Politička arena u Holandiji valjda nikad nije bila toliko rascjepkana kao danas. Na upravo završenim parlamentarnim izborima učestvovalo je čak 29 partija, od kojih su neke sasvim nove. Od tih novajlija zacijelo je najznačajniji Novi socijalni kontakt (Nieuw Sociaal Contract), partija koju je osnovao Pieter Omtzigt. Ovaj bivši član demohrišćana (CDA) je prije nekoliko godina, skupa sa koleginicom iz Socijalističke partije (SP) Renske Leijten razotkrio ogromne nepravilnosti u radu poreske uprave, greške koje su u crno zavile više hiljada najsiromašnijih slojeva ovdašnjeg stanovništva. To mu je donijelo veliku popularnost u cijeloj zemlji, posebno kod potrebitih. U jednom trenutku su mnogi ovdje čak pomislili da bi upravo on mogao postati novi premijer, nakon odlaska (neo)liberala Marka Ruttea. No, stvari su se drugačije okrenule. Na izborima je trijumfovala Partija za slobodu (PVV), ekstremnog desničara Geerta Wildersa.
Ovdje odmah moram priznati da, za razliku od mnogih, nisam previše iznenađen rezultatima izbora. Jer, u predizbornoj kampanji briljirao je upravo Wilders, koga je politički establišment na sve načine nastojao izbjeći. Bio je to tipični on: drzak, oštar, brz na jeziku, ali i opušten i duhovit kad zatreba.
Ovaj desničar ponešto neobične spoljašnosti međunarodnoj je javnosti najviše poznat po kontraverznom kratkom filmu “Fitna”, te provocirajućim izjavama na račun “novih Holanđana” islamske vjeroispovijesti. Upravo taj film i takve izjave doprinijele su činjenici da Wildersa već godinama 24/7 čuva policija.
Kad se to uzme u obzir, nije nikakvo čudo što je ovaj političar za progresivne glasače potpuno neprihvatljiv. No, za one sa druge strane spektra… Broj njegovih sljedbenika posljednih je godina stalno rastao, da bi se u sedmicama pred izbore ispostavilo da je Wilders vrlo ozbiljan suparnik dugo vladajućim liberalima. Tako je većina analitičara predviđala mrtvu trku između njegove partije i već deset godina vladajućih (neo)liberala premijera u ostavci Ruttea (VVD).
Zapravo, kad se sagledaju sve okolnosti, rast Wildesove popularnosti uopšte nije iznenađujući: nezapamćena inflacija (posebno od izbijanja ukrajinskog rata), sve veći jaz između bogatih i siromašnih, haos u zdravstvu i školstvu, strah od imigranata…
Sve to, uz neuvjerljivost drugih kandidata, uticalo je da mnogi (posebno oni “tanjeg novčanika” i manje školovani) u Wildersu vide, ako ne baš spasitelja, onda barem zaštitnika svojih interesa.
A ovaj je u predizbornoj kampanji imao lukavu strategiju: “podebljao” je socijalne aspekte programa (velikim dijelom “posuđene” od socijalista i socijaldemokrata), ublažio retoriku prema muslimanima, obećao korjenitu reformu zdravstva i, što je njegovim biračima možda najvažnije – obećao da će uvesti totalni stop imigrantima! Tako je, vještim kombinovanjem ovih elemenata, stvorio široku bazu simpatizera najrazličitije provenijencije: od notornih desničara i ksenofoba, do bivših ljevičara, razočaranih neodlučnošću partija sa “crvenim” predznakom.
Kad su po ispitivanjima javnog mnijenja vidjeli da je vrag odnio šalu, socijaldemokrati i zeleni su se ujedinili i zajedno krenuli u izbore. Nadali su se da će tako, uz svoje, privući i mnoge neodlučne birače, totalno zbunjene rastom Wildersove popularnosti. Zato se je, u nadi da će svojim iskustvom i ugledom spasiti čast posrnule ljevice, za mjesto nositelja “crveno-zelene” liste iz Brisela vratio iskusni socijaldemokrata, poliglota (govori sedam jezika!) Frans Timmermans.
