Političari: nemoralni realisti, surovi makijavelisti, lažovi i osvetnici, servilni podanici kapitala, plutokratije i drugih elita moći, primitivni populisti, demagozi i manipulatori, rasisti, nacionalisti i ksenofobi koji su pohlepni egoisti, kleptomani i otmičari“….
Ovo djelo predstavlja dio trilogije veoma obimnog i neizmjerno značajnog istraživanja autora o odnosu naučnika prema ratu, upravljanju državom i političkoj proizvodnji patnje, piše Oslobođenje
Knjiga pod nazivom Politička proizvodnja patnje autora profesora emeritusa Esada Zgodića je obimno-dvotomno djelo, za čije potrebe pisanja je autor, pored svog velikog znanja i iskustva, koristio i konsultovao 475 knjiga, 127 časopisa i listova, 106 internet autorskih rukopisa i 104 internet redakcijskijska i agencijska teksta. Autor je dakle, konsultovao i koristio preko 800 izvora.
S obzirom da bitnu ulogu u djelu zauzimaju stajališta naučnika o strahu, laganju u politici, političkoj osveti, izdaji, izdajnicima, pohlepi i krivnji, slobodni samo ustvrditi da ovo djelo predstavlja dio trilogije veoma obimnog i neizmjerno značajnog istraživanja autora o odnosu naučnika prema ratu, upravljanja državom, političkoj proizvodnji patnje, koje je ranije publikovano u knjigama Naučnici i rat, Naučnici i upravljanje državom, a sada i u knjizi Politička proizvodnja patnje. Dakle, može se kazati da je autor sa djelom zaokružio jedan veoma obiman naučno-istraživački rad o stajalištima naučnika o skoro svim najvažnim političkim i društvenim fenomenima.
METAFIZIKA I MITOLOGIZACIJA ZLA
U istraživanju političkog zla i političke proizvodnje patnje autor nije pošao od teologizacije zla, metafizike i mitologizacije zla uopće, te posebno zla u politici, kao i tumačenja njegovog porijekla i političkog mentaliteta, koji stoje iza njega i koje ga podupiru iz perspektive biološkog apriorija, već se kreće u raspravama o političkoj proizvodnji zla unutar ovozemaljske imanencije-unutar mogućnosti njegovog povjesnog objašnjenja.
Pored toga što prezentuje detaljne naučne analize oblika i načina političke proizvodnje patnje, autor daje i odgovore na pitanja na koji način je moguće prevenirati i znatno smanjiti svaki od načina i oblika proizvodnje patnje u politici.
Autor u ovom svom djelu daje odgovore na pitanje da li je uopće moguće pružiti izgledne otpore proizvodnji patnje i njenim upotrebama u politici, kada imamo uvide u iskustva da sudjelujući u određivanju sudbine ljudi, naroda, država i produkciji njihovih nesreća, figuriraju političari: nemoralni realisti, surovi makijavelisti, lažovi i osvetnici, servilni podanici kapitala, plutokratije i drugih elita moći, primitivni populisti, demagozi i manipulatori, rasisti, nacionalisti i ksenofobi koji su pohlepni egoisti, kleptomani i otmičari“….
Istražujući ovu temu autor je došao do zaključka da politička proizvodnja patnje nije svojstvena samo tradicionalnim metodama, stilovima i umijećima vladanja. Nažalost, svaka vlast čini to i ona ustavna, demokratska i formalno-proliberalna, vlast ozbiljenja svoje moći i svojih poličkih aspiracija i stoga, apostrofira autor da ne treba imati ideološku iluziju i vjerovanje da su liberalne demokratije same po sebi prostor idilične bezazlenosti i bivstvovanja, bez patnje koje izazivaju politike i politički strahovi.
Politička upotreba straha, po uvidu autora, događa se unutar političke manipulacije sviješću, mišljenjima i osjećanjima ljudi. Političari svjesno manipuliraju ljudskim strahovima da bi postigli svoje ciljeve. jer strah grupama zamagljuje opažanje stvarnosti.
Autor u svojim istraživanjima historije dolazi do zaključka da različiti oblici tiranije, despotije i diktature nikada ne okončavaju njihovom dobrovoljnom autodestrukcijom – okončavaju samo vanjskom presijom. Na osnovu ovoga izvodi poruku političarima koji su skloni da demokratiju uzurpatrorski preobražavaju u neki od režima autokratske vlasti – u režim koji je primarno utemeljen na upotrebama figure neprijatelja i vladavini strahom, trebalo bi, dakle, da znaju da se njihova detronizacija sa pozicije vladara-uzurpatora može dogoditi s ponižavajućom patnjom koja će se na njih obrušiti ili pak, sa njihovom smrću koja će biti nasila.
