Kako se Makedonija našla u središtu interesa velikih super-sila
Sve što se proteklih dana događa u Makedoniji – vrhunac nezadovoljstva zbog sadržaja snimaka prisluškivanja oporbenih lidera i osoba iz javnog života, prosvjedi protiv vlade Nikole Gruevskog, napad na pograničnu postaju Gošince koje je izvela skupina Albanaca s Kosova, borbe u Kumanovu u kojima je život izgubilo najmanje pet policajaca i petoro napadača – mnogi gledaju kroz prizmu obračuna vlade s oporbom. Hrvatski mediji danas uporno izvještavaju o “nepoznatoj skupini koja se u Kumanovu sukobila s makedonskom policijom”, a kao gosti se uglavnom pozivaju makedonski analitičari koji tvrde “da je sve ovo režirao premijer Gruevski, kako bi odvratio pozornost javnosti od svojim kriminalnih radnji”.
Rijetki će ići korak dalje i pokušati povući paralele između tragičnih događaja u Makedoniji, uloge oporbenog lidera Zorana Zaeva u svemu ovome, koji ne može skriti činjenicu da su mu snimke prisluškivanja dale zapadne obavještajne službe i, što je posebno važno, geopolitičkog i geostrateškog sučeljavanja Zapada i Moskve koje se sada preselilo na teritorij Makedonije, što nažalost ne isključuje i ratni scenarij.
Prvo da razjasnimo jednu stvar. U Kumanovu se ne radi o nikakvoj “nepoznatoj skupini” i svi znaju da su napadači Albanci, ovaj put također vjerojatno s Kosova. Dakle, krajnje maliciozne i deplasirane su tvrdnje da se ne zna tko su napadači, a identitet uhićenih i ubijenih iz ove skupine će potvrditi i odakle dolaze. No, to je sada manje bitno.
Ključno je pitanje zašto se sve ovo događa Makedoniji? Jedan od odgovora jest plinovod “Turski tok”, ali je to samo dio jedne puno veće igre. No, kad smo već kod plinovoda “Turski tok” i njegovog mogućeg kraka kroz Makedoniju, onda treba reći da je nakon povratka Alexisa Tiprasa iz Moskve američka administracija odlučila sve snage preusmjeriti na blokiranje tog projekta.
Naime, 30. travnja mediji javljaju kako Washington mora poduzeti hitne korake i srpriječiti da Grčka postigne sporazum s Gazpromom oko izgradnje za Ameriku spornog plinovoda.
Krajem travnja je grčki ministar vanjskih poslova Nikos Kotzias završio petodnevni posjet Washingtonu, tijekom kojeg se sastao s državnim tajnikom Johnom Kerryem koji je obećao da će poslati svog izaslanika za energetiku Amosa Hochsteina u Atenu na “nekoliko dana” kako bi Grcima ponudio prijekt koji će zamijeniti ponudu ruskog Gazproma. U isto vrijeme je u Washingtonu boravio i albanski ministar vanjskih poslova, što samo dokazuje da Washington želi iskoristiti sve adute koje ima u jugoistočnoj Europi.
Govoreći o “Turskom toku”, treba spomenuti i da su 7. travnja dana čelnik Gazproma Aleksej Miler i turski ministar energetike potpisali sporazum o projektu i izjavili da će plinovod biti operativan krajem 2016. godine, što je Obaminoj adiminstraciji bio znak da mora djelovati još brže. (Gazprom i Turska: Plinovod “Turski tok” će biti operativan u prosincu 2016.)
Washington to i čini, te istoga dana poziva grčku vladu da ubrza realizaciju “Trans-jadranskog plinovoda” (TAP) kojim će u Europu stizati azerbejdžanski plin, te da ne polaže nade u ruski projekt “Turski tok”, dok Rusija Grčkoj nudi tri milijarde dolara predujma za provedbu projekta Gazproma. Dakle, jedino što je Kerry mogao ponuditi Grcima je da sudjeluju u jednom drugom projektu, naravno, bez ikakve financijske pomoći Washingtona.
