„Amerika Amerikancima“: To je bila poruka koju je James Monroe 1823. poslao evropskim kolonijalnim silama. One su trebale poštovati nezavisnost mladih nacija. Trump sada tumači ovu doktrinu na nov način.
Susanne Cords, dw.com
Kada Sjedinjene Američke Države žele opravdati svoju politiku moći rado se pozivaju na Monroeovu doktrinu. I aktuelni vanjskopolitički kurs zasniva se na više od 200 godina starom govoru Jamesa Monroea. On je bio peti predsjednik Sjedinjenih Američkih Država i posljednji iz generacije osnivača. U Američkom ratu za nezavisnost (1775–1783) borio se protiv britanskih kolonijalnih trupa.
Kada je James Monroe 2. decembra 1823. održao govor naciji – koji će kasnije ući u istoriju kao Monroeova doktrina – SAD su još uvijek bile relativno mlada država. Nezavisnost su proglasile 1776. godine. Monroe je bio izuzetno posvećen suverenitetu svoje zemlje. Upozorio je evropske sile da se više ne šire na američkom kontinentu i da odustanu od svih kolonijalnih ambicija na tom prostoru.
Samouvjeren nastup mlade nacije
Ove bojazni nisu bile neosnovane. Na sjeveru su SAD tada graničile s Kanadom koja je još uvijek bila britanska kolonija, na jugu s Meksikom koji je samo dvije godine ranije pripadao španskoj kruni. Na sjeverozapadu se nalazila današnja Aljaska, tada ruska teritorija. Neke države Južne Amerike su se do 1823. već izborile za nezavisnost od Španije ili Portugala, dok su se druge još borile za nju. Ako bi evropske monarhije pokušale da ih ponovo osvoje i potisnu republikanske pokrete, Sjedinjene Države bi bile izolirane – i možda čak izložene opasnosti od invazije, smatrao je tadašnji američki državni sekretar John Quincy Adams, Monroev nasljednik na mjestu predsjednika.
Ipak, SAD su imale i razloga za samouvjeren nastup. 1803. godine su od Napoleona Bonapartea kupile ogromnu francusku koloniju Louisianu za 15 miliona dolara – ovaj novac je Napoleonu bio potreban za ratove u Evropi. Time se teritorija SAD-a udvostručila i postavljeni su temelji za buduće širenje prema zapadu. 1819. godine postignut je sporazum sa Španijom o preuzimanju Floride.
Drugi rat za nezavisnost
Sedam godina ranije, 19. juna 1812, SAD su objavile rat Velikoj Britaniji. Napetosti su bile velike: britanski ratni brodovi su iznova zaplijenjivali američke trgovačke brodove na putu prema Evropi. Britanske pomorske blokade i ograničenja trgovine Amerikanci su doživljavali kao kršenje svog suvereniteta i trgovinskih sloboda. Osim toga, Britanci su oteli hiljade američkih mornara i prisilili ih na službu u Kraljevskoj mornarici. Konačno, Britanci su na području Appalacha držali utvrđene položaje koji su Amerikancima onemogućavali zauzimanje teritorija starosjedilačkih naroda. Dodatni izvor sukoba bili su i međusobni teritorijalni zahtjevi prema Kanadi.
Britansko-američki rat tadašnji predsjednik James Madison nazvao je i Drugim američkim ratom za nezavisnost. Sukob je okončan 24. decembra 1814. potpisivanjem mirovnog sporazuma. Amerikanci su se tada prvi put osjetili kao međunarodno priznata, nezavisna sila.
Sporazum o nemiješanju u evropske poslove
Sjedinjene Američke Države, naglasio je James Monroe 1823. godine, nikada se nisu miješale u ratove evropskih sila a ni ubuduće ne namjeravaju da se miješaju u evropske poslove.Zauzvrat je jasno poručio da se neće tolerisati da „naša prava budu napadnuta ili ozbiljno ugrožena”. Ako bi se to ipak dogodilo, „poduzet ćemo pripreme za našu odbranu”.
U svom govoru Monroe je izričito uključio Karibe i Latinsku Ameriku. SAD, uvjeravao je, nikada neće „ostaviti našu južnu braću da budu prepušteni sami sebi”; svako evropsko miješanje tamo bilo bi manifestacija „neprijateljskog stava prema Sjedinjenim Državama”. Zauzvrat bi SAD poštovale opstanak tada još postojećih kolonija.
