Na ovim strategijama i medijskoj moći Vučić godinama uživa većinsku podršku u Srbiji, a istim strategijama i spinovima uspijeva nepokolebljivo pokoriti svakog potencijalnog političkog protivnika. Njegova medijska i politička moć u Srbiji toliko je jaka da trenutno, osim što vlada skupštinskom većinom, on upravlja i opozicijom
Znanstveno istraživanje jednog od najutjecajnijih svjetskih intelektualaca Noama Chomskog donosi nam spisak od deset strategija manipulacije ljudima putem medija. Noam Chomsky američki je filozof, politički kritičar i lingvista. Jedan je i od najcitiranijih živih znanstvenika, a iza sebe ima napisanih više od 100 istaknutih djela. Kroz svoje knjige često fokus stavlja na medije i medijsku korelaciju s politikom, te također i njihovim zajedničkim utjecajem na masovnu publiku.
Zahvaljujući medijskoj propagandi, stvarani su i uništavani brojni pokreti i društvene zajednice, kreirane su finansijske krize, opravdavani su mnogi ratovi, te su se postizali i nekada globalno nezamislivi ciljevi. Pitanje je kako otkriti onoga ko manipulira s javnošću.
S ciljem da bi raskrinkao opasne interesne skupine u svijetu, a koje kroje javno mnijenje, Chomsky je napisao i objasnio kojih su to deset strategija manipulacije ljudima.
Ove metode manipulacije očito su savjetnici za medije Aleksandra Vučića, a na čelu s Vladimirom Bebom Popovićem, u potpunosti prihvatili, te nisu dopustili da i jedna metoda ostane neiskorištena.
U prilog tome govore i rezultati podrške koju uživa u javnosti, ali i veliki jaz u shvatanjima i poglede na politiku Aleksandra Vučića između uglavnom urbane i politički osviještene manjine te ostatka većinske Srbije.
Na ovim strategijama i medijskoj moći Vučić godinama uživa većinsku podršku u Srbiji, a istim strategijama i spinovima uspijeva nepokolebljivo pokoriti svakog potencijalnog političkog protivnika. Njegova medijska i politička moć u Srbiji toliko je jaka da trenutno, osim što vlada skupštinskom većinom, on upravlja i opozicijom.
U daljem tekstu možete pronaći koje su to strategije manipulacije koje je opisao Noam Chomsky s osvrtom na njihovu konkretnu primjenu u Srbiji, a pod kontrolnom palicom Vučića i njegovog stratega Bebe Popovića.
PREUSMJERAVANJE PAŽNJE
Pažnju javnosti preusmjeravati s važnih problema na nevažne. Preokupirati javnost poplavom nebitnih informacija da ljudi ne bi razmišljali i stekli osnovna saznanja u razumijevanju svijeta.
Ovom metodom manipulacije Vučić i njegovi saradnici vješto barataju koristeći njima lojalne medije, koji ujedno čine i apsolutnu većinu medijskog neba Srbije. Tako ćete u medijima Srbije konstantno imati priliku da vidite vještački nametnute aktuelne teme, kao što su neriješena ubistva od kojih se često prave nepotrebne javne debate, forsiranje afera nepodobnih javnih ličnosti, sataniziranje neistomišljenika i sl. Simptomatično je da za veliki broj javnih problema u žiži nerijetko krivcima završe upravo politički oponenti.
Također, redovna taktika koju naprednjaci koriste jeste da u moru političkih afera i skandala vrha SNS-a, kao što su afere “Krušik”, “Jovanjica”, “Rušenje u Savamali” i sl., u datim aktuelnim trenucima redovno nameću slične, a često nepostojeće afere prethodne vlasti koja je smijenjena prije skoro 10 godina, te se maksimalno fokusiraju na iste. Trenutno najveći neprijatelj medija bliskih vlasti jeste Dragan Đilas, bivši gradonačelnik Beograda, te nekadašnji predsjednik Demokratske stranke, a u srpskim tabloidima redovno okarakteriziran kao “žuti tajkun”. Jedini političar o kojem ćete u medijima poput Pinka, Informera, TV Happy, Kurira, Alo i sl., pored svih hvalospjeva o Vučiću, čuti skoro pa u istom omjeru učestalosti jeste upravo ovaj čovjek. Naravno, uvijek u negativnom kontekstu, i to uz javne uvrede i iznošenje mnogobrojnih neprovjerenih informacija i neistina.