Istovremeno s pritiskom na Grčku jačaju prosvjedi protiv vlade u Skoplju, a na sam dan najave realizacije “Turskog toka” se Makedoniji pojavljuju “nepoznate naoružane skupine”, prvo u okolici Kičeva, a potom i u blizini Lipkova, potom izbijaju oružani sukobi u samom gradu Kumanovu.
Kako se Makedonija našla u epicentru sukoba velikih sila?
Zbog čega se treba vratiti u 2013. godinu, možda i ranije, kako bi se shvatila geneza sukoba u Makedoniji i da se ovdje ne radi o obračunu klasične tranzicijske vlade u Makedoniji, koju bez sumnje karakteriziraju korupcija,nepotizam i samovolja, i takozvane “socijaldemokratske oporbe” koju predvodi Zoran Zaev.
Vratimo se nakratko u 2012. godinu i Putinov projekt Euroazijske ekonomske unije, gdje se nigdje ne spominju Grčka i Makedonija. Naime, na karti koju je objavio ured ruskog predsjednika se naglasak daje na zemlje koje već jesu članice tada još Carinske unije, ali prioritet, osim Ukrajine, imaju Bugarska, Srbija i Crna Gora, prenosi tada Alter Information.
Što se tada događa. Tijekom 2013. Rusija sklapa dogovor s Ukrajinom, a Bugarska je još uvijek u igri za projekt “Južni tok” i čini se da Putin s tradicionalnim “saveznicima” odnosi pobjedu.
No, 2014. godina donosi preokret. Vlada Viktora Janukovča je nasilno svrgnuta, a bugarski premijer Bojko Borisov odustaje od “Južnog toka” i rusko vodstvo partnera nalazi u Turskoj s kojom u prosincu 2014. sklapa ugovor o izgradnji plinovoda koji će od Rusije preko Turske izbiti na granicu Grčke i dalje preko Makedonije i Srbije isporučivati plin europskim potrošačima.
Kao što vidimo, Washington je odlučio iskoristiti sve instrumente moći koji mu stoje na raspolaganju. U Skoplje dovodi novog veleposlanikaJessa Bailya, uslugu kosovskih Albanaca nije trebalo ni moliti, jer se podrazumijeva da je Priština dužnik SAD-a, a istovremeno mladi i vrlo ambiciozni lider makedonskih “socijaldemokrata”, Zoran Zaev, od stranih obavještajnih službi dobiva 20 000 prisluškivanih razgovora.
Bilo bi suludi reći da se sve ovo čini zbog plinovoda “Turski tok”, iako je to samo jedan dio geopolitičke i geostrateške utakmice Zapada i Moskve.
Ako povežemo priču, onda je jasno da se Rusija, jednom “protjerana” iz Bugarske,odlučila fokusirati na Tursku, što joj je pošlo za rukom, te na Grčku, Makedoniju i Srbiju, ali i na Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru.
Washington je toga bio svjestan već ranije, što se vidi iz izjave Stephena Blanka koji je pred summit NATO saveza u Walesu izjavio “kako zbog ruske prijetnje u NATO hitno treba primiti sve zemlje Balkana i pomoći Moldaviji”.
Dakle, osim energetskog imamo i klasični neobjavljeni rat dvije super-sile za premoć na Balkanu.
Stephen Blank, viši savjetnik američkog Vijeća za vanjsku politiku u svibnju prošle godine objavljuje analizu “Ruska prijetnja Moldaviji i Balkanu” i tada piše “kako je Zapad u posljednje vrijeme naglasak u kreiranju politike dao na potencijalnu opasnost koja prijeti Poljskoj i baltičkim zemljama, dok zemlje na jugoistoku Europe također u riziku”.