U početku je Monroev govor shvaćen kao izraz solidarnosti. Bivše kolonije Sjeverne i Južne Amerike stabilizirale su se kao nezavisne države, uprkos evropskim pokušajima ponovne kolonizacije. Godine 1867. i Rusija se povukla i prodala Aljasku Sjedinjenim Američkim Državama.
„Predvorje” SAD-a
Početkom 20. stoljeća Sjedinjene Države su izrasle u globalno značajnu silu. Predsjednik Theodore Roosevelt je 1904. godine proširio Monroeovu doktrinu dodatkom poznatim kao „Rooseveltov korolarij”. Prema njemu, SAD imaju pravo intervenirati u latinoameričkim državama kako bi spriječile ono što je Roosevelt nazivao „hronično lošim upravljanjem” i „nestabilnošću”. Od tada su SAD u očima „južne braće” doživljavane kao policijska sila, a Latinska Amerika je u Washingtonu tretirana kao „zadnje dvorište” Sjedinjenih Država.
Još jedno proširenje Monroeove doktrine proglasio je predsjednik Dwight D. Eisenhower 1954. godine, usred Hladnog rata. Riječ je o tzv. „domino-teoriji” odnosno domino-efektu. Cilj je bio borba protiv komunizma i sprječavanje da jedna država za drugom padne pod utjecaj Sovjetskog Saveza. Tako je opravdan rat protiv Sjevernog Vijetnama. Uslijedili su brojni tajni obavještajni zahvati i vojne intervencije u Nikaragvi, Kubi, Dominikanskoj Republici, Haitiju, Gvatemali, Čileu, Grenadi, a na kraju i u Venezueli, kada je predsjednik Nicolás Maduro otet i odveden u SAD.
Trump i Donroe-doktrina
Nakon raspada Sovjetskog Saveza Monroeova doktrina je donekle pala u zaborav. No Donald Trump se na nju pozivao već tokom svog prvog predsjedničkog mandata: angažman Narodne Republike Kine „u našem dvorištu”, u američkom zadnjem dvorištu ili predvorju, smatrao je nedopustivom povredom interesa Washingtona.
U svom drugom mandatu Trump se ponovo poziva na nju. „Nakon godina zanemarivanja, Sjedinjene Države će ponovo potvrditi i provoditi Monroeovu doktrinu kako bi obnovile američku prevlast na zapadnoj hemisferi”, navodi se u Nacionalnoj sigurnosnoj strategiji SAD-a objavljenoj 2025. godine.
Nakon hapšenja Madura od strane američkih snaga, Trump je izjavio: „Monroeova doktrina je velika stvar, ali mi smo je višestruko nadmašili – sada je nazivaju Donroe-doktrina.”
Bio je to „New York Post”, koji je Trumpovu reaktiviranu Monroeovu doktrinu prvi put nazvao „Donroe-doktrinom”, aludirajući na predsjednikovo ime Donald. „Izraz Donroe-doktrina zvuči i kao Don Corleone, asocirajući na mafijaški stil”, rekao je politolog i amerikanista Bernd Greiner za „Süddeutsche Zeitung”. „I upravo tako Trump vodi svoju politiku. Nepredvidjivost je njegova glavna valuta, zajedno s ucjenama i zastrašivanjem – kao kod mafijaških bandi.”
Samom američkom predsjedniku, međutim, naziv „Donroe-doktrina” se dopada. Nakon „poteza” u Venecueli, već razmišlja o daljnjim akcijama u ime nacionalne sigurnosne strategije. „Kolumbija je također jako bolesna i njom vlada bolestan čovjek, koji voli proizvoditi kokain i prodavati ga Sjedinjenim Državama”, rekao je Trump. „Ni to neće još dugo.”
A s Meksikom će se, kaže, vjerovatno također „morati nešto poduzeti”, iako cijeni predsjednicu te zemlje. Jer Meksiko, prema navodima Trumpa, kontroliraju narkokarteli.
A tu je i Grenland, koji je navodno na meti Rusa i Kineza – zbog čega je, tvrdi Trump, potreban američkoj nacionalnoj sigurnosti, jer se Danci s tom prijetnjom ne mogu nositi: „Volio bih postići dogovor na lak način. Ali ako to ne bude išlo lako, onda ćemo to uraditi na teži način.”
dw.com