STVARANJE PROBLEMA
Ta metoda naziva se i “problem – reagiranje – rješenje”. Treba stvoriti problem da bi dio javnosti reagirao na njega. Naprimjer: izazvati i rješavati nasilje s namjerom, da javnost lakše prihvati ograničavanje slobode, ekonomsku krizu ili da bi se opravdalo rušenje socijalne države.
Državni udari, zavjere i atentati na predsjednika Vučića iskrsnu svako malo u tabloidima pod kontrolom vlasti, a to se dešava obično kada u javnost bude plasirana ozbiljna tema koja ne odgovara SNS-u. Posljednju u nizu “najavu” atentata objelodanila je nedavno i premijerka Srbije Ana Brnabić, koja je izjavila da je ove godine bilo planirano ubistvo predsjednika na otkrivanju spomenika Stefanu Nemanji 27. januara ove godine. Ovo je sedma u nizu najava atentata na Vučića od njegovog dolaska na vlast. Redovno su osumnjičeni i umiješani politički neistomišljenici, kriminalni klanovi, strane agenture, regionalne “ekstremističke” organizacije i sl. Naravno, nikada niko za ove atentate nije zvanično osuđen, a zainteresiranost tabloida o atentatu završi već za nekoliko dana nakon njegovog pompeznog objavljivanja.
Također, redovno se u ovim medijima najavljuju sveopšti haosi, prijetnje javnoj bezbjednosti, moguće terorističke aktivnosti i slični za državu opasni događaji koji se nikada nisu desili, a možda je najaktivniji u ovim najavama dnevni list Informer, na čelu s urednikom Draganom J. Vučičevićem, koji je uz Željka Mitrovića udarna pesnica Vučićevih medijskih obmana. Oni su ključni dio Vučićeve propagandne mašinerije, a iz njihovih naslova i uređivačke politike redovno se podgrijava atmosfera permanentnog vanrednog stanja. U tom stanju samo jedna osoba može spasiti Srbiju, to je, naravno, po mišljenju ovih medija, upravo Aleksandar Vučić.
Kada su u pitanju regionalne aktivnosti po sistemu “problem – reagiranje – rješenje”, za takve prilike Vučić koristi dva svoja glavna kreatora problema, ministra odbrane Aleksandra Vulina i, naravno, Milorada Dodika. Uz pomoć ovog dvojca Vučić uspješno i redovno proizvodi krize u regiji, a onda ih on na kraju “rješava”, dobivajući tako dobru pregovaračku moć, ali i poene u međunarodnoj zajednici, predstavljajući se kao faktor stabilnosti, a ne faktor nestabilnosti, što i jeste.
POSTUPNOST PROMJENA I ODLAGANJE
Da bi javnost pristala na neku neprihvatljivu mjeru, uvoditi je postepeno, “na kašičicu”, mjesecima i godinama. Promjene koje bi mogle da izazovu otpor, ako bi bile izvedene naglo i u kratkom roku, bit će sprovedene politikom malih koraka. Svijet se tako vremenom mijenja a da to ne budi svijest o promjenama.
Još jedan način za pripremanje javnosti na nepopularne promjene jeste da ih se najavljuje mnogo ranije, unaprijed. Ljudi tako ne osjete odjednom svu težinu promjena jer se prethodno privikavaju na samu ideju o promjeni. Sem toga, i “zajednička nada u bolju budućnost” olakšava njihovo prihvatanje.
Najveća medijska preokupacija Vučićevih saradnika, pored političkih neistomišljenika, jeste usmjerena upravo prema Kosovu. Ovo je pitanje od ključnog značaja za javnost Srbije, te posustajanje na ovom polju može preko noći srušiti njegov rejting. Vučić je svjestan da je Kosovo izgubljena stvar, te da će pod pritiskom međunarodnog faktora u što skorijem periodu morati priznati Kosovo. Već duži period svjedočimo konstantnim svakodnevnim medijskim aktivnostima i naporima usmjerenih na pripremi javnosti za jedan takav čin a da to ne ošteti rejting Aleksandra Vučića i SNS-a. U tabloidima, medijima, ali i od samog predsjednika ćete u posljednje vrijeme sve učestalije čuti kako na Srbiju strane sile vrše neviđeni pritisak, kako su albanski lobisti “kupili” brojne američke senatore, svjedočimo i čestim poređenjima s partijom šaha u kojem je bivša vlast Srbiju ostavila u jako nezahvalnoj poziciji naspram superiornih neprijatelja itd. Naravno, ove medijske objave i naslove redovno prati isticanje hvalospjeva i neviđenih napora predsjednika Vučića na rješavanju ovog pitanja.