Tada američki stručnjak za vanjsku politiku iznova vidi moguće žarište sukoba ili, što je za njega još gore, “jačanje utjecaja Moskve podmićivanjem korumpiranih i kriminalnih balkanskih političara”.
Da ne idemo preširoko, pokušajmo se dotaći tema važnih za razumijevanje situacije u Makedoniji, jer je očigledno da su američki analitičari računali da bi se Moskva mogla okrenuti Grčkoj, Makedoniji i “svojim tradicionalnim saveznicima na Balkanu”.
“Budući da zbog ruske agresije u Ukrajini rat u Europi više nije nezamisliv, a ne može se isključiti ni još jedna prokleto luda stvar na Balkanu. Činjenica da su ruski zrakoplovi više puta uzbunili američke brodove u Crnom moru jasno ukazuje na to da ga Moskva još uvijek smatra za zatvoreno rusko jezero.U tom smislu, Moskva stranim mornaricama namjerava blokirati ulazak vode Crnog mora, a koristit će ga svoj projekt širenja moći izvan granica Rusije. U svjetlu onoga što se dogodilo na Krimu, Moldavija prva ima razloga za uzbunu, jer zamrznuti sukob u Pridnjestrovlju je na mnogo načina bio prvi pokus Moskve, koja je pod izgovorom zaštite ruske manjine uzrokovala podjelu jedne suverene države. Danas, ova odcijepljena država ostaje de facto ruski izdvojeni teritorij pod ruskom vojnom zaštitom.
Međutim, Moldavija nije jedino mjesto na Balkanu pod ruskom prijetnjom. Moskva je tražila bazu za tzv. „humanitarne operacije“ – definicija u Kremlju koja se koristi za aktivnosti u Ukrajini, u Nišu u Srbiji, kao i pomorsku bazu u Baru u Crnoj Gori. Moskva je također dobila zračnu i pomorsku i bazu na Cipru koju je u više navrata koristila za svoju Crnomorsku flotu i ponovo formiranu mediteransku eskadrilu, koja Rusiji služi za potrebe “topovske diplomacije” u istočnom Mediteranu. S potpunom kontrolom Crnog mora, Rusija ne samo da će dodatno nadograditi svoje regionalne pomorske i zračne sposobnosti, nego će moći vjerodostojno prijetiti amfibijskim i drugim operacijama protiv balkanskih država. Ove aktivnosti predstavljaju nastavak napora Kremlja da osujeti europsku integraciju i demokratizaciju, što može izazvati i sukobe zemalja na Balkanu i prijetnju Europi.
Vojska i energetska prijetnja, uz političku subverziju, poticanje korupcije i etničkog nasilja pod pokroviteljstvom Rusije u Bosni i Moldaviji moraju usredotočiti umove NATO političara u Bruxellesu, Washingtonu i vodećim europskim prijestolnicama, kako bi se ubrzale balkanske integracije u Europsku uniju i Sjevernoatlantski savez. Na svom predstojećem summitu u Cardiffu, NATO savez bi trebao primiti Crnu Goru, unatoč, ili možda baš zbog ruskog zastrašivanja. Trebalo bi se konačno riješiti i pitanje makedonskog spora s Grčkom oko imena i brzo raditi brzo da se ta zemlja isto tako primi u NATO savez. Također treba Bosni i Srbiji ponuditi Akcijske planove za članstvo, uz uvjet da se prevlada ostavština etničkih napetosti koje Rusija na sve načine pokušava produžiti. Članice Nato saveza moraju dati vjerodostojne, a ne samo simbolične znakove jačanja vlastitih kapaciteta, tako što će potporom balkanskim vladama na svom putu u EU i NATO odvratiti Rusiju.