Pored straha, političari, laganje koriste kao jedan od načina političke proizvodnje patnje iako je to suprotno Općoj deklaraciji o ljudskim dužnostima u kojoj je navedi „da je svaki čovjek dužan govoriti i djelovati istinoljubivo“. Autor kao ilustracije laži u politici navodi evropska iskustva ali iskustva u politici prisutna na američkom tlu. Tako citira autora Heina koji kao veliku laž Džorđa Buša mlađeg sa kojom je opravdao rat protiv Iraka izrekao tvrdnjom da „Sadam Husein posjeduje biološka i kemijska oružja za masovno uništenje i da njegov režim pomaže međunarodni terorizam, te namjerava izgraditi nuklearno oružje“. Ova megazlotvorna laž Buša mlađeg pod čijom se zastavom vodio rat protiv Iraka, nije ništa drugo do američki interes za kontrolom nafte i naftnih resursa, kako kaže američki historičar, profesora političkih nauka Hauarda Zina kojeg citira autor „nije važno svrgavanje tiranije poput Sadama Huseina. Ono do čega im je stalo jeste nafta.“
Konzekvence laganja u politici i politika prljavih ruku po uvidu autora su destruktivne a žrtve te destruktivnosti jesu demokratija, njeni sukonstitutivni elementi i njene moralne osobine, građanstvo i njegova spremnost participacije u politici, društveni odnosi između građana i njihovi stilovi života kao kao i cijeli narodi, koji su odabrani kao mete agresivne politike. Također, među štetnim konzekvencama korištenja laži u politici nalazi se i gubitak građanske sposobnosti za racionalno orijentisanje u svijetu politike i života. Naprimjer. obavještajne podatke prikupljene špijunažom i iz drugih različitih izvora mogu koristiti kao sredstvo političkih ucjena i pritisaka na saveznike kako bi ih pridobili za svoje ciljeve.
Ovdje apostrofiramo da se o tajnama u politici više može vidjeti u djelu Tajni život demokratije čij je autor profesor emeritus Esad Zgodić.
Ko način i metod političke proizvodnje patnje autor navodi da političari koriste i nijemi jezik patriotizma u mobilizaciji građanstva sa različitim ciljevima.
POLITIKA OTPORA
Autor je stava da je neophodno osmišljavati politiku otpora politikama koje sa zlotvornom motivacijom manipuliraju fenomenima izdaje i izdajnika. Nepohodno je prije svega prepoznati i upoznati manipulacije osjećajima patriotizma i građanskom i nacionalnom averzijom prema izdaji i izdajnicima, te uz to raditi na nacionalnom osvještavanju konformističkog indolentnog apatičnog građanstva o njenim motivima, umijeću, zavodljivim naracijama, skrivenim svrhama i implikacijama.
Vrlo često u javnom diskursu čujemo da je korupcija rak rana našeg društva. Naravno, korupcija je nezaobilazna tema i autoru Zgodiću i u ovom djelu, jer je sveprisutna i skoro postala općevladajući dio svakodnevnog života, Ta zlotvorna sklonost ka korupciji i pohlepna žudnja za moći je teški porok kojeg prate pogibeljne poslijedice na opće-društvenom i individualnom planu svakoga društva koje je zahvaćeno njom. No, o fenomenu korupcije u autorovom djelu trebalo bi posvetiti poseban tekst.
I na kraju zaključuje autor, da bi se politička proizvodnja patnje bar svela na incidentnu i ekscesnu neophodna je djelatna moć prodemokratskog, aktivnog i hrabrog građanstva. Autor je stava da je ovo koliko-toliko racionalno-futursistički stav a ne utopističko zamišljanje humanijeg svijeta života i politike u njemu. Pri tome treba imati na umu spoznaju da je historija ljudstva i inovacijskih transformacija ljudskih društava „uvijek nedovršena borba te otuda iza nje u proemancipatorskom mišljenju i djelovanju ne treba da stoji opsesija sekularizmom ili teologiziranim vizijama konačnog oslobađanja te potpune i definitivne humaniziranosti društvenog bivstvovanja ljudi“.
Knjiga autora profesora emeritusa Esada Zgodića predstavlja izuzetno politološko-sociološko dijelo koje će koristiti ne samo studentima društvenih nauka već i naučnim istraživačima kao i aktuelnim političarima kao i onima koji to žele biti, i stoga je preporučujem za čitanje.