UPOTREBA DJEČIJEG JEZIKA
Kada se odraslima obraća kao kad se govori djeci, postižemo dva korisna učinka: javnost potiskuje svoju kritičku svijest i poruka ima snažnije dejstvo na ljude. Taj sugestivni mehanizam u velikoj se mjeri koristi i prilikom reklamiranja.
Mediji pod kontrolom Vučića, bez obzira na njegove godine, maksimalno se trude pozicionirati predsjednika kao staru mudru srpsku glavu, dok se on u svojim nastupima redovno poistovjećuje sa životnim navikama najstarijih generacija, ističući tako da ne zna koristiti nove tehnologije, da je staromodan, te da je ljubitelj nekadašnjih, tradicionalnih i konzervativnih životnih navika. Ove aktivnosti imaju za cilj ojačati njegov autoritet u društvu, poistovjećivanje s njim najbrojnije glasačke skupine, a to su penzioneri, ali i dovesti ga u poziciju da se javnosti može obraćati s pozicije vremešnih i iskusnih javnih autoriteta.
Ovo taktičko pozicioniranje mu je dozvolilo da može javno manipulirati građanima, izražavati bijes i ljutnju na neka postupanja građana, zabrinutosti ili strah zbog njihovog ponašanja i izigravati ulogu “strogog oca” nacije, a sve u cilju ostvarivanja zacrtanih interesa. Ove metode manipulacije najučestalije su i najkorisnije u periodu pandemije. Vučić je bio najaktivniji lider regije u plašenju građana virusom, također i u osudama na njihovo ponašanje u toku pandemije. Izražavao je konstantnu ljutnju i bijes na svoje građane, te krivicu za brojke zaraženih osoba prebacivao isključivo na neodgovorne pojedince, bez imalo empatije za njihove potrebe.
BUĐENJE EMOCIJA
Zloupotreba emocija klasična je tehnika koja se koristi u izazivanju kratkog spoja prilikom razumnog prosuđivanja. Kritičku svijest zamjenjuju emotivni impulsi (bijes, strah itd.) Upotreba emotivnog registra omogućava pristup nesvjesnom, pa je kasnije moguće na tom nivou sprovesti ideje, želje, brige, bojazni ili prinudu, ili pak izazvati određena ponašanja.
Vučić vrlo dobro zna šta su ljudske emocije i maksimalno se trudi iskoristiti svaku priliku da njima manipulira. Konstantnim prizivanjem haosa, nemira i prijetnji stranih i domaćih neprijatelja stvara u ljudima osjećaj straha za sopstvenu bezbjednost i bezbjednost države. On vrlo dobro zna da ljudi u stanju straha i anksioznosti ne žele društvene promjene. To znači da će prestrašeni građani preferirati da se drže njegove politike jer bilo kakva promjena krije u sebi neizvjesnost. Također, Vučić uspješno koristi konstantnu ulogu žrtve i koristi svaku priliku da sebe prikaže kao osobu koja živi pod konstantnim napadima i prijetnjama, ali se uspješno nosi s tim uz pomoć podrške naroda Srbije i svojim “nadnaravnim” sposobnostima. Često ćete vidjeti i njegove inscenirane događaje u kojima u studiju pomaže gostu u publici koji je pao u nesvijest, kako nosi bespomoćnog dječaka u snježnoj mećavi, druži se s djecom ili hrani pse lutalice, tako populistički igrajući na kartu emocija šire javnosti.
NEZNANJE I VELIČANJE GLUPOSTI
Siromašnijim slojevima treba onemogućiti pristup mehanizmima razumijevanja manipulacije njihovim pristankom. Kvalitet obrazovanja nižih društvenih slojeva treba da bude što slabiji ili ispod prosjeka da bi ponor između obrazovanja viših i nižih slojeva ostao nepremostiv.
Javnost treba podsticati u prihvatanju prosječnosti. Potrebno je uvjeriti ljude da je (in, u modi) poželjno biti glup, vulgaran i neuk. Istovremeno treba izazivati otpor prema kulturi i nauci.