Ni balkanske vlade, ni NATO savez ne mogu prihvatiti da suverenitet i integritet europskih država budu i dalje u opasnosti ili da međunarodni ugovori i sporazumi ne znače ništa. Balkan i NATO ne mogu prihvatiti da protekli sukobi ostanu neriješeni su zbog ruske opstrukcije i da se kršenjem međunarodnih ugovora omogući da Crno more postane zatvoreno “ruski jezero“. Korupcija i prijetnja gospodarskom ili stvarnim ratom također ne mogu biti prihvaćeni kao dio dnevnog diskursa u europskim međunarodnim poslovima. Proširenjem na Balkan, NATO savez i Europska unija bi potvrdili princip na kojeg su se odlučili 1989., što znači da je europska sigurnost neupitna. Ako se mi opet ne budemo pridržavali tog principa, kao što smo do sada učinili u Ukrajini, onda ni Balkan, ni koje drugo mjesto u Europi neće biti sigurni. Ako postoji imalo istine o ulozi ove regije u europskoj povijesti, to je činjenica da tijekom svake krize na Balkanu neminovno dolazi do krize u cijeloj Europi. Takve krize mogu odgovarati Rusiju, ali oni nama ili balkanskim državama ne odgovaraju. Što je još važnije, ako ne učinimo ništa, to će se dalje odraziti na našu zajedničku sigurnost”, početkom svibnja 2014. piše Stephen Blank, viši savjetnik američkog Vijeća za vanjsku politiku.
Mnogi su se nadali da će se pridružiti NATO savezu. To su Bosna i Hercegovina, koja s NATO savezom već surađuje u brojnim područjima, Crna Gora, čiji je predsjednik Đukanović priznao da je pod ucjenom i zamjenu za članstvo u NATO savezu i EU uveo sankcije Rusiji, ali je od nužnosti napravio vrlinu i “zbog pritiska” kritizirao Moskvu, te Makedonija. Imajući to na umu, tadašnji tajnik NATO saveza Rasmussen je na sastanak ministara zemalja članica EU u Vilniusu pozvao njihove predstavnike koji su morali potvrditi „svoju snažnu predanost politici otvorenih vrata i euroatlantske perspektive zemalja aspiranata za članstvo u NATO savezu“. U zajedničkoj izjavi o proširenju se nigdje izričito ne govori o potrebi davanja akcijskog plana nijednoj od zemalja, osim što je Gruzija “bliže” njegovom dobivanju, ali je dogovoreno da će sve zemlje koje su obuhvaćene planom proširenja jačati suranju s Washintonom i NATO savezom.
Gotovo nitko ne govori o tome kakve su bile reakcije Skoplja i koje je poteze vlada Gruevskog povukla na vanjskopolitičkom planu, nakon što je postalo jasno da je NATO za Makedoniju tek daleka i maglovita perspektiva, što je konačno potvrđeno i na summitu NATO saveza održanom nekoliko mjeseci kasnije u Walesu.
Makedonci možda nisu ni svjesni važnosti koju imaju u očima američke administracije, stoga sve što se događa ne može biti projekt samo Gruevskog i nekolicine njegovoh ministara. Konačno, Nikola Gruevski nije nikakav Machiavelli, kako ga je nazvao jedan od mojih kolega, da bi mu na pamet palo da izazove rat samo kako bi sačuvao premijersku fotelju.
Malo je vjerojatno da je netko čitao američki “Zakon S. 2277” o “sprečavanju ruske agresije”, koji ozbiljno narušava prirodu odnosa Rusije i država Balkana, Skandinavije i Istočne Europe, a upravo taj zakon stvara preduvjete za nove napetosti i buduće sukobe.
Jastrebovi u američkom Kongresu su još u svibnju 2014. u proceduru uputili nacrt “Zakona o sprečavanju ruske agresije” (Russian Aggression Prevention Act) i on je tada bio kritiziran s više strana, ali je poticaj dobio medijskom anti-ruskom histerijom nadahnutom obaranjem malezijskog zrakoplova. Prijedlog zakona po svom sadržaju predviđa otvoreni napad NATO saveza u svim bivšim republikama Sovjetskog Saveza na zapadnoj periferiji, što je na kraju ozakonjneo rezolucijom američkog Kongresa H.Res.758 iz prosinca 2014.