Sve džaba. Stvari su otišle predaleko. I za njih, ali i za gore pomenute, do prije par dana neprikosnovene liberale (VVD). Ovi su kao glavnog kandidata na izborima isturili doskorašnju ministricu pravde i sigurnosti, Holanđanku tursko-kurdskog porijekla Dilan Yeşilgöz-Zegerius. Ona je, računali su, uskoro imala naslijediti premijera u ostavci Ruttea.
Pa iako se Dilan se u predizbornoj kampanji pokazala prilično dobrom političarkom, VVD je doživio težak poraz: deset mjesta manje nego na izborima prije četiri godine (34/24). Pokazalo se tako da su Rutteovi “kiksevi” u protekloj deceniji ipak bili preveliki: laži i petljavine, favoriziranje multinacionalnih kompanija i bogatijeg sloja stanovništva… Bilo je to previše, i trajalo je predugo, čak i za vrhunskog manipulatora, “jeguljastog” Ruttea.
S druge strane, govorka se da konzervativnijem dijelu VVD-a nije odgovaralo da im nositelj liste bude žena drugog, pogotovo ne turskog porijekla. Mada to ovdje niko glasno ne izgovara, ne bih se iznenadio da je nemali broj (potencijalnih) VVD-ovaca razmišljao na taj način i dao glas nekoj drugoj partiji.
Gorepomenuti Pieter Omtzigt se kao lijsttrekker (nosilac liste) pokazao prilično neubjedljivim. Bez zvučnih imena te jasnog plana i programa, ispao je prilično nevješt u debatama. Kao “šlag na tortu” došla je izjava da se on lično više osjeća predstavnikom (umjerene) desnice, nego lijevog centra. A mnogi su u njemu vidjeli zaštitnika interesa potrebitih građana! Ipak je, za prvi put, dobio puno (20) mjesta u parlamentu. No, i ako uđe u koaliciju s Wildersom, Omtzigt skoro sigurno neće biti novi premijer.
Timmermans i njegovi “crveno-zeleni” su dobili “samo” 25 mjesta, a zapažen uspjeh ostvarila je jaka Seljačka partija (BBB), harizmatične Caroline van der Plas, koja je sa jednog, skočila na sedam mjesta.
A Geert Wilders i njegova Partija za slobodu (PVV)? Oni su neupitni, apsolutni pobjednici izbora. Oni su “skočili u nebo”: sa dosadašnjih 17 na čak 37 mjesta u parlamentu! Tako je i ovaj, evropski “oranje brod” – poput Italije, Mađarske, Slovenije… – naglo skrenuo udesno.
Na kraju malo o poraženima. Do nogu su potučeni “novi demokrati” (D66), koji su sa dojučerašnja 24, potonuli na svega 9 mjesta, demohrišćani (CDA, 15/5) i socijalisti (SP, 9/5). Ovi potonji su tako doživjeli šesti izborni debakl zaredom. No, njihova Prva Drugarica Lilian, kćer legendarnog utemeljitelja modernog SP-a Jana Marijnissena, i dalje tvrdoglavo odbija da podnese ostavku. Šteta što je, izgleda, malo toga naučila od oca.
Dan nakon izbora, postizborne koalicione “vruće igre” već su počele. Tako je Wildersov plan da sastavi “čistu” desnu vladu pokvarila Yeşilgöz izjavom da VVD ipak neće u vladu desnih snaga, nego da će Wildersu & Co. pomagati iz skupštinskih klupa (gedoogsteun – pomoć opozicione partije manjinskom kabinetu). A prije izbora je izričito tvrdila da za nju u formiranju buduće vlade nijedna opcija nije isključena.
Pa se sad i Wilders, vuk druge dlake, češka po glavi. Slijede mu dugi i krajnje neizvjesni pregovori i natezanja oko manjinske vlade.
Goran Sarić, Prometej.ba
