Kako je internet izmjenio novinarstvo i gdje su nestali vicevi

Iz godine u godinu, dnevne novine se sve više sele na internet i prodaja „papirnih” izdanja opada. Svakih mesec dana pojavi se vest da neki poznati magazin u Americi ukida svoje papirno izdanje i prelazi samo na elektronsko. I to je nešto normalno, medij koji je ljudima lakše dostupan polako zamenjuje medij koji je teže dostupan.

Međutim, ne radi se samo o prostoj promeni tehničkog načina za prikaz vesti. Imao sam uvid u analize velikih medijskih kuća koje prave planove za narednih deset ili dvadeset godina, iz kojih se vidi da je prelazak novinarstva na ovaj medij izazvao ogromne promene u ponašanju ljudi. Polako se menja paradigma nečega što zovemo „vesti”. Ovdeiznosimneke rezultate njihovih istraživanja.

Šta su nekada bile „vesti”? Možemo da zamislimo čoveka koji ujutru kupuje novine, na primer „Politiku”, sedi za nekim stolom uz kafu, lista i čita članke koji ga zanimaju. To su bile, a za mnoge ljude i danas jesu „vesti”.

Sve ovo iz korena menjaju društveni mediji, pre svega „Fejsbuk”. Za ogroman broj ljudi, danas je „Fejsbuk” prva stvar koju čitaju kada se probude ili kada imaju slobodno vreme. To su za njih „vesti”. Niz informacija koje su napisali njihovi prijatelji, rodbina, komšije, kolege sa posla. Sve manje ljudi odlazina sajtove dnevnih novina, jer znaju da, ako se baš nešto epohalno bude desilo, to će postaviti neko od njihovih prijatelja na „Fejsbuk”.

Rezultati istraživanja koje je radio „Fejsbuk” prilično su zanimljivi. U budućnosti, ako ne već i u sadašnjosti, ljudi uopšte više neće želeti da čitaju bilo kakve informacije o ratovima, krizama, nesrećama, siromaštvu. To su vesti koje glavni urednici tradicionalno stavljaju na naslovne strane. Međutim, danas „naslovna strana” postaju one vesti koje ljudi odluče da postave na svoj fejsbuk-profil.Neće želeti da čitaju šta radi predsednik države ili kakvu je fabriku otvorio neki ministar, jer na „Fejsbuku” te vesti niko živi ne želi da postavi. Ljudima su dosadne.

Ljudi sve slabije odlaze na naslovnu stranu sajta nekih dnevnih novina, ne bi li odatle kliknuli na vest koju je urednik odabrao kao glavnu. Takvo ponašanje polako nestaje, i sada „glavna vest” postaje ono što su ljudi iz bliskog okruženja osobe odlučili da postave na „Fejsbuk”. Glavni urednik novinske kuće sve manje gubi svoj uticaj, jer su glavni urednik sada ljudi – oni odlučuju šta će biti čitano. Dobra stvar kod svega ovoga je što polako nestaje mogućnost spinovanja vesti. Ranije je bilo dovoljno da neki političar bude „dobar” sa dva-tri urednika najjačih medija i da oni danima stavljaju na naslovnu stranu sve najbolje o njemu (ili sve najgore o njegovim protivnicima). Sada to postaje sve manje važno, jer koliko god se oni trudili da predstave neku vest kao glavnu, ako ljudi odluče da je ne postavljaju na „Fejsbuk” –kao da ne postoji.

Sva ova istraživanja pokazala su jednu zanimljivu činjenicu: ljude mnogo više zanima šta rade osobe iz njihovog najbližeg okruženja nego neke „poznate ličnosti”. Već 400 godina ljudi u novinama čitaju vesti o ljudima koji im nisu bliski, samo zato što nije postojala tehnička mogućnost da svako svaki dan kupi novine u kojima će na naslovnim stranama biti naštampane vesti o njegovoj komšinici, kumu, sestri, drugaru iz škole. Osobe koje su predsednici države, kraljevi, ministri, pevačice, glumci bili sujedini zajednički „poznanici” svih ljudi, a pošto su novine imale tehničke mogućnosti da štampaju samo jednu verziju novina, štampale su informacije o njima. To su bile jedine univerzalne informacije koje mogu da se odštampaju a da kako-tako mogu da zainteresuju bilo koga.

Danas,„Fejsbuk” predstavlja verziju „novina” koja je ,,naštampana” za svaku osobu na svetu drugačije. Udarne vesti u tim ,,novinama” su slike koje je postavila njihova sestra sa letovanja ili šta se dešavalo sinoć kad su drugari izašli u kafić. Vesti o predsedniku države ili o tome da Dinkić otvara fabriku, u tim „novinama” postaju potpuno marginalne ili ih nema uopšte.

Ovo sve možda deluje kao previše radikalna promena društva, ali se dešava upravo danas, i mlađe generacije se ponašaju skoro isključivo na ovaj način.Ponavljam, nije to moj privatni utisak, već rezultati ozbiljnih istraživanja tržišta u koje su uloženi ogromni novci. Mnogi intelektualci ne žele da veruju da je to istina i reaguju burno kada čuju.

Na kraju, evo primera koliko internet može preko noći da izmeni neke stvari u društvu. Svi ste verovatno primetili da su vicevi kao forma skoro nestali. Ranije, kad sam bio mlađi, sećam se – svi su pričali neke viceve na sve strane, svaki dan mi neko ispriča dobar vic. Danas – neko vam ispriča vic jednom u tri meseca. Zbog čega? Pa, sve se preselilo na „Jutjub”. Ono što je ranije bilo „e, slušaj što sam danas čuo dobar vic”,danas je postalo „e, dođi da vidiš ovaj klip na ’Jutjubu’”. Sav humor preselio se tamo. Ljudima je neuporedivo smešnije da pogledaju klip u kojem je živi Bosanac nešto „odvalio”, nego da slušaju vic „bili Mujo i Haso”.

To je , dakle, nešto što se dešava nezaustavljivo. Novi mediji postavljaju i nove modele ponašanja ljudi.

Autor: Istok Pavlović

Tekst je preuzet iz Politike

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close