Iako oba zakona američkog Kongresa ugavnom govore o Ukrajini, ono što nije istraženo, ali posebno je važno za razumijevanje situacije u Makedoniji je da se spominje i proširenje NATO saveza na Balkan, te “jačanje američkog utjecaja na Kavkazu”, što znači njegovu destabilizaciju.
“Zakon S. 2277” bi se točnije mogao opisati kao “Zakon za provedbu američke agresije” i predstavlja kancerogeno širenje NATO saveza u svim ciljanim područjima. Neki od njegovih najvažnijih detalja upućuju da EU i NATO s Washingtonom na čelu rade ruku pod ruku, a NATO za cilj ima progutati Balkan i punom brzinom proslijediti s dovršetkom postavljanja proturaketnog štita, naravno, sa svim posljedicama koje te vojne aktivnosti sa sobom nose.
Ako se razmotri cjelokupni kontekst dokumenta, očito je da EU i NATO zajedno poduzimaju korake kako bi što prije postigli zacrtane ciljeve. Američko agresivno ponašanje se vidi u promoviranju i širenju NATO saveza na Balkan. Zakon predviđa da Obama poveća vojnu suradnju s BiH, Crnom Gorom, Kosovom, Makedonijom i Srbijom. Otprilike u to vrijeme naizgled zaboravljeni Balkan se našao u središtu novog Hladnog rata između Sjedinjenih Država i Rusije i nekih europskih zemalja koje su zdušno radila na miniranju ruskog projekta “Južni tok”, za kojeg su neke članice EU ironično tvrdile “kako im je taj plinovod prioritet i spasonosno rješenje za energetsku diversifikaciju”.
Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Kosovo i Makedonija su zemlje koje graniče sa Srbijom, za koju je planirano da bude jedno od čvorišta “Južnog toka”, tako da se njihovo uključivanje u čvršći sigurnosni okvir NATO saveza, predloženo od strane Zakona S. 2277, može smatrati jačanjem pristika na Srbiju, a nakon dogovora Rusije i Turske oko plinovoda “Turski tok” na Grčku i Makedoniju. No, sada svjedočimo da su sve poduzete mjere dovele do još jedne destabilizacije Balkana.
U stvari, Balkan može “živjeti u miru” samo ako Beograd odustane od partnerstva s Moskvom i u potpunosti se okrene Washingtonu, čak i u vojnom smislu. Mir će biti i ako Grčka odbije pobude Moskve i zalupi vrata kraku rusk-turskog plinovoda i odrekne se unosne dobiti i energetske sigurnosti. Jednako tako je dovoljno da Nikola Gruevski posjeti američko veleposlanstvo i zakune se na vječnu vjernost Washingtonu i svi će nemiri u Makedoniji istog trenutka prestati.
No, u kontekstu gorke energetske geopolitike i geostrateških interesa, Washington zemlje Balkana gura u apsolutno besmislena proturječja.
Samo netko naivan može vjerovati da su pritisak Johna Kerrya na Grčku zbog moguće odluke Atene o sklapanju poslova s Gazpromom, potom kontakti američke administracije s albanskim čelnicima i događanja u Makedoniji dio odvojene politike State Departmenta.
