Kultura

Kako je Bernini izrazio u kamenu moć ljudske seksualnosti

Slavni italijanski barokni vajar iz XVII veka Đan (Đovani) Lorenco Bernini je živeo i stvarao skladno jednoj odvažnoj mantri: 

“Oni koji se nikada ne usuđuju da prekrše pravila, nikada ih ne prevazilaze.” 

I doista, dok je delo umetnika burne naravi bilo finansirano prvenstveno od strane papa, religiozne teme, motive nije tumačio samo veštinom kojom nema ravne, već i radikalnom umetničkom slobodom. 

Bernini je klesao u mermer moćne bogove i mučeničke svece kao mnogi skulptori koji su radili u klasičnom stilu, kao što je to pre njega radio Mikelanđelo. Ali, on je svoje svemoćne likove obdario sa jednim posebnim ljudskim svojstvom, vajajući u njihove oblike i izraze strastvene emocije i telesne porive – i vrlo delotvorno revolucionisao trodimenzionalnu umetnost prikazivanja tela. 

Najupečatljiviji i već legendarni primer Berninijevog spoja seksa i svetog otelovljen je u Ekstazi svete Tereze (1647–52), sculpture smeštene u središtu male, mračne rimske crkve Santa Maria della Vittoria. Prikazuje dramatični trenutak kada katoličku sveticu Terezu posećuje anđeo, spreman da je probode jednom strelom. 

 U ranijim umetničkim prikazima ove scene, Terezino telo je najčešće bilo predstavljeno u krutom položaju, dok joj je kameno lice bilo potpuno beziražajno. Bernini se, međutim, opredelio za drugi pristup. Njegova Tereza ima zgrčeno lice, usta su joj široko otvorena a oči zacakljene u ekspresiji koja izgleda kao orgazmičko zadovoljstvo. Pa i više od toga, anđeo koji se smeši dok nežno podiže ugao svetiče odeće, izgleda kao da izaziva njen zanos. Nije teško da se zapaze seksualne konotacije penetrirajuće anđelove strele. 

Mada je skulpturu naručio katolički kardinal Federiko Koronaro, ipak je izazvala kritiku Berninijevih vršnjaka zbog njegovog čulnog prikaza verskih likova. Ali u vreme kada je Ekstaza Svete Tereze otkrivena 1652. godine, kada je Bernini bio u srednjim pedesetim godinama i već stekao široko priznanje, bio je dovoljno zreo za ovakve odbijajuće udarce. Ali uporni kritizeri su ga ipak sprečili da vaja lica sa izrazom strasti, pohotna tela i nesavršene ljude kao motiv. 

Još od rane mladosti Bernini je većinu svog budnog vremena provodio u vajarskom ateljeu bruseći svoj zanat. Bio je vatreno predan discipline – skoro opsesivno – i njegov sasvim izuzetan, delikatan tretman kamena bio je očit već u njegovoj vrlo ranoj, adolescentnoj dobi, kada je počeo da prima porudžbine. I već tada, izjednačio je proces kreiranja umetnosti sa zaljubljivanjem i tu svoju strast direktno je kanalisao u svoje kemene forme. 

Kako nam saopštava Berninijev vršnjak i prvi biograf Filipo Baldinuči, vajar je imao običaj da odbije ljude koji su mu prigovarali zbog dugih sati rada uzvračajući im: 

“Pustite me, jer ja sam zaljubljen.” 

Čak je šaljivo govorio o kipovima na kojima je tako naporno radio, kao o svojim devojkama. 

Mada je Bernini to rekao u šali, pažnja koju je u takvom obilju posvećivao svojim skulpturama ispoljila se u njihovoj zadivljujućoj realističnosti. U njegovim veštim rukama mermer se pretvarao u gipku kožu, čvrste mišiće, izvijena usta i u po jednu suzu – u sve to što je izgledalo kao da će upravo da udari, da zatreperi ili da se zamahne u akciju već u svakom trenutku.

Apolon i Dafne

Ova profinjenost nije nigde jasnije izražena nego u dvema skulpturama (Ekstaza sv. Tereze I Apolon i Dafne – m.g.), prikazujući naga tela, koje je Bernini isklesao u svojim srednjim godinama.

Preveo sa engleskog: Mirko Gottesmann 

Priredila: Mila Kujundžić

Ukratko: P.U.L.S.E

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close