Nakon što je bivši DFov općinski i gradski vijećnik Dado Stojnić prešao u „nezavisne „ vijećnike i svojom akvizicijom omogućio SDAovom kandidatu da postane gradonačelnik Sarajeva te ko zna kojeg po redu prelaska DFovih vijećnika u „samostalne“ vijećnike koji glasaju za ono što im naredi SDA došlo je na vrijeme da se analizira gdje je dovraga otišla socijaldemokratija u Bosni i Hercegovini.
Politička realnost je takva.U svijetu uvijek imamo desne i lijevo orjentisane partije.Međutim kod nas ta granica između ovih stranaka se pomijera i gubi na značaju.Da li to znači da iste postaju partije centra.Ne to samo znači da iste samo žele komadić vlasiti, moći i koristi.
Kada je počela propadati socijaldemokratija kod nas?
Počela je propadati još osamdesetih godina prošlog stoljeća kada su se sve frustriraniji i glasniji bivši komunisti i socijalisti presvukli u dresove stranaka koje su svojevrsne njihovim nacionalnim torovima.Neki u tor odoše iz ljubavi prema svemu vjerskom i nacionalnom dok drugi to učiniše iz lične koristi, onako čisto oportunistički.Sutra da pobijedi stranka mladih vanzemaljaca isti bi počeli nosati maske E.T. ija i počeli bi govoriti kako su oni u suštini vanzemaljci.
U ratu je ideja socijaldemokratije naglo gotovo pa krahirala pod pritiskom religijsko-nacionalnih entuzijazama da bi nakon rata počela da osnažuje ali ispostavilo se je u pogrešnim rukama.
Tako u Republici Srpskoj uz pomoć stranaca i Bošnjaka jača SNSD ili ti Savez nezavisnih socijaldemokrata.Želivši da sruše SDS podržali su tako jednu novu ideju.
Ispostavilo se je desetak godina kasnije da je ta ideja u suštini trula ako ne i gora od one SDSove te se je SDS, ovaj poratni, često pokazivao kao umjerenija, pa čak i socijaldemkratskija opcija od SNSDa.
U većinski bošnjačkom dijelu BiH, socijaldemokratija je bila zastupljena kroz djelovanje SDPa BiH na čijem čelu je sjedio narcisoidni i prezauzeti Zlatko Lagumdžija.Zbog niza pogrešnih i često nelogičnih poteza SDP napušta skoro sva elita stranke.Lazović, Bogičević, Komšić, Avdić, Skenderagić, Pečanac i ostali.
Uprkos ovome svemu na općim izborima 2010 godine revoltiran narod ukazuje povjerenje SDP-u koji pobjeđuje na izborima.
Još u izbornoj noći lider SDPa najavljuje „crveno-zelenu“ koaliciju sa dojučerašnjim ljutim „rivalima“ SDAom.
I onda počinje pravi cirkus.BiH je bez konstituisane vlasti godinu i pol.Čaršijske priče su sve glasnije.Zlatko Lagumdžija voli putovati pa koči formiranje vlasti zbog mjesta ministra vanjskih poslova.Umjesto HDZovog hrvatskog predsjedavajućeg Vijeća Ministara pokušava instalirati profesora Slavu Kukića čime uz Željka Komšića kao hrvatskog člana predsjedništva te potpunog istiskivanja HDZa iz federalne vlasti stvara dodatni revolt kod većine Hrvata pa čak i onih koji do tada nikad nisu glasali za HDZ.Time se zaoštravaju odnosi između Bošnjaka i Hrvata dok se istovremeno Hrvatima približavaju Srbi iz RSa koji ne žele da formiraju vlast bez „legitimnih“ predstavnika hrvatskog naroda.
Na raznorazne krize u i oko SDPa formira se jedan dio nezadovoljnih koji prelaze u druge stranke.Ovaj put Željko Komšić istupa iz SDPa i osniva DF. Nespretno koaliranje i kočenje rada državnih organa direktno producira dalje osipanje kadra, simpatizera i glasača SDP-a koji isti kažnjavaju te SDP gubi naredne izbore.
Što se tiče DFa mnoštvu prebjega u toj novoj stranci priključuje se veliki broj profesionalnih presvlakača dresova i u startu je ta stranka osuđena na neuspjeh.
Poenta svega je da je Željko Komšić nastavio igrati kao i njegov dojučerašnji mentor i lider Zlatko Lagudžija, da li svjesno ili nesvjesno, da li direktno ili indirektno za SDA i druge nacionalne stranke,još od prepuštanja načelničkog mjesta Koldži,kada je SDP pobijedio u Novom Sarajevu,preko ulaska pa izlaska iz vlasti u koaliciji sa SDA i HDZ ,pa do odbijanja zajedničkih kandidata za načelnike kod posljednjih opštinskih izbora,da bi kulminacija bila u vidu rapidnog prelazak njegovih ljudi ,koje je ipak on favorizirao na listama počevši sa opštinom Centar, Novo Sarajevo, do izbora gradonačelnika i dešavanja po ostalim kantonima.
Smatram da ni jedan od takozvanih socijaldemokratskih lidera nije glup ni neiskusan.
S punim pravom smatram gospodina/druga Komšića oportunistom koji je već preko dvadeset godina uspio da na račun takozvane interpretacije socijaldemokratije i populističkih izjava živi više nego dobro i obnaša niz značajnih ali za narod beskorisnih funkcija počevši od općinskog načelnika, preko ambasadora,člana Predsjedništva BiH i na kraju parlamentarnog zastupnika.
Fascinantna je i činjenica da su gotovo svi Hrvati iz većinsko hrvatskih gradova i općin gotovo odustali od socijaldemokratije i ljevice pa čaqk i na papiru i da su se svjesno ili nesvjesno prepustili HDZu i njegovim satelitima kao gotovo jedinom faktoru oblikovanja hrvatske političke svijesti i politike u BiH.
Istini za volju moramo biti svjesni da ne leži sama krivica propasti socijaldemokratiji isključivo na leđima lidera i kadrova tih stranaka.
Treba biti svjestan da SDA i njena HDZ i SNSD bratija vec ima izuzetno jaku bazu koja počiva na leđima bogataša koji su to postali zahvaljujući strankama i poratnoj privatizaciji, zatim radikalnih Bošnjaka, Srba i Hrvata koje će glasat za „svoje“ do Sudnjeg dana taman kad bi im uspio dokazati da imaju rogove ,hiljada partijskih uhljeba koji ce glasati za one koji su ih uhljebili po raznim političkim osnovama u državne instucije i javna preduzeća, kriminalaca kojima je omogućen teror i pomoći s vana kako od dijaspore tako i od stranaca koji su direktno i indirektno učestvovali u raspadu Jugoslavije.
Nisu SDA i HDZ sami Alija Izetbegović i Franjo Tuđman napravili postojala je tu jaka baza.
Ta baza se još više osipa ako uzmemo u obzir konstantne podjele i među socijalistima (SDP, DF, GS,SDU, Komunistička partija) kao i kontinuirano odumiranje baze čiji jedan značajan dio čine i osobe treće žvotne dobi kao i intelektualaca i radničke klase koja spas često pronalazi u odlasku iz zemlje.
DF i ostale Socijaldemokratske partije nažalost nemaju takvu bazu i zato su osuđeni na borbu u tijesnom prostoru, konstantno koaliranje i činjenje ustupaka nacionalnim strankama.Otvoreno bivajući izloženi raznoraznim pritiscima, ucjenama i kupovini od onih jačih.Baš kao u svijetu nogometa.Oni bogatiji kupuju one mlađe.
Na ovom posljednjem primjeru tzv „prebjega“ iz DFa kao što su Dado Stojnić i Dževad Topić Topa te prilikom vođenja sudsko-političkih procesa protiv Fahrudina Radončića lidera SBBa očigledno se uočava da u ovom društvu vladaju (para)državne strukture koje se nalaze u rukama odabranih centara moći i koje imaju kapaciteta da bilo milom ili silom natjeraju na saradnju gotovo svakog.A ako u tome ne uspiju istog mogu diskreditirati ili ukloniti na bilo koji način.
Na ruku ljevici ne idu ni dešavanja u susjedstvu a i u svjetu.U Americi je pobijedio republikanski konzervativni kadndat Trump,u Njemačkoj, Velikoj Britaniji i Francuskoj jača podrška desničarskim partijama a u Hrvatskoj SDP gubi svoje mjesto i prepušta ga HDZu.
Takođe na stigmatiziranje ljevice i socijaldemkratiji utiče i negativna predrasuda o socijaldemokratiji kao o posljednjoj bazi komunizma te današji takozvani vijernici i branitelji nacionalnih interesa se ograđuju od socijaldemokratije kao od kuge pogubne za „vjerska prava i nacionalne slobode“.
Upravo u tome se griješi jer najhumanije i najrazvijenije države na svijetu u svojoj suštini su socijaldemokratske, sekularne i nenacionalističke.
Kada bi mi neko rekao da magičnim štapićem mogu svrgnuti nacionalne partije i na njihovo mjesto postaviti socijalističke, moram biti iskren da ne znam da li bih to i učinio.U složenom sistemu koji počivane ne na pravima građana već etnija, mulietničke partije često bivaju diskreditirane i stavlja im se na teret da zadiru u nacionalni ključ pa čak i sam dejtonski mirovni sporazum.Njihovo kadriranje, koaliranje i sve drugo do sada nam ne govori da bi bili puno bolji od nacionalih stranaka.
Spas BiH lezi u novom trećem bloku nezavisnih eksperata i ono malo poštenih iz svih stranaka kao i nestranačkih ljudi koji svojim kompetencijama mogu pomoći posrnulom bosanskhercegovačkom društvu, na našu žalost ali i na potrebu uz asistenciju i dirigovanje međunarodne zajednice.
BUKA – Piše: OBJEKTIVNI