“Rijaliti kultura” najbolje oslikava stanje u kojem se trenutno nalazi Srbija, a ona se očituje kroz promociju psovki, nasilja, nedoličnog ponašanja, bluda i nemorala. U Srbiji, što ne isključuje jednim dijelom i regiju, trenutno je vrijeme ponajvećeg moralnog posrnuća, što još jednom govori o tome kakva je svijest birača. Rijaliti programi daleko su najgledaniji programi, a emitiraju se naravno na TV kućama bliskim vlasti. Ova preokupiranost građana problemima učesnika Zadruge ili Parova pogoduje Vučiću da bi skretao pažnju javnosti sa stvarnih problema. Promocija gluposti i neobrazovanja itekako odgovara ovoj vlasti, jer obrazovanje i nauka sa sobom nose širenje svijesti i vidika, što u konačnici može dovesti do otpora prema autoritativnim politikama. Pored promocije moralnog dna, Vučić odabirom najbližih saradnika vrši i promociju neznanja. Dva ministra u Vladi i njegovi najbliži saradnici, Mali i Stefanović, imaju probleme s dokazivanjem svojih stečenih diploma. Jednom je dokazan plagijat doktorata, dok je drugom potpuno upitno cjelokupno akademsko zvanje “studiranjem” na nepostojećem fakultetu.
STVARANJE OSJEĆAJA KRIVICE
Treba uvjeriti svakog pojedinca da je samo i isključivo on odgovoran za sopstvenu nesreću, uslijed oskudnog znanja, ograničenih sposobnosti ili nedovoljnog truda. Tako nesiguran i potcijenjen pojedinac, opterećen osjećajem krivice, odustat će od traženja pravih uzroka svog položaja i pobune protiv ekonomskog sistema.
U ovim metodama prebacivanja krivice Vučić je možda i najaktivniji. Redovno ćete ga čuti kako za mnoge probleme olahko prebaci krivicu na građane Srbije i njihove mane i “neprihvatljive” navike, uz poređenje s njegovim superiornim načinom života kao primjerom novog narodu potrebnog sveopšte prihvaćenog modela ponašanja. Tako će narod okriviti da često putuje, iako on nije godinama koristio godišnji odmor, ili kako on radi i subotom i nedjeljom, te ustaje u 5 sati, dok svi drugi odmaraju. Česte su i optužbe na rasipanje građana na skupocjene automobile i luksuzne vile, dok on vozi staru Škodu i živi u malom i jeftinom stanu. Dok drugi građani uživaju u jelima po skupim restoranima, on ističe da najviše voli vojnički pasulj i toga se ne stidi. Jasno da se ovdje radi o populističkim isticanjima svoje skromnosti, čime će se poistovjetiti sa siromašnim slojevima društva, a ujedno i prebaciti krivicu za sveopšte probleme na same građane.
ZLOUPOTREBA ZNANJA
Zaslugom biologije, neurobiologije i praktične psihologije “sistem” ima pristup naprednom znanju o čovjeku i na fizičkom i na psihičkom planu. Sistem je u mogućnosti da bolje razumije običnog čovjeka nego što on poznaje sam sebe. To znači da, u većini slučajeva, sistem posjeduje više kontrole i ima veću moć nad pojedincem nego što pojedinac ima nad samih sobom.
Od svih zloupotreba znanja, očito je da Vučić najbolje manipulira znanjem manipulacije uz pomoć medija i brojnih “nezavisnih” analitičara. U razgovoru s građanima Srbije ne možete čuti da oni osjete neki benefit od svih statistika kojima se Vučić redovno hvali u medijima. Ono što u medijima nećete nikada čuti jeste koliko je Srbija zadužena. Podaci o zaduživanju se kriju i nigdje nećete naći zvanične podatke. Vučić, premijerka i ministri ponavljaju samo da takva vrsta zaduženja ne prelazi propisanih 65 posto BDP-a, ali niko ne zna da li je u pitanju 20, 30, 40 ili 50 milijardi eura. Najveći dio tih dugova, koje će plaćati generacije i generacije građana Srbije, odnosi se na davanja ekonomske pomoći tokom trajanja epidemije, u kojoj je Vučić doživio nezabilježen vrhunac svoje popularnosti. Na žalost predsjednika Srbije, nema ko da pita o kakvim se to kreditima radi i po kojim kamatnim stopama.
DINO IMAMOVIĆ – stav.ba