Jednako tako je besmisleno tvrditi da je Zoran Zaev snimke prisluškivanih razgovora od stranih obavještajnih službi dobio zbog njihove “ljubavi prema demokraciji i ljudskim pravima” i da nema daljnje upute u kome smjeru treba djelovati. No, najveća je besmislica da se odjednom i niotkuda u Makedoniji pojavljuju “nepoznate naoružane skupine”, od kojih je jedna jučer Kumanovo pretvorila u ratnu zonu i jasno je da je riječ o vrlo iskusim borcima. Potom imamo klasične scenarije Obojene revolucije i to u nekoliko makedonskih gradova. Osim u Skoplju, gdje se ispred parlamenta za sada okupljaju studenti, srednjoškolci, aktivisti, roditelji s djecom, umirovljenici, mirne demonstracije se održavaju u Bitoli, Prilepu, Strumici, Kavadarcima, Kumanovu, Ohridu, Štipu i Svetom Nikoli. Zar je moguće da su sve ovo nepovezani događaji ili je netko dovoljno moćan ipak uložio dovoljno novca u ta okupljanja. Albanci za sada stoje po strani, ali nje isključeno da i oni čekaju svoju priliku.
Predstavnici studentskog plenuma koji podržava građanske prrosvjede je jučer najavio da će u 23 sata blokirati bulevar kod knjižnice “Braća Miladinović” u znak prosvjeda zbog, kako su naveli, “policijske brutalnosti od prije tri dana kada su specijalci upali u čitaonicu i tukli studente”.
Usporedimo li prosvjede u Makedoniji s onima u Brazilu, Hong-Kongu i Venezueli, imamo isti obrazac – studenti u ime demokracije traže legitimna prava, a nakon što policija reagira silom, prelazi se na drugu fazu “revolucije”, dok se u isto vrijeme zahtjevi vladi pretvaraju u ultimatum. Posljednji čin ove tragedije su u pravilu “vladini” snajperisti, ali se zaista treba nadati da Makedonija ipak neće biti pozornica takve “demokratizacije “.
Zaključak je jednostavan. Washington je preko Europske komisije i navodnih “pravila iz Trećeg energetskog paketa” (koji ne vrijede za Trans-jadranski plinovod, ni druge plinovode, osim za one ruske) Bugare uspio uvjeriti da Rusima zatvore vrata Balkana. Nakon što je Moskva s Turskom dogovorila drugu trasu, unatoč opasnosti da rat u bilo kojem dijelu Balkana može izazvati domino-efekt i zapaliti cijelu regiju, aktivirani su svi instrumenti za destabilizaciju regije .
Što je najtragičnije u svemu, američki analitičari, Kongres i Obamina administracija su kroz razne analize i zakone jasno dali do znanja da Balkan smatraju svojim “dvorištem” i da će spriječiti bilo kakvo jačanje veza Moskve sa zemljama jugoistočne Europe, bile one gospodarske, političke ili vojne.
Sada i dalje vjerujmo u “slučajnosti” i dobre namjere onih koji baš sad i “slučajno” Makedoniju guraju u kaos i krvoproliće. Nažalost, Makedonija se, ne svojom krivicom, našla u vrtlogu geopolitičkih i geostrateških previranja i sama treba odlučiti kojim putem će ići. Nevjerojatno je da netko može zagovarati smjenu vlade po uzoru na Ukrajinu i potrebu da se instalira nova vlada. Kakva vlada? “Vlada nacionalnog jedinstva” koju će činiti tko?
Konačno, Makedonci imaju moralnu obvezu da sve riješe na mran način zbog same činjenice da “njihov rat” nije samo njihov i vrlo lako se može proširiti van makedonskih granica, te zahvatiti Kosovo, a onda bez ikakve sumnje i Srbiju, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, na kraju i Hrvatsku. Tako bi se opet našli gdje smo bili 1991. godine, a sigurno je dato nitko razuman ne želi.
FOTO: U izvornoj strategiji euroazijskih intergacija i jačanja strateških veza sa zemljama Balkana se Moskva fokusirala na Brugarsku, Srbiju i Crnu Goru, a nigdje se ne spominje Makedonija, čak ni kao potencijalni partner. Tek nakon oduke Bugarske da blokira projekt “Južni tok”, koju je Sofija donijela pod pritiskom Washingtona i Bruxellesa, Rusija se okreće Turskoj, Grčkoj i posve sigurno Makedoniji, koja je nedugo potom doslovno eksplodirala:
