazuje i ukazuje. Druga je da se izigrava „uvređena mlada“ i sa nekim arogantnim tonom urbanluka gleda na one primitivce i od njih se distancira. Sljedeća je da se pristupi nekom anarhokomunističkosindikalističko-socijalističkomarksističkomliberalnogenderfeminističkozaštitničko-životinjskomljudskopravstvujućemantibankarskoteorijazavjereničkom…itd… teoretiziranju ili uličarenju, odnosno ili običnoj „šupljoj priči“ samoproklamiranih neomarksista, bolje rečeno nadmarksista ili proizvodnji bespotrebnog (od strane često lumpenproleterskog elementa) razaranja, uličnog nasilja, paljevina i kaosa ili da se stalno nešto kritizira i kritizira bez nuđenja ijednog realnog, provedljivog rješenja. Ovaj treći tip je i previše i apsolutizirajuće sektaški i zato nije prihvatljiv. Pretpostaviti je da će najčešći oblik ljevičara, demokrata i progresivaca biti ustvari oportunizam i revizionizam, odnosno slizavanje i suradnja sa konkretnim vladajućim oligarhijama i ili podilaženje „tezi Huntingtona“ ili njenoj rezerviranoj i uglavnom samo formalnoj kritici. Ovaj četvrti tip je uostalom bio i najčešći prilikom izbijanja I. svjetskog rata kada su se tadašnje članice II. Socijalističke Internacionale većinski opredijelile podržati nacionalističke pozive i ratne pokliče vlada svojih država. Peta opcija, koja nije ni sektaška niti oportunistička, je ustvari i jedina prihvatljiva. Ona je nadasve i primarno demokratska u punom pogledu (neposredna demokratija, pravo na manjinsko mišljenje, sloboda savjesti, sloboda inicijative), progresivna (teži se kontinuiranom napretku i raskidu sa utezima prošlosti), socijalistička (bez etatističkih utega i sa zaštitom prava na rad, proizvodnju i kreaciju), građanska (sa garancijom poštivanja svih prava na govor, poduzetništvo, izbor, vjerovanje ili nevjerovanje…itd…). Ta četiri elementa su ne samo temelji, nego i stubovi na kojima počiva i platforma djelovanja i praktičnog funkcioniranja, ali su i okvir iz kojega se ne smije nikako i ni pod koju cijenu izaći bez obzira na pritisak kojemu budemo izloženi.

Sa poštovanjem,

Prof. dr. sc. Salmedin Mesihović

„Moj je mač moje pero, moj je štit moje mastilo